Ovim putem od Kreševa prema Tarčinu spustila se kraljica Katarina u proljeće 1463. godine. Za dlaku je, kazuje narodno predanje, izbjegla da je Osmanlije uhvate živu, a u njenoj pratnji jahalo je četrdeset bosanskih plemića. Tu, na samom ulazu u Tarčin, usplahirena kolona zaustavila se, rasedlali su konje, polegli po zemlji i utolili žeđ vodom s izvora koji će još vjekovima poslije narod zvati Katarina. Nakon odmora, kraljica je nastavila preko Raštelice i Ivan-sedla, niz Bradinu i Konjic, gdje su je zasigurno dočekali ljudi njenog oca Stjepana Vukčića Kosače i ispratili je preko Glavatičeva i Nevesinjskog polja u Dubrovnik.
Spuštajući se tim putem, kojim su stoljećima karavane odnosile proizvode kreševskih i fojničkih rudnika, a donosile so i skupocjeni tekstil, Katarina se srela s Crnom rijekom. Njenim obalama spustili su se do Sastavaka, mjesta gdje se Crna rijeka spaja s Bijelom u Lepenicu. Tu je odahnula, jer su joj još kod Kreševa kazali da postoji mogućnost da im janjičari od Visokog presjeku put baš na tom mjestu. Ali Osmanlije još bijahu daleko, pa su nastavili uz rijeku Bijelu, koja vijugaše oko oštrih obronaka planine Tmora, a nad njom se kriliše supovi kao u Katinom djetinjstvu nad Kosačinim dvorcem na stijeni ponad vrela Bune. Najednom, iza nekakvog prijevoja iskoči pred njih stražarska kula, a na drugoj obali caklila se cijela utvrda. Znala je da je to Tuheljgrad. Prošla je ona ovuda kada su je vozili na Milodraž da je vjenčaju s kraljem Tomašom u zalog pomirbe između kralja i oca joj, ali tada nije vidjela ništa od Tuhelja jer bijaše ušuškana pod krznima u polupomračini kočije i samo je čula dozivanje stražara čija jeka ih još dugo pratiše nizvodno. A sada, napuštajući svoju zemlju, možda zauvijek, htjela je da, uprkos strepnji da bi Osmanlije mogle da im presjeku put, sazna sve nazive mjesta kroz koja prolaze i sve o njima.
Tuhelj je bio u sastavu župe Lepenice, zapisuju historičari, a njegovo podgrađe zvalo se Smučka. Danas su od grada ostali samo tragovi, stijenu na kojoj se nalazio prekrila je zemlja, izraslo je drveće i po svemu je legao zaborav. Ali ostalo je u okolici na stotine stećaka pod kojima sahraniše one koji živješe u selima što obitovaše ovom gradu. Ko hoće da osjeti duh Tuhelja, grada kojeg nema, morat će, dakle, da obiđe 120 stećaka na nekropoli u Medvjedici, 100 u Tarčinu, 69 u Češći i 13 stećaka na Bastahama u pravoslavnom groblju u Oseniku – tako ih 2015. godine izbroja Komisija za popis stećaka, koju je Općina Hadžići formirala uz pomoć Društva za proučavanje bosanske srednjovjekovne historije “Stanak”, a rezultate njena rada iznosi Vahid Alađuz u monografiji Hadžići – od najstarijih vremena do agresije na BiH 1992.
Baš ovdje, na Bastahama, nalazi se najljepši stećak na području Hadžića. To je veliki sljemenjak, grdosija od petnaest tona, ukrašena bordurama, jabukama, konjanicima naoružanim kopljima i ratnikom koji zateže luk i strijelu. Na sebi nosi natpis, ali slova su sitna, vjetrovi, mrazovi i kiše već su ih isprali da ih niko nikada više ne raščita. Pa ipak, na osnovu veličine, estetske vrijednosti i sličnosti sa stećcima kneza Radoja Radosalića na Brdanjku ponad Lepenice ili kneza Batića Mirkovića u Kopošićima podno grada Dubrovnika, stručnjaci kažu da je vjerovatno i pod ovim stećkom sahranjen neki bosanski knez. Ako bismo tu pretpostavku uzeli kao tačnu, onda ovdje leži neko od Ohmućevića. Oni gospodariše Tuheljom. Kralj Ostoja, kako to u svom ljetopisu piše fra Nikola Lašvanin, 1406. godine potvrdi u Veseloj Straži u Uskoplju, gdje tada bijaše kapitolni samostan bosanskih franjevaca, “sva privileđija kuće Ohmućevića, koji su bili konti, aliti knezovi od Tuhelja kod Sarajeva, od Smuske, Crne Rike i drugijeh zemlja među Neretvom i Kreševom. I učini onde fratre one i sve došaste u provinciji bosanskoj, da imadu biti zaštititelji i branioci rečenih privileđija”.
O tim Ohmućevićima, ali i o samom Tuhelju, malo je ostalo podataka i oni bi, zasigurno, potpuno nestali u gluhim pomračinama historije da se izvjesni Petar Iveljić Grgurić ne prozva Ohmućevićem. On dobaci čak do admirala nadaleko poznate španske flote. U tim visinama poželi on da i njegovim žilama teče plava krv te sastavi rodoslovlje i grbovnike i podastre mnoštvo dokumenata i na glavu se prope samo da dokaže kako je i on od plemenitaškog roda. “Ja, Petar, istije Ohmućevića, po starini Bošnjanin, a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske, prišašćah njegovijeh starijeh – sad je Dubrovčanin, koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje, za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina, dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši”, piše Petar “lita Hristova 1584.” ispod jednog od tih rodoslovlja. Iste godine piše on iz Đenove dubrovačkim senatorima, koji se sastadoše da razmotre jednu optužbu zbog koje će Ohmućevići u varljive historijske knjige biti upisani kao jedna od vještijih falsifikatorskih porodica. Stoljećima kasnije neki historičari, počevši s arhimandritom srpske pravoslavne crkve Ilaironom ili Jovanom Ruvarcem, onim što je svojim naučnim tekstovima razbijao neke od najvećih srpskih mitova, preko srpskog historičara Mihaila Dinića, do Pava Anđelića, stručnjaka za bosanski srednji vijek, dokazivat će da su rodoslovlja i grbovnici i niz dokumenata koje je Petar skupio tek bezvrijedni falsifikati.
Ako je već imao bujnu maštu, zašto Petar Iveljić svog pretka Grgura, po kojem će cijelo selo u Stonu dobiti naziv, nije stavio među onih četrdeset plemića koji onomad bježaše s kraljicom Katarinom pa prođoše pored Tuheljgrada? Umjesto da Grgura u svoje rodoslovlje umeće kao sina Hrelje Krilatice, mitskog junaka iz narodnih pjesama, koji prvo bježi iz Srbije u Bosnu, a otud u primorje, što njegovu priču zamagljuje i nalijeva je neuvjerljivošću, Petar je hladnokrvno svoju rodoslovnu kazu mogao zametnuti ovdje, kod Tuhelja, tu da se Grgur pridružuje Katarini, i nastaviti je na priliku ovako: kada priđoše granicama dubrovačkim, Ohmućevići se zaustaviše u Stonu, gdje imadoše jednu vilu, u kojoj bi boravili kada bi se spuštali ovamo da sređuju poslove s Dubrovčanima i u kojoj bi razastirali svoje snove o tome kako će se jednog dana vratiti u Bosnu, u Smučku, u Tuhelj, na svoju plemenitu, a historija ih tu ostavlja i, prateći dalju sudbinu odbjegle kraljice, potpuno ih zameće u vrtloge zaborava, kao uostalom i njihov grad prema kojem oduvijek bijaše škrta.
Oni koji su imali prilike da ih listaju svojim rukama kazuju da požutjeli papiri u arhivu Samostana Male Braće u Dubrovniku potvrđuju da je po Petra i njegove dokumente, koje je smjerno prikupljao, ili pak falsifikovao, kako bi dokazao svoje plemenitaško porijeklo, sve krenulo naopako onog mrzlog decembarskog dana pri kraju 1582. godine, kada se, obučen u kapetansku odoru španske mornarice, pojavljuje u dubrovačkoj kancelariji i pred jednog od službenika podastire dokument pisan bosančicom, a izdat od fra Grgura Masnovića, provincijala Bosne Srebrne. Tu potvrdu, kojom bosanski fratri potvrđuju da je kralj Ostoja kod njih ovjerio vlastelinske privilegije Ohmućevićima, Petar je želio službeno registrirati pa da se zavede i u uredni dubrovački arhiv jer u Bosni ništa više nije bilo sigurno. Tada se Petar predstavio kao Ohmućević. To je izazvalo određene sumnje kod pedantnih službenika dubrovačke kancelarije, pa je neko od njih naložio da se prepisivanje tog dokumenta odmah obustavi. Nije isključeno da je taj neimenovani birokrat bio čovjek Đonka Gradija, uglednog vlastelina, glavnog protivnika Petrovog, taj će kasnije pred senatorima kazivati kako je u službi njegovih predaka bila cijela porodica Grgurića, sitnih vlastelina iz Stona, pa i Petrov otac Ivelja.
Đonko će tvrditi da niko od Grgurića nikada nije doselio iz Bosne i da je Petar Iveljin, koristeći se svojom bujnom maštom po kojoj je još od malih nogu bio poznat u cijelom kraju, iskonstruirao čitav mit o Ohmućevićima, kao što je narodni pjevač iskonstruirao mit o Hrelji Krilatici, junaku koji posiječe sve pred sobom a smrti mu nema. Grmio je Đonko pred senatorima, pitajući i sebe i njih, zašto Petar poteže za maglama u kojima narodne bajke zamotaše Relju Krilaticu, pa muti kako je Hreljin sin Grgur pobjegao u Bosnu, a otud u Ston, i sve tako, izmišlja, i podizao je Đonko kažiprst prema lusterima i mahao njime, bijesan, prijeteći poput Ilije Gromovnika.
Njemu, Đonku Gradiju, kosa se dizala na glavi svaki put kada bi čuo da se Petar Iveljin predstavlja kao Ohmućević. On će podići tužbu protiv Petra i optužiti ga za lažno predstavljanje i krivotvorenje dokumenata, ozbiljno krivično djelo za koje je u ono vrijeme bila zapriječena čak i smrtna kazna. Uskoro, s ciljem da utvrde vjerodostojnost lista koji je Petar donio na ovjeru, iz Bosne dolaze dvojica franjevaca. Bili su to fra Luka Gojsavić Vladimirović iz Visokog, nekadašnji provincijal dubrovačke franjevačke provincije, i fra Marko Burmasović iz Fojnice.
U tužbi protiv Petra navodi se da je u kupoprodajnom ugovoru iz 1555. godine, kojim Petrov otac Ivelja od nekog Nikše Kastratija kupuje imanje Usječenik, bilo izbrisano prezime njegovog oca – umjesto Gargurich, pisalo je Ochmuchievich. Sam Petar Iveljin već bijaše napustio Dubrovnik i do kraja života on će izbjegavati pozive Senata. Tvrdoglavo i smjerno zatrpavat će on senatore opširnim pismima, kraljevskim poveljama, rodoslovljima i grbovnicima, kojima nastojaše potkrijepiti tvrdnju da je potomak bosanskih Ohmućevića, a vlastiti nedolazak pravdat će zauzetošću poslovima na španskom dvoru i gradnjom cijele eskadre brodova koja će krstariti Sredozemnim morem. Svaki put Petar će od Senata tražiti novi rok, ali neće se pojaviti i sudski postupak neće ni biti pokrenut – tako u studiji “Petar Iveljić Grgurić Ohmućević – čovjek s tri prezimena i tri domovine” pišu Stjepan Ćosić, profesor na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, i Danko Zelić, znanstveni savjetnik u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti.
Piše Petar kako mu je Đonko Gradi sjeo na kosti. Tužbom, tvrdi Petar, hoće Đonko da ga zauvijek udalji iz Dubrovnika. Napominje Petar dubrovačke senatore kako je baš zbog uzurpacije te parcele, koja je predmet ugovora na kojem je prezime Grgurić zamijenjeno s Ohmućević, bio s Đonkom na sudu. A Đonkovih tužbi protiv njega bilo je još, na kamare, pa nabraja: prijavio ga je Đonko kako je u Crkvi svetog Roka u Grgurićima dao načiniti oltar i mramornu grobnicu s natpisom koji ne priliči čovjeku njegovog položaja, prijavio ga je da izbjegava kmetske obaveze i ljuboruk i klanjati se slanskim kneževima, prijavio ga je da potiče seljake na pobunu, prijavio ga je da je organizirao raskošne posmrtne svečanosti za jednog od svoje braće, prijavio ga je da je na nadgrobnoj ploči svoga pretka Brajana Hranisaljića preklesao prezime u Ohmućević i za još toga ga je prijavljivao i nije mu bilo dovoljno što ga je tužakao po Dubrovniku, već Đonko uputi jednu takvu tužbu i kancelarima Reda vitezova svetog Stjepana pape u Pisu i tako spriječi Petrov prijem u ovaj uvaženi red.
Đonkove pritužbe i opsežna pisma kojima se Petar branio od njih nastavili bi se unedogled da nije sudbina umiješala svoje prste i stavila tačku na ovaj slučaj. U martu 1594. godine, dvije godine pred Petrovu smrt, dođe u Dubrovnik vijest da su Osmanlije u nedopuštenoj plovidbi u svojim vodama zatekle nekoliko brodova iz Petrove “Ilirske eskadre”. Prepadnuti da bi sultan mogao iskoristiti ovu priliku pa da skrši Republiku, Dubrovčani mu odmah poslaše poklisare s raskošnim poklonima i izjavom da Petar Iveljić odavno nije njihov državljanin, da je, nezadovoljan svojim položajem osobe niskog roda, samog sebe proglasio potomkom Ohmućevića od Tuhelja, potpuno se odmetnuo od Dubrovnika i, skupa sa svojim rođacima, stupio je u službu španskog kralja. I tako se Dubrovnik odreče Petra Iveljića. Petrov zakleti neprijatelj Đonko Gradi ode u Crkvu svetog Roka u Grgurićima i skinu ploču na kojoj je pisalo da ju je, kao zavjet Bogu jer ih je kotarisao kuge, 1528. podigao rod Grgurića od plemena Ohmućevića. Umjesto nje, udari novu ploču na kojoj stajaše da je on, Đonko, sin Matka Gradića, “po volji Božijoj gospodar ovog sela i ove zemlje”, i da su njegovi preci svojim kmetovima Grgurićima dali dozvolu da sazidaju ovu crkvu.
Za razliku od Dubrovačke Republike, Sveto kraljevsko vijeće u Napulju potvrdi Petrove dokumente – i povelju bana Stjepana Kotromanića od 28. decembra 1268. godine izdanu Radivoju i njegovom sinu Grguru, i povelju srpskog cara Dušana izdanu 10. aprila 1349. godine Hrelji Ohmućeviću, i povelju kralja Tvrtka II Kotromanića izdanu 4. juna 1395. godine Hranisavu Ohmućeviću Grguriću i njegovoj braći i sinovima, i povelju kralja Ostoje izdanu 25. maja 1406. godine Brajanu Ohmućeviću Grguriću, i povelju ugarskog kralja Matijaša Korvina izdanu u nedjelju nakon Svih svetih 1465. godine Radivoju Ohmućeviću Grguriću i sinu mu Milatu. Tako Petar Ohmućević, kao bosanski plemić, u godini svoje smrti bi primljen u Red vitezova svetog Jakova od Galicije.
Trista godina kasnije u Glasniku Zemaljskog muzeja Ilarion Ruvarac objavljuje tekst pod naslovom “O privilegijama kuće Ohmućevića-Grgurića”. Ilarion opominje neke mađarske historičare da se uzalud pozivaju na darodavnice ugarskih kraljeva koje je u Napulju položio Petar Iveljić. “No, koja nam je fajda od toga što sada znamo”, piše Ilarion, “da listine od g. 1268. i 1349. i 1395. i 1406. nisu listine ugarskih kraljeva Bele IV, Ludovika I i Žigmunda, već listovi bosanskog bana Stefana Kotromanovića i srpskog cara Stjepana i bosanskog kralja Tvrtka Tvrtkovića i Marina, vikara bosanskih fratara franjevaca, odnosno kralja Ostoje – kada svi ti listovi i listine nisu pravi i istiniti već lažni, docnije u XVII vijeku izmišljeni i napravljeni te g. 1653. u Napulju na svijet izdani, a od careva i kraljeva Ferdinanda III i Leopolda I g 1654., 1678. i 1703. bez ispita za istinite primani i potvrđivani.” Naime, 1645. godine u Veneciji je štampan Zbornik dominikanca Lorenca Minijatija, posvećen Vicku Komnenu, nećaku Petra Iveljića, u kojem su na više od dvjesta strana doneseni rodoslovi Ohmućevića i Komnena, koje sastavi slanski franjevac Lješa Benedikt Osrini Medvedović, a 1663. godine Đovani Batista de Rosatis, pod pokroviteljstvom Petrovih unuka, u Napulju objavljuje knjigu o privilegijama roda Ohmućevića.
Petrovi rodoslovi, i svi oni koji se naslanjahu na njih, počinju s Radivojem Grgurićem Vladisaljićem, knezom Tuhelja i Smucke za vrijeme bana Kulina. Taj Radivoje izrodi s Vladavom Balšićkom sina Radivoja, koji imaše sedmero djece, a jedno od njih bijaše Grgur. O Grguru kazivaše da je bio nenadmašan u skoku udalj i u preskakanju prepona i da je odnosio pobjede na svim turnirima, te da su ga zbog toga prozvali Ohmutina, što na staroslavenskom znači ždrijebe. Njegovi sinovi postadoše još slavniji. Od prvog, Sanka, otkidoše se Sankovići, drugi, gost Radin, bijaše biskup na Glasincu, a trećeg narodni pjevači isklesaše u pjesme i posadiše ga uz Marka Kraljevića. Bio je to Hrelja, čuveni Relja Krilatica. Kada ga car Dušan postavi za svoga vojskovođu i dade mu mnoge posjede u zemlji Makedoniji, u spomen na oca, on se prozva Ohmućević. Njegov sin, koji se isto zvao Grgur, bio je čovjek pravedan i nikako nije mogao podnijeti tiraniju Mrnjavčevića pa dođe u sukob s njima. Tada bježi u Bosnu, zemlju svojih predaka. Ali uskoro opet mora bježati. Kažu da je izazvao na dvoboj nekog sitnog vlastelina, koji prema kmetovima bi nemilosrdan, i ubi ga. Tako je Grgur, sin velikog Hrelje Katice, pod zaštitom stričeva Sankovića, došao u Ston.
U Stonu se Grgur oženi Marijom, jedinicom slanskog vojvode Hranisava Županića, a u miraz dobi posjed u humskoj župi. Nakon njegove smrti, djeca mu se prozvaše Grgurići. Kada ovim područjem ovlada Dubrovačka Republika, njena vlastela posjede humskih plemića razdijeli između sebe. Tada najveći dio zemalja Brajana Hranisavova, Grgurovog unuka, pripade rodu Gradi, a Grgurići postadoše njihovi podložnici. I otud, tvrdi Petar, tolika mržnja Đonka Gradija prema njemu, jer njegovi preci postadoše kapetani i obogatiše se kada turski gusari zavladaše Sredozemnim morem i u Slanom podigoše brodogradilište i vratiše svoje drevno prezime – Ohmućević.
