Izjava američkog ambasadora na Kosovu Jeffreya M. Hoveniera, koju je dao za POLITICO, objašnjava mnogo toga u vezi s novom američkom politikom na Zapadnom Balkanu. Komentirajući neuspjeli napad srpskih terorista na Kosovu te ko stoji iza njega, Hovenier je izjavio kako je zaplijenjena oprema, koja je uključivala teško vojno naoružanje nedostupna običnom građaninu ali kako “SAD tek trebaju utvrditi da li je Srbija odgovorna za zasjedu”.

Izjava ovakve vrste, koliko god da je sramotna, toliko je i indikativna. Sramotna je zato što ju daje ambasador države koja je svojevremeno izvršila invaziju na Irak jer je “znala” da Sadam Husein posjeduje “biološko oružje” koje nikada nije ni postojalo, no, eto, danas nekako tek treba da utvrdi da li je Beograd odgovoran za teroristički upad na Kosovo mada su u napadu potvrđeno učestvovali ljudi bliski vrhu srbijanske vlasti, mada zaplijenjeno oružje potiče iz arsenala Vojske Srbije i mada zbog tih istih terorista Srbija proglašava Dan žalost?! Izjava je indikativna jer potvrđuje već ranije iznesene opservacije da SAD pokušavaju na sve načine neutralizirati štetu koju je teroristički čin nanio njihovoj politici uspostavljanja srbijanske dominacije u takozvanom regionu, a naročito projektu uspostavljanja ZSO ili mini Rs-a na Kosovu.

Za Hoveniera i državu koju predstavlja ipak su “najodgovorniji ljudi koji su pucali na kosovskog policajaca”, a što je uvijeni način da se kaže kako će fokus biti na direktnim izvršiocima terorističkog napada a ne na njihovim nalogodavcima u Beogradu. Kakva razlika od nekadašnjeg američkog stava zbog kojeg se progonilo stvarne, a nekada i izmišljene, nalogodavce terorističkih napada pa se u tom “ratu protiv terora” zapalio pola planete.

Amerikanci su, čini se, odlučili izvući i neku korist iz cijele ove afere, a što se može naslutiti iz Hovenierovih riječi kako je napad “koordiniran i sofisticiran” te kako “količina oružja sugerira plan da se destabilizira sigurnost u regiji”. Iz tih nekoliko riječi čita se pokušaj da se prst krivice usmjeri iz smjera Beograda, jer to u ovom trenutku nije oportuno za američke interese, u smjeru Moskve. Time bi se ubile dvije muhe jednim udarcem pa bi se čak i katastrofalna američka politika etabliranja Beograda kao regionalnog hegemona i mamljenja Srbije ustupcima na štetu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova mogla pravdati nekakvom očajničkom reakcijom podzemnih “proruskih struja” u Srbiji.

U svakom slučaju Zapadni Balkan nalazi se u stanju u kojem možda nije bio od 1878. godine, pa je na sceni i odgovarajuća imperijalistička i krajnje besprizorna realpolitika. Najveća opasnost leži u tome što trenutno ne postoji nešto što bi se moglo okarakterizirati kao “političko Sarajevo” jer su u Sarajevu na vlasti klijenti stranih ambasada.