Njihovo neizbrisivo kazivanje istine, i na okupiranoj Zapadnoj obali, čini ih nasljednicima jednog od velikih palestinskih umjetnika, pisca Ghassana Kanafanija, čije djelo živi 51 godinu nakon atentata na njega od izraelskog Mosada u Bejrutu.

Sada je pravo vrijeme da pogledate njegov film, The Dupes.

To je remek-djelo, koje prikazuje život Palestinaca u egzilu nakon Nakbe, egipatskog reditelja Tewfika Salaha, režirano prije 50 godina u Siriji, i zabranjeno decenijama.

U svoje vrijeme, to je bio previše oštar portret izdaje arapskog svijeta 700.000 palestinskih izbjeglica protjeranih iz svoje zemlje 1948.

Ali film ima jednako snažan odjek u današnjem svijetu u kojem su palestinski životi izloženi bolu, nepravdu, nasilju i hapšenju, baš kao i tada.

Dupes je baziran na Kanafanijevom kultnom romanu, “Ljudi na suncu”, smještenom u 1950-e i objavljenom 1962. godine.

Salah nije bio u mogućnosti da dobije dovoljnu podršku u Egiptu za snimanje filma i na kraju je otišao u Damask, gdje je sarađivao s nekim velikim glumcima iz bogatog umjetničkog miljea, posebno Bassamom Lotfijem Abu Ghazalehom, palestinskim izbjeglicom iz Tulkarema, i Sirijcima Mohamedom Kheir-Halouanijem, Abdul Rahmanom al Rashijem, Salehom Kholokijem i snimateljem Bahgatom Heidarom.

Film je prvobitno izašao 1972. godine i prikazivan je na festivalima u Moskvi i Tunisu. Salah je umro prije 10 godina.

Restaurirana verzija prikazana na Londonskom filmskom festivalu bila je pedantan rad mnogih ruku: Projekta Svjetske kinematografije, Filmske fondacije i Cineteca di Bologna, u saradnji sa Salahovom porodicom i Nacionalnom filmskom organizacijom, uz finansiranje Hobson/Lucas Family Foundation.

Radnja filma odvija se 1950-ih godina i usredotočuje se na živote tri palestinska muškarca kao izbjeglice u Iraku.

Svi su siromašni, očajni i u šoku od nedavnog uništenja njihovih prethodnih života u Palestini 1948. godine.

Oni su iz tri generacije i slučajno su se sreli u Basri, svaki tražeći krijumčarski put preko pustinje do Kuvajta gdje vjeruju da će naći posao.
Film koristi duge flešbekove kako bi likove, njihove prošle i sadašnje živote izgradio tako živo da ih upoznajemo i poistovjećujemo se s njima i životnom traumom s kojom se bore.

Najstariji, Abu Qais, shrvan je gubitkom svoje voljene zemlje, koja je bila njegov identitet, zajedno sa sramotom zbog nemoći, života u siromaštvu u izbjegličkom kampu.

Assad, verovatno u ranim tridesetim, pozajmljuje 50 dinara od svog ujaka kako bi krenuo na put da pronađe posao i budućnost. Zajam dolazi uz dogovor da se oženi stričevom kćerkom, što on ne želi da uradi.

Kratki pogledi na djevojčicu i njenu majku dok dvojica muškaraca sklapaju dogovor pokazuju vlastiti očaj u ćorsokaku njihovog izbjegličkog života. Djevojka mu sa stidljivim, brzim osmijehom donosi šoljicu kafe, pokazujući koliko se nada da će se ona možda dopasti Assadu i da može biti budućnost za porodicu.

Assad je odmah prevaren od strane prvog krijumčara kod kojeg pokuša domoći se bolje budućnosti, i ostaje na cjedilu u pustinji pošto je platio više od pola novca koji je posudio. Vraća se da počne iznova, krajnje oprezan.

Treći muškarac, Marwan, ima samo 16 godina i školarac je spreman da uči za doktora. Njegov stariji brat je u Kuvajtu i svaki mjesec šalje porodici novac za izdržavanje oca, majke i petoro djece u jadnoj kolibi.

Ali poslao je Marwanu privatno pismo u kojem mu kaže da se oženio i da više neće slati novac, te da to ne bi trebao reći roditeljima, već da prestane da ide u školu i preuzme teret izdržavanja porodice.

Marvanov otac, koji se stalno gorko žali na uslove života i podlo se odnosi prema svojoj ženi, te tada naglo napušta porodicu.

