Da nije bilo herojske požrtvovanosti policajaca Sedata Gezera i Abdulkadira Öztürka, teroristički napad na Dom policije u Mersinu, izvršen 27. septembra, bio bi masakr uglavnom civila, prije svega žena i djece. Sedat Gezer je to spriječio dajući svoj život, a Abdulkadir Öztürk postajući gazija u pucnjavi s dvjema teroristkinjama, pripadnicama terorističke organizacije PKK.
Kada je kasno u srijedu objavljeno da je Sedat Gezer pao kao šehid uspješno odbranivši zajedno s Abdulkadirom Öztürkom Dom policije u kome je bilo oko sto ljudi (uglavnom porodice policajaca), “neutrališući” teroristkinje (jednu su ubili, a druga se raznijela eksplozivom), krenule su (na društvenim mrežama) osude napada. Iako je bilo saopšteno, a također jasno kao dan, da je to nedjelo PKK-a, u tim osudama, kada je riječ o opozicionim partijama u Türkiye – okupljenim oko “stola za šestoro” plus političko krilo PKK-a Demokratska partija naroda (HDP) – uobičajeno, taj je “detalj” izostao. Valjda da se ne uvrijede tajni koalicioni partneri, osuđuje se isključivo apstraktni terorizam.
Ubrzo su vlasti objavile da je, na osnovu otisaka prstiju i identifikacije taksiste, koji je teroristkinje dovezao na mjesto zločina, identitet jedne utvrđen, te da je to Dilşah Ercan – nomme de guerre Zozan Tolan. Novinarima nije dugo trebalo da prepoznaju ime. Uostalom, sudeći po “Izvještaju o zatvorenim novinarima” s podnaslovom “Najveći novinarski zatvor: Türkiye”, koji je 2013. zgotovila Republikanska narodna partija (CHP), Dilşah Ercan je “kolegica novinarka”.
“NEVINI NOVINARI” POLUGA ZA PRITISAK VLASTI
Podsjećanja radi, kampanja menadžmenta percepcije o neslobodi turskih medija i Türkiye kao zemlji koja utamničava najviše novinara na svijetu baš se tada razbuktavala, dok je borba države s onim što će se kasnije definirati kao teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ) tinjala van očiju javnosti kako bi “eksplodirala” tek nakon tzv. Gezi protesta i pokušaja pravosudnog puča (čorbe izmišljenih optužbi za korupciju) decembra 2013. godine. CHP je toj distorziji realnosti doprinio pomenutim izvještajem, kome su autori tri zastupnika u parlamentu – Nurettin Demir, Veli Ağbaba i Özgür Özel.
Isto tako podsjećanja radi, FETÖ tužioci i policija su u to vrijeme još divljali na montiranim procesima “Ergenekon” i “Malj” (Balyoz) i jedan broj novinara fakat jeste bio pritvoren i suđen na tim procesima. Neki od njih bliski CHP-u kasnije su nagrađeni zastupničkim mjestima. Izvještaj, kome je cilj bio pritisak na vlasti da se “nevini novinari” puste, kao i manipulacija percepcijom, sadrži papazjaniju od tih imena (manjina) i raznoraznog terorističko-kriminalnog ološa koji se krije iza pres-kartice. Tako se Dilşah Ercan, koja nije jedina, dapače, našla na spisku “novinara”.
Veli Ağbaba, sastavljač izvještaja, rekao je tada: “Tražili smo i nismo našli nijednog teroristu”. Da parafraziram Uptona Sinclaira: “Teško je natjerati čovjeka da nešto vidi, kad mu plaća ovisi o tome da on to ne vidi.” Spisak ubica, reketaša i terorista u tom izvještaju bio bi previše za ovaj tekst, ali taj izvještaj od koga bi sada Özgür Özel da se distancira u svjetlu napada u Mersinu i pominjanjem Dilşah Ercan vrlo je materijalni dokaz CHP-ovog u najmanju ruku blagonaklonog odnosa prema terorističkim organizacijama (PKK nije jedina).
Dva dana iz CHP-a nije bilo reakcija na kontroverzu oko izvještaja i mjesta koje je u njemu zauzela Dilşah Ercan. Tek kada se PKK glavni štab s planine Kandil u sjevernom Iraku oglasio da je Dilşah Ercan živa i da je kod njih “na dužnosti” (šta god to značilo), lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu se oglasio izjavom da oni sve vrijeme znaju da ubijena teroristkinja nije Dilşah.
“NIJE SE MOGLA BAVITI NOVINARSTVOM PA POBJEGLA U TERORISTE”
Naravno da se odmah postavilo pitanje kome vjerovati – terorističkoj PKK bagri s Kandila i Kılıçdaroğluu, koji je, blago rečeno, najčešće posvađan s činjenicama ili državnim organima i ministru unutrašnjih poslova. Upravo na osnovu iskustva, drugi izbor logično je prevagnuo. Kada se kontroverza krčkala nekoliko dana, u nedjelju je PKK lansirao video u kome Dilşah Ercan drobi kako je, eto, na (terorističkoj) dužnosti na planini Kandil, gdje je pobjegla, jer nije mogla da se bavi “novinarstvom”.
Ovaj “obrt” situacije – ako je to uopšte obrt situacije, jer na kraju krajeva, upravo se bez ikakve sumnje dokazalo da je osoba koja je u CHP-ovom izvještaju “nevina novinarka” zapravo PKK teroristkinja, trenutno “na dužnosti” pri glavnom štabu – dobija nadrealne proporcije. Glasnogovornik CHP-a optužuje ministra unutrašnjih poslova Türkiye Süleymana Soylua za “klevetu” i zahtijeva njegovu ostavku!? Čekaj, pa izvještaj u kome branite teroristkinju kao “nevinu novinarku” još je dostupan na sajtu CHP-a. Šta je kleveta u toj činjenici? Da li jedan od najuspješnijih ministara treba da da ostavku zbog pogrešne identifikacije ostataka teroristkinje koja je spriječena da napravi masakr?
Süleyman Soylu, već sam nekoliko puta pisao o tome, veliki je trn (balvan) u oku PKK-a i nekako volšebno na meti opozicije, posebno CHP-a. Za prve nije čudo, