Budući da ga je skovao ruski car Nikolaj I. sredinom 19. stoljeća, postoji izraz koji je mijenjao vlasnika tokom godina: "Bolesnik Evrope". Originalno je korišten za demonstraciju pada Otomanskog Carstva, evoluirao je u omiljeni pridjev koji ukazuje na veliku ekonomiju koja je u padu. I, ako je posljednjih godina Ujedinjeno Kraljevstvo imalo čast da ponese taj naziv, rat u Ukrajini i njegove posljedice otkrile su novog kandidata za taj nadimak: Njemačku.

Četvrta svjetska ekonomija i najjača u Evropi prolazi kroz nemirne vode i suočava se sa strukturnim problemima koji bi mogli označiti kraj gotovo dva desetljeća prosperiteta privrednog motora Starog kontinenta. Prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), to će biti jedina razvijena ekonomija koja ove godine neće rasti, rezultat je analize koju je objavio El Pais.

Posljednji je put Njemačka ekonomija padala u ranim dvijehiljaditim kada je BDP zabilježio dva uzastopna nazadovanja 2002. i 2003. a karaktarerizirala ju je slaba inozemnu potražnja i dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti. Gerhard Schröder, kancelar od 1998. do 2005. godine, tada je pokrenuo niz reformi koje su izazvale bum zapošljavanja i koje su, zajedno sa snažnom inozemnom potražnjom iz ekonomija u usponu poput Kine, dovele do jačanja stuba njemačke ekonomije: konkurentne proizvodnje sektora, velikim dijelom zahvaljujući jeftinom ruskom plinu i radnoj snazi iz istočne Evrope. Ovi faktori održali su Njemačku gotovo dva desetljeća, čineći je najjačom u Evropi. Ali, kako upozoravaju neki stručnjaci, taj je uspjeh možda učinio Berlin previše samouvjerenim.

Njemačka ekonomija sada je daleko od bogatstva prošlog desetljeća: u drugom tromjesečju njen je BDP ostao stabilan (0,1%), nakon što je početkom godine ušao u recesiju, a pravi napredak nije doživio od septembra 2022. Osim toga, inflacija se pokazuje posebno otpornom u Njemačkoj, najviše pogođenoj energetskom krizom. Visoka inflacija i usporavanje privrede: stagflacija. Naravno, zemlja ima i dalje najnižu stopu nezaposlenosti u evrozoni i, za ekonomiste kao što je Clemens Fuest, direktor Leibniz Instituta za ekonomska istraživanja (IFO), to čini izraz "bolesnik" pretjeranim.

Što se tiče domaćinstava, ostaju vjerni njemačkom mentalitetu štednje: dok su plaće porasle najvišim historijskim tempom u drugom tromjesečju (6,6%) – što je potaklo strahove od pogoršanja inflacije – potrošnja domaćinstava i dalje stagnira, a pokazatelji povjerenja potrošača su pali. Indeks koji izrađuje kompanija za analizu tržišta GfK pretrpio je daljnji pad ovog mjeseca i na pragu septembra bilježi negativnu stopu od 25,5 bodova. Međutim, Marcel Fratzscher, predsjednik Instituta za ekonomska istraživanja DIW Berlin, tvrdi da trenutno nema znakova sekundarnih učinaka — kada povećanje plaća radi ublažavanja utjecaja inflacije na kraju rezultira još jednim povećanjem cijena — i vjeruje da mogu povećati potrošnju.

Promjena geopolitičkog poretka, narušenog invazijom na Ukrajinu, otkrila je slabosti njemačkog modela. To, ističe Wolfgang Münchau u jednoj od svojih analiza za Eurointelligence, zavisi o tri sastojka: konkurentnosti troškova, tehnološkom vodstvu u svojoj industriji i geopolitičkoj stabilnosti, a “svi su oni nestali”, ističe.

S jedne strane, ruski prekid isporuke plina – koji je činio više od 50% plina potrošenog u Njemačkoj – pogodio je elektro-intenzivnu industriju, prisilivši brojne firme da reorganiziraju svoje poslovanje i zatvore pogone. Također, dok je Kina u padu, postala je očigledna pretjerana ovisnost o trgovini s azijskim divom: u julu je, prema njemačkoj statističkoj agenciji, izvoz u Kinu — koji iznosi 3 % njemačkog BDP-a — pao za više od 6 %.

“Svijet oko Njemačke se promijenio”, tvrdi Münchau, “ono što je izbilo je kriza cijena energije, nove geopolitičke podjele i tehnološki šokovi koji postavljaju egzistencijalna pitanja o budućnosti modela”. Njemačka će i dalje ovisiti o visokoj razini izvoza i uvoza, "ali industrije koje su bile uspješne u posljednja dva desetljeća, posebno hemijska i automobilska, neće igrati istu ulogu u budućnosti."

Mogućnosti Berlina da kratkoročno preokrene situaciju su skromne, a politička situacija – trojna koalicija u izvršnoj vlasti – ne pomaže. Krajem 2021. socijaldemokrati, liberali i ekolozi potpisali su sporazum kojim je započela era Olafa Scholza kao kancelara Njemačke nakon 16 godina vlade koju je vodila Angela Merkel. Unutar vlade takozvanog Semafora predložene su dvije glavne mjere: uspostavljanje jedinstvene cijene energije za elektro-intenzivnu industriju, koju vodi ministar privrede, Robert Habeck —iz Zelenih— i odobrenje ambicioznog fiskalnog paketa, koji je predložio najliberalniji dio koalicije, predvođen ministrom finansija Christianom Lindnerom. Razmimoilaženja između liberala i ekologa spriječila su provedbu mjere koja je prošlog utorka ipak odobrena: paket fiskalne pomoći vrijedan 32 milijarde eura za slijedeće četiri godine.

Nezaposlenost je minimalna, ali krije još nešto zabrinjavajuće: u drugom tromjesečju, prema Eurostatu, broj slobodnih radnih mjesta bio je 4,1 posto, jedan bod iznad prosjeka eurozone. To, uz gotovo nepostojeću nezaposlenost, samo znači da radna snaga nije sposobna popuniti radna mjesta koja su potrebna ekonomiji. A objašnjava se, kao i u mnogim drugim razvijenim ekonomijama, starenjem stanovništva.

Problem nije nov: prije deset godina Institut za istraživanje zapošljavanja upozorio je da će se između 2008. i 2050. radna snaga samo zbog demografskih razloga smanjiti za 18 miliona ljudi. Njemački parlament odobrio je krajem juna plan privlačenja obučenih radnika u zemlju.

Uz sve manju radnu snagu i pretjerano oslanjanje na izvoz, nekoliko je šokova koji idu ravno u srce njemačke ekonomije: njenu industriju. Glavna je energetska tranzicija u koju izvršna vlast ulaže milijarde dolara, a za koju će, računaju, trebati vremena da umjerene cijene energije za industriju budu najmanje do 2027. Iz tog razloga gotovo trećina kompanija favorizira ulaganja izvan Njemačke, prema barometru energetske tranzicije Gospodarske i industrijske komore.

Od svih ovih udaraca posebno trpi moćna automobilska industrija, kojoj treba dodati i još jedan: konkurenciju moćnih kineskih brendova na tržištu električne energije. “Kina je postala više strukturna briga, budući da više nije ograničena na kupnju njemačkih proizvoda, već je postala konkurent”, kažu analitičari.

Ispod pretjerane ovisnosti o izvozu, izazova energetske tranzicije ili starenja stanovništva krije se endemsko zlo njemačke privrede koje su (do sada) uspjeli prikriti dobri ekonomski rezultati: nedovoljna ulaganja.

Industrija "zaostaje u poređenju sa međunarodnom konkurencijom“ i treba upravljati trostrukom transformacijom: prvo, mora ubrzati ekološku transformaciju; s druge strane, ima “jednu od najgorih digitalnih infrastruktura u Evropi”, a mnogim je njezinim srednjim preduzećima trebalo predugo da digitaliziraju proizvodnju, zbog čega zaostaju u produktivnosti.

I konačno, treba smanjiti svoju ovisnost o Kini. U tom procesu, a u skladu s planovima Bruxellesa, njemačka izvršna vlast kišom sredstava pokušava privući velike tehnološke tvrtke: uz subvenciju od 10 milijardi Intel će uložiti još 30 milijardi u izgradnju dva pogona za proizvodnju čipova u gradu Magdeburgu. Tajvanski TMSC učinit će isto u Dresdenu uz pomoć izvršne vlasti tešku pet milijardi eura.

Na sve to treba dodati sve snažniju njemačku ekstremnu desnicu. Izliječiti "bolesnika Evrope" neće biti nimalo lahko. Niti jeftino.