Tradicionalno bošnjačko društvo grada i sela bilo je socijalno slojevito i hijerarhijski strukturirano. U gradu se dijelilo uglavnom na dva sloja: na begove i druge odličnike (ešraf) i na esnaflije (zanatlije i trgovce – čaršiju). Na selu su bili ovi slojevi: zemljoposjednička gospoda (begovi i age), slobodni seljaci, seljaci-kmetovi i seljaci-stočari (polunomadi) – balije.
Hijerarhijske razlike bile su naročito naglašene između najvišeg sloja – begova i svih ostalih. Begovi su bili zatvorena skupina, endogamna, tako da ih neki pisci, s obzirom na tu osobinu, nazivaju kastom. Drugi pisci, opet, ovu unutrašnju tradicionalnu podjelu bošnjačkog društva označavaju kao klasnu podjelu. U ovako strukturiranom društvu u posebnom položaju bile su bošnjačke žene, i u gradu i na selu, usljed vjerske obaveze da se pokrivaju pred nesrodničkim muškarcima, što je znatno otežavalo njihovo javno saobraćanje s ostalim svijetom i mogućnosti rada izvan kuće i dvorišta. Međutim, te zabrane ipak nisu potpuno isključile bošnjačku ženu iz privredne djelatnosti izvan kuće i u gradu, a pogotovo na selu. Naravno, ta se tvrdnja ne odnosi na žene iz visokih društvenih slojeva, jer one nisu ni imale potrebu da rade izvan kuće.
Pored spomenute podjele, gradsko bošnjačko stanovništvo još se dijeli i na područne zajednice – mahale, koje su mikrostambene četvrti s pratećim zajedničkim javnim objektima. Mahale su, najčešće, istovremeno i mjesne vjerske zajednice (džemati) okupljene oko mahalske džamije. Za razliku od sela ostaloga stanovništva, bošnjačka su sela u većoj mjeri predstavljala područne društvene zajednice s većim stepenom povezanosti. Ta je zajednica imala svoj atar sa seoskom međom (hudut), nekad i zajedničku šumu, zajedničke interese, međusobnu ispomoć, zajedničke pothvate, proslave, zabave i obrede.
Zajednici je službeno stajao na čelu seoski starješina – muhtar, ali su najveći ugled imali stariji domaćini, koji su zapravo predstavljali i vodili zajednicu; oni su oblikovali javno mnijenje u selu ili džematu. Dogovori su održavani petkom kod džamije, poslije džume (obavezni zajednički salat petkom), tu se dogovaralo o poslovima i stvarima od opće važnosti: izgradnja i popravak seoskog puta, mosta, česme, groblja, vodenice i dr., o ispomoći nemoćnim i siromašnim, o zapošljavanju seoskoga poljara, hodže i dr. Tradicionalni društveni odnosi u seoskoj zajednici iskazivali su se kultom susjedstva (komšiluk). Pošto su kuće u bošnjačkim selima blizu jedna drugoj, dodiri su među komšijama svakodnevni, i po više puta na dan; oni su upućeni jedni na druge radi sitnih usluga i pomoći.
U nekim vrstama društvenih dodira (kućne proslave i svečanosti) susjedi su važniji od rođaka. Međusobna ispomoć u selu u obimnijim poslovima (žetva, kosidba, gradnja kuće i dr. ), gdje je potrebno više radne snage, vrši se sazivanjem mobe, na koju poziva domaćin, bez obaveze vraćanja. Selo saziva mobu za poljske radove nemoćnim starcima, udovicama ili sakatima te u slučajevima kad nekome izgori kuća i sl. U međusobnoj ispomoći u selu običava se zajam (pozajmljivanje radne snage, uz obavezu vraćanja istom mjerom) i sprega (dva domaćina sastave konje ili volove i zajednički oru i rade druge poslove na oba imanja).
U nekim bošnjačkim selima poznata je ustanova težakbaše. To je najbolji i najugledniji poljoprivrednik koji prvi počinje s oranjem (prema vlastitoj procjeni u pogodnom vremenu za tu radnju), a ostali tek poslije njega. U etnički mješovitim selima ustanova susjedstva i drugih vrsta zajedničkog djelovanja također je dobro bila izražena, samo su međusobni dodiri bili: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, dok na mobe bošnjačke žene nisu ni išle. Međusobne posjete, sijela uz rad, seoska takmičenja (konjske trke, bodenje volova, gađanje i dr.), te radna takmičenja (kosci žeteoci i dr.) održavala su se i dalje učvršćivala svijest o seoskoj zajednici.