Ponuđena mu je šansa da se oženi ženom koja je izgubila nogu i nikada nije našla muža. Njen otac je voljan dati kuću potencijalnom mužu. Za Marwanovog oca, da ponovo ima kuću s krovom i sobu koju može iznajmiti za prihod je šansa koju ne oklijeva da iskoristi.

Četvrti ključni lik je Abdul Khaizuram, palestinski vozač kamiona koji se teško cjenka sa trojicom muškaraca da ih odveze u Kuvajt.

Assad oprezan, neće platiti dok ne stignu. Khaizuramovo porijeklo također se pojavljuje u flashbackovima na dugom praznom putu na paklenoj vrućini.

Bio je borac za slobodu, zarobljen i kastriran 1948. godine, a suze su mu tekle zajedno sa znojem na licu dok mu se u glavi pojavljuje slika operacije nakon što ga jedan od muškaraca pita da li je oženjen. "Bolje je izgubiti muškost nego život", rekao mu je hirurg.

Završava radeći ponižavajući, težak posao, vozeći se sam naprijed-nazad preko surove pustinje za bogatog čovjeka u Kuvajtu, i sanjajući samo o novcu, spreman da uzme male svote od sunarodnika Palestinaca riskirajući živote za šansu za dostojanstvo rad.

Njih četvorica voze kroz pustinju, Abu Qais na suvozačkom sjedištu, a druga dvojica na karoseriji, bez zaštite od sunca, sa vjetrom i pijeskom koji im prekriva kosu i lica. Oni znaju da će morati dva puta da uđu u zagušljivi čelični rezervoar kamiona dok prelazi granične prijelaze, dok vozač insistira da to neće trajati duže od šest ili sedam minuta svaki put dok mu se provjeravaju papiri.

Na prvoj stanici, on se penje da otvori poklopac rezervoara, nakratko zaroni lice i kaže im da skinu košulje. Napetost između njega i njih trojice je opipljiva dok zagledaju jedni drugima lica, znajući da nema povratka.

Spuštaju se i gornji dio je zapečaćen. Na granici, Abul Khaizuram trči od jedne do druge kancelarije i dobija potpise od stražara, koji ga svi dobro poznaju.

Kada stane u pustinji i otključa otvor, mora svakog čovjeka polahko izvući. Oni su u gaćama, mlohavi, nestalo je svo dostojanstvo. Padaju na tlo u hladu kamiona, potpuno šokirani. Nije trajalo samo osam minuta.

Abul Khaizuram pokušava ih požuriti da krenu, napije se vode iz boce, a ostatak prolije po glavi i tijelu dok ga oni posmatraju. To je užasan trenutak nečovječnosti. Zatim naglo kaže da se Marvan može ugurati na suvozačevo mjesto sa Abu Qaisom, jer su obojica mršavi.

Atmosfera, potpomognuta suptilnom muzikom Solhija el-Vadija, postaje sve napetija kako se približavaju drugoj granici i njih trojica predobro znaju šta ih čeka dok polugoli klize nazad u rezervoar.

Trojica samozadovoljnih kuvajtskih graničara, u svojoj hladnoj kancelariji, uživaju u zadirkivanju oznojenog Abul Khaizurama kako je njegov bogati šef šest puta pitao za vijesti gdje se nalazi i zna da se zabavlja sa prostitutkom u Basri, a i oni žele da je upoznaju.

Minute prolaze dok raste napetost i očaj, a oni drže njegove papire van domašaja dok mu se rugaju. Na snimku se u međuvremenu vidi kamion napolju i čuje se zvuk udaranja iz rezervoara. Niko to ne čuje.

U posljednjim minutama filma, Abdul Khaizuram baca mali snop odjeće s prozora kamiona.

Tada Salah pokazuje konačno poniženje trojice muškaraca, u gaćama na smetlištu u pustinji. Abu Qaisovo kruto tijelo ima ruku ispruženu prema gore u posljednjoj beznadežnoj molbi.

Kanafani je u svom životu i radu bio čovjek čije se "lupanje u rezervoar" čulo i još uvijek se čuje, kako u njegovim knjigama, tako i u svijetlim, životom ispunjenim vrtićima u nekoliko izbjegličkih kampova u Bejrutu, koje vodi njegova udovica, Annie Kanafani.

Bio je glasnogovornik Narodnog fronta za oslobođenje Palestine i ubijen je od strane Mossadove autobombe, sa svojom tinejdžerskom nećakinjom Lamees Najim u Bejrutu 1972. godine.

U njegovoj osmrtnici u libanonskom Daily Staru stajalo je da je "bio komandos koji nikada nije pucao iz pištolja, čije je oružje bila olovka, a njegova arena na novinskim stranicama".

Izvor: Middle East Eye