Posljednje aktivnosti koalicije “trojka plus” zabrinjavaju. Lidija Bradarić i Igor Stojanović, kandidati za predsjednika i potpredsjednika većeg bosanskohercegovačkog entiteta, izašli su pred javnost i samouvjereno dokazali da ili ne poznaju ustavne procedure ili ih svjesno krše, a ne zna se šta je gore od toga. Elmedin Konaković, “guru” udruženog političkog poduhvata protiv SDA i DF-a, također bez imalo stida, najavljuje kako će s Vladom druge države razgovarati o izmjeni (izbornih) zakona u našoj državi, potpuno ignorirajući političku volju skoro pola miliona građana koji su glasali (neka niko ne sumnja da se najmanje 30 posto građana koji su dali glasove nekoj od stranaka “trojke plus” u ovom trenutku žestoko kaje).

TEŠKE OKOLNOSTI MOGU BITI PRILIKA

Nimalo bezazleno... Na dnevnoj bazi svjedočimo da su Konaković, Nikšić i Kojović lideri koalicije koja apsolutno ne mari o interesima stožernog naroda naše države, a k tome nema ni kadrove koji su kapacitirani da opslužuju institucije sistema. Zato i ne čudi što su se stavili pod skute SNSD-a i HDZ-a, čiji kadrovi jesu kompetentni, posebno kada treba kočiti sistem i dokazivati da Bosna i Hercegovina ne može funkcionirati. Još nam samo fali da neko iz “trojke plus” kaže “Od danas nismo više Bošnjaci, nego Hrvati”, kako je to rekao Savo Fatić, Crnogorac koji je na zloglasnoj Podgoričkoj skupštini 1918. godine javno pozvao svoje sunarodnjake da se odreknu identiteta i države riječima: “Od danas nismo više Crnogorci, no Srbi.”

Ova paralela s Crnogorcima nije ironična, ozbiljno je upozorenje. Jer i Savo Fatić je, prije nego je izrekao poziv za odustajanje od onoga što Crnogorci jesu, savjetovao da se zaboravi historija, “što je bilo, bilo je, od danas...” Isto kao i Predrag Kojović, koji sa Srbima hoće naći “najmanji zajednički sadržilac iz prošlosti” i silni analitičari koji savjetuju da se “okrenemo budućnosti”. Ili Edin Forto, koji javno kaže da nije Bošnjak. U konačnici, glavni uzrok napada na SDA i jeste marginaliziranje do uništenja bošnjačkog kulturnog i političkog bića. Jer granice Bosne i Hercegovine neće se promijeniti, samo je pitanje hoće li ili neće Bošnjaci u njoj biti ono što bi trebali biti – stožerni narod. “Trojka plus” čini sve da ne bude.

Postoje, dakle, realni razlozi za naš nemir, uznemirenost, stres kroz koji prolazimo zahvaljujući pogrešnoj politici Zapada na Balkanu, operativcima velikosrpskog i velikohrvatskog plana te politikantima među Bošnjacima i tzv. Bosancima. Međutim, naš odgovor na veoma teške udare koje dobijamo i svana i iznutra može biti dvojak: možemo pasti u apatiju, a možemo naučiti nešto novo iz ovoga što nam se dešava i iz krize izaći stabilniji i jači nego što smo bili prije parlamentarnih izbora 2022. godine.

PODSJETIMO SE NAŠE SUŠTINSKE SNAGE

Za drugu mogućnost imamo kapacitet, uvijek smo ga imali. Izvor mu je naša kultura. Sagledajmo dijahronijski kontekst bošnjačkog i bosanskog političkog bića. Gdje smo bili stoljećima unazad, u bliskoj prošlosti, a gdje smo danas. Podsjetimo se.

Od 15. do kraja 19. stoljeća bili smo dijelom velikog Carstva kojem smo se prilagodili na najbolji mogući način. Dali smo značajne umjetnike, naučnike, književnike, političare, diplomate, vojskovođe..., ali one koji su služili nadnacionalnoj tvorevini (Osmanskom Carstvu), ne samo nama i samo našim interesima. Iako smo vjerski bili poistovjećeni s Turcima, nikada se nismo odrekli vlastitog identiteta, o čemu svjedoče brojni povijesni fakti. Kraj nas su prošle bitne mijene evropske renesanse, prosvjetiteljstva i nacionalne emancipacije u modernom smislu te riječi. Krajem 19. stoljeća preko noći smo izašli iz jednog, islamsko-orijentalnog, u drugi, zapadni kulturno-civilizacijski okvir. Zbunjeni, i tada podijeljeni oko toga prihvatiti ili ne nove vrijednosti, uspjeli smo sačuvati identitet i racionalno participirati u političkim praksama zapadnog tipa.

Ali tek što smo savladali prve lekcije, dočekao nas je Veliki rat, poslije kojeg smo, nespremni, postali dijelom političke tvorevine koju je Zapad izgradio kao sanitarni koridor rusko-pravoslavnoj kulturi. Zapad nije mario za malobrojne i nedovoljno politički organizirane narode, Bošnjake i Crnogorce, pa ih je dao Srbima na upravljanje, ali ne i totalno ostavio na cjedilu: Bošnjaci su u vrijeme Karađorđeve Jugoslavije ipak imale svog političkog predstavnika, Jugoslavensku muslimansku organizaciju, s Mehmedom Spahom na čelu. To nije bilo dovoljno da se politički osnaže kao relevantan politički faktor i ravnopravno, sa Srbima i Hrvatima, učestvuju u kreiranju odnosa u prvoj Jugoslaviji. K tome, zbog agrarnih reformi (državne pljačke bošnjačkih dobara) i lokaliziranih pokolja, posebno u Sandžaku, Bošnjaci su više morali brinuti o goloj egzistenciji nego o vlastitom političkom biću.

U tom egzistencijalnom grču dočekuju Drugi svjetski rat, poslije kojeg se u socijalističkoj Jugoslaviji sistemski ateiziraju, odnosno kulturološki eutaniziraju. I kada se, poslije pada Berlinskog zida, konačno oslobađaju i vraćaju sebi u punom kapacitetu, dočekuje ih brutalna agresija, genocid, kulturocid, urbicid... Uprkos svemu, uspijevaju sačuvati državu i realizirati cilj koji je njihov politički lider Alija Izetbegović postavio: “U Bosni se više nikada neće uređivati odnosi bez Bošnjaka.”

Malo li je? Historijski kontekst bošnjačkog kulturnog i političkog bića, odnosno pozicija u kojoj se danas Bošnjaci nalaze, bez obzira na recentnu, uistinu ozbiljnu krizu govore samo jedno – bošnjačka kultura je toliko jaka i stabilna da su skoro nezamislive okolnosti u kojoj ju je moguće uništiti. A bošnjački lideri, prije svega vjerski i politički, sposobniji od najvećih zapadnih imena, uzimajući, naravno, u obzir kontekst u kojem djeluju i jedni i drugi.

Ako se, dakle, uzme u obzir povijesni kontekst posljednjih pola milenija, objektivni posmatrač ne može a da ne oda priznanje Bošnjacima za nevjerovatnu sposobnost snalaženja i održanja biološke, kulturne i političke egzistencije, s jedne strane, i racionalnog participiranja u sve tri nadnacionalne tvorevine (Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska, obje Jugoslavije). Kulturno skoro pred samim nestankom u socijalističkoj Jugoslaviji, uspjeli su formirati svoju političku partiju, pozicionirati je kao glavni politički faktor u Bosni i Hercegovini, povratiti nezavisnost svojoj državi, odbraniti je i uspješno braniti pred nasrtajima kojima svjedočimo od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. A danas svjedočimo najozbiljnijem udaru jer u njemu učestvuju i pripadnici bošnjačkog naroda...

 Možemo li Bosnu i Hercegovinu danas odbraniti od napada HDZ-a, SNSD-a i “trojke plus”?

Posljednji istupi u javnost zastupnika SDA u parlamentima na svim nivoima govore nam da politička partija koja je pobijedila na posljednjim parlamentarnim izborima ima kadrove koji znaju šta je administrativno-pravni aparat (država), kako funkcionira, a što je najvažnije, odlučna je institucionalno izboriti se za prava koja su joj ugrožena. A institucionalna borba civilizacijska je tekovina Zapada.

I ovoga puta ćemo reći, ponoviti ono što smo već rekli na stranicama magazina Stav: udarom na SDA Zapad sam sebi puca u nogu, jer je Zapadu interes artikuliranje političke slike Balkana kao regije na kojem će nacije svoje interese ostvarivati uzdajući se u zakone, pravila i dogovore, a ne u ideologije i/ili lidere. Upravo je to bazična razlika Zapada i Istoka. Zapadu su sveti zakoni, Istoku lideri. Zato nam jeste neshvatljivo, još nemamo odgovor na pitanje zašto zapadne ambasade u Bosni i Hercegovini (i Crnoj Gori) podržavaju nekompetentne političare koji su dobili dovoljno glasova da mogu formirati vlast zahvaljujući isključivo i samo populističkim narativima i uz podršku politika koje djeluju u duhu istočnih političkih paradigmi.

SUDAR POPULISTIČKOG I INSTITUCIONALNOG DJELOVANJA

Jedino u čemu jesu dobri lideri i pristalice “trojke plus” jesu upravo populizam, negativna propaganda protiv političke organizacije kojoj Bošnjaci redovno daju najveće povjerenje, užasna propaganda koja doslovno širi laži i nastoji prosječnom građaninu zatvoriti oči pred činjenicama koje jasno dokazuju da je SDA (uz DF) u ovom trenutku jedina partija koja iskreno skrbi i zna kako osigurati bošnjačke nacionalne i bosanskohercegovačke državne interese.

Slikovit primjer koji ide tome u prilog jeste posljednji pokušaj Lidije Bradare i Igora Stojanovića da “ispod stola” prekrše procedure i nametnu vlastitu političku volju, potpuno ignorirajući legalno i legitimno izabrane predstavnike Bošnjaka. Svoj čin, koji se bez imalo problema može nazvati pokušajem državnog udara, branili su spinovanjem o “koalicionom dogovoru koji su napravili”, poslovično optužujući SDA da koči procese uspostave vlasti prozivanjem Refika Lende da “nije htio doći na sastanak”. Umjesto žustre reakcije od SDA, uslijedili su mirni i racionalni odgovori, a jedan od najboljih dala je Aida Obuća na svom Facebook-profilu taksativno navodeći članove zakona koji dokazuju da su Bradara i Stojanović prekršili procedure.

A u toj racionalnosti i oslanjanjem na legalne zakonske procedure bošnjački kandidat za predsjednika/potpredsjednika većeg bosanskohercegovačkog entiteta Refik Lendo praktično briljira. Svojim javnim nastupima jasno daje do znanja da Bošnjaci i njihov politički predstavnik neće odustati od borbe za svoja ugrožena prava, uprkos svim političkim spinovima, kršenju procedura, neshvatljivoj medijskoj harangi protiv SDA, svim nastojanjima zapadnih ambasada da po svaku cijenu tu stranku izbace iz vlasti...

Svjedočimo vrlo važnom sudaru, borbi dva postupka. Jedan je civilizirana politička borba SDA, potpuno usklađena sa zapadnom praksom, druga je “istočnog” tipa: populizam, spinovanje, laži, kršenje procedura, proizvođenje nemira u javnosti. Ako SDA uspije izboriti se za prava koja su Bošnjaci u političkom smislu dobili na izborima, ne samo da će to biti znak da je pokvarila prvobitni plan HDZ-a, njihovog sudruga u rušenju Bosne i Hercegovine, SNSD-a, i njihovih izvršitelja na terenu na kojem pretežno žive Bošnjaci, “trojke plus”, nego i više od toga. Poslat će cijelom Zapadu signal da Izetbegović, Obuća, Džaferović, Lendo, Kapidžić, Zahiragić lekcije iz oblasti “liberalno-demokratska praksa Zapada” mogu držati Schmidtu, Escobaru, Sattleru i inima, a nipošto suprotno. A još više i važnije od toga – bošnjačka javnost napravit će korak dalje u političkoj pismenosti. Ako se SDA i DF uspiju izboriti za prava koja im pripadaju, teško da će ikada više biti moguće da kolektivnu svijest Bošnjaka i ostalih patriotski opredijeljenih građana mogu modelirati silni nevladini seminari o demokratiji, koje su organizirali korumpirani mešetari iz zapadnih zemalja i jednako korumpirani koordinatori, facilitatori, medijatori iz Bosne i Hercegovine, te “generali” i “vojnici” udruženog medijskog poduhvata protiv, ne samo SDA nego i same bošnjačke kulture.

Historija Bošnjaka i Bosne lomi se u ovim danima i mjesecima. Kakav god ishod bio, ko god formirao Vladu većeg bosanskohercegovačkog entiteta, “trojka plus” ili SDA, svakako nam je jačati institucije i usavršavati institucionalnu borbu. Bošnjaci i Bosna niti počinju niti završavaju izborima iz oktobra 2022. godine. Oni su trajna, milenijska kategorija. Opravdanu nervozu zamijenimo mirom i traženjem rješenja sredstvima koja imamo na raspolaganju. Teško je, ali neophodno, strpljivo usavršavati prakse institucionalne borbe za vlastite interese. A “za ne daj Bože”, cijelom svijetu smo to dokazali, vazda smo spremni. Helem, prihvatimo našu sudbinu – borbu za vlastiti interes.