Odbojka je sve popularniji sport u Türkiye, a ženska reprezentacija ove države nedavno je prvi put postala šampion Evrope. Turkinje su u finalu sjajne i neizvjesne utakmice protiv Srbije oduševile igrom i borbenošću, a utakmica koja se igrala u Bruxellesu bila je prava sportska poslastica.

“Svako ko je gledao reprezentaciju Türkiye mogao je osjetiti veliku pozitivnu energiju na terenu i ljubav igračica prema ovom sportu. Pored svih tehničkih sposobnosti, ljubav prema sportu i zajednička sloga u ekipi je to što doprinosi uspjehu. Dugo smo gradili taj sklad i strpljivo radili na stvarima koje smo trebali poboljšati da bismo došli do uspjeha. Pogotovo u državi u kojoj se prije nije pridavalo mnogo važnosti drugom sportu osim fudbala, a pogotovo sportu u kojem se takmiče žene. Ovaj historijski uspjeh je itekako mnogo bitan i nosi snažnu poruku svim ženama. Godinama pokušavamo biti njihov glas i primjer čega su sve žene sposobne uspjeti kad to žele”, govori u razgovoru za Stav Gradačanka Meliha Smajlović Diken, koja se u Türkiye profesionalno bavi odbojkom.

Diken godinama živi u Istanbulu i igra za tursku reprezentaciju, a iako nije nastupala na proteklom Evropskom prvenstvu, dijeli neizmjernu radost svojih saigračica i cijele nacije.

Ova odbojkašica našim je čitateljima opisala svoj igrački put, na koji je stala kao osmogodišnja djevojčica.

“U Gradačcu sam u ‘Kuli’ igrala do svoje šesnaeste godine. Igrala sam u svim kategorijama. Zbog visine u mladim godinama, igrala sam na poziciji srednjeg blokera do svoje petnaeste godine, kada mi je trener seniorske ekipe rekao da bih bila mnogo uspješnija na poziciji primača. Moja porodica uvijek je bila jako ponosna na sve moje uspjehe, vjerovali su da sam talentirana i da bih mogla postići uspjeh i profesionalno. No, moj je otac bio svjestan da bih usljed situacije i stanja u našoj državi teško mogla nešto više postići. Čuli smo za klub iz Ankare 'Ilbank’, koji je tri-četiri godine ranije pozvao nekoliko igračica na probu. Stupili smo u kontakt s njima i pitali da li bi bili zainteresirani da i ja dođem na probu. Bili su presretni i izjavili su da jedva čekaju da me vide”, navela je Diken na početku razgovora.

Iz kluba su joj kazali da su zainteresirani za mlade talente iz drugih država te je Diken s ocem otišla na petodnevnu probu u Ankaru.

“Trenirala sam s njima nekoliko dana pokušavajući se pokazati što bolje na poziciji koju sam igrala tek jednu godinu. Očekivali smo da ćemo se vratiti kući i čekati odgovor, međutim oni su se odmah, na dan polaska kući, izjasnili da bi voljeli da ja naredne sezone pređem u njihov klub. Čak su predložili da se angažiraju da dobijem tursko državljanstvo. Nama je to sve bilo iznenadno, ali kad smo se vratili kući, nakon dvije sedmice rekla sam ocu da mislim da je to jedinstvena prilika i da želim ići.”

Narednih je mjeseci bilo mnogo uzbuđenja. Proba je bila u januaru 2010. godine, a selidba predviđena za juni. Diken je o preseljenju obavijestila tek nekoliko bliskih prijatelja, od kojih neki nisu mogli vjerovati da odlazi živjeti i raditi u drugoj zemlji.

“Dan odlaska bio je mnogo težak. Opraštanje sa svim prijateljima i porodicom, shvatajući da nam životi više neće biti isti. Roditelji su putovali sa mnom, otac je ostao dvije sedmice, a mama mjesec. Dočekali su nas s trosobnim stanom i s novim namještajem. Stan je bio tri minute udaljen od sale u kojoj sam trenirala. Potpisala sam ugovor, dobila džeparac, dnevno besplatnu hranu, upisali su me na kurs turskog jezika, podnijeli zahtjev za boravak i državljanstvo i upisali me u školu koja je počinjala u septembru. Sve je izgledalo profesionalno, kvalitetno i imali sam u svemu mnogo bolje uslove nego u Gradačcu”, prisjetila se Diken vremena nakon preseljenja u Türkiye.

Na pitanje kako se snašla na novoj igračkoj poziciji, Diken pojašnjava da kao srednjak niste obavezni imati velike sposobnosti u svim odbojkaškim elementima, ali da kao primač jeste, što zahtijeva godine usavršavanja.

“Dobila sam državljanstvo nakon osamnaeste godine, tako da nisam igrala u mlađim kategorijama u turskoj reprezentaciji. Da bih još više napredovala, igrala sam odbojku na pijesku na profesionalnim turnirima ljeti kad su svi bili u reprezentaciji. Tu sam napravila veliki napredak trenirajući na pijesku i igrala sam i za reprezentaciju. Zatim sam odigrala veoma uspješnu sezonu i potpisala ugovor za ‘Fenerbahçe’ te dobila poziv za seniorsku reprezentaciju. Tad sam imala samo dvadeset godina. To je bio veliki preokret u mojoj karijeri. Igrala sam tri godine za ‘Fenerbahçe’, dvije godine za ‘Eczacıbaşı , dvije godine za ‘Vakifbank’ i sad ponovo igram za ‘Fenerbahçe’ već treću, tj. ukupno šestu godinu. Uspjela sam igrati u tri najveća turska kluba, s najboljim igračima na svijetu i biti deset godina u reprezentaciji. Dosta iskustva sam stekla. Bilo je mnogo uspjeha i osvojenih zlata, ali naravno i neuspjeha. Pored svega, samo najljepše uspomene ostaju u pamćenju.”

Za tursku reprezentaciju počela je igrati 2014. godine, kada je imala dvadeset godina.

“Bila sam jedna od dvije najmlađe igračice u ekipi i ne mogu reći da je bilo lahko. Nivo je bio mnogo viši, svi su bili dosta iskusniji. Igrajući s njima, stekla sam veliko iskustvo i mnogo toga naučila. Kad su naše najiskusnije i najstarije igračice završile s reprezentacijom 2018. godine, došao je red na mene i moje vršnjakinje. Imali smo dosta iskustva i uspjeha, a osvojili smo drugo i treće mjesto u ligi nacija, drugo i treće mjesto na Evropskom prvenstvu, prvo mjesto na Evropskim kvalifikacijama za Olimpijadu u Tokiju. Na Olimpijadi smo završile na petom mjestu, najbolje do sad. Bili smo mlada generacija koja se borila s veoma iskusnim protivnicima i pored toga uspjela biti na podiju, ali nam je uvijek nedostajalo ono malo do zlata. Ove godine napokon je to zlato stiglo na Evropskom prvenstvu i u ligi nacija, a velike nade imamo i za medalju na Olimpijadi iduće godine”, navodi Diken, jedina Bošnjakinja u reprezentaciji Türkiye rođena u Bosni i Hercegovini, iako ih ima još nekoliko čije je porijeklo iz naše domovine.

“Iako nisu poput mene rođene u Bosni i Hercegovini, njihovi roditelji jesu. Roditelji igračica Ede Erdem i Zehre Güneş u svojim kućama još pričaju bosanski jezik. A još nekoliko njih s majčine ili očeve strane imaju porodicu na našim prostorima”, navodi Diken.

Diken se raduje i uspjesima odbojkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine.

“Bosna i Hercegovina ima mnogo dobru generaciju, većinu ih i poznajem. Veoma mi je drago kad ih vidim da nastupaju u Evropi i vjerujem da zaslužuju mnogo više podrške s kojom bi zauzele bolja mjesta i dale nadu mladim talentima.”

Trenirati, igrati i takmičiti se na profesionalnom nivou zahtijeva mnogo uloženog truda i napora, a odricanja joj ne padaju teško. Slobodne dane naša sagovornica koristi kako bi se odmorila i bila što spremnija za obaveze koje su pred njom.

“Utakmice imamo svaka tri dana, a između veoma naporne treninge. Naravno, trudim se posvetiti porodici i prijateljima što je to više moguće. Znamo da se ovim poslom nećemo moći baviti cijeli život, tako da se zasad možemo odreći nekih stvari”, ističe Meliha, koja je u posljednjih trinaest godina nastojala posjetiti što više mjesta u Türkiye, ali kaže da ih ima toliko i da se lista željenih destinacija stalno dopunjava.

I pored izuzetno gustog rasporeda, u Bosnu nastoji doći svake godine.

“Kući u Gradačac dolazim jednom godišnje, jer posljednjih deset godina zaista nisam imala mnogo slobodnih dana. Prvih pet do sedam dana koje dobijem slobodno u godini iskoristim da dođem kući i vidim porodicu i prijatelje, a preostalih pet do sedam dana odem na more. I tako svake godine. Za mene je kuća ondje gdje sam rođena, ali već dugo živim u Türkiye i Istanbulu tako da sam se i ovdje dosta udomaćila. Türkiye mi je dala velike prilike koje nisam mogla ni sanjati da ću doživjeti”, zaključuje Diken.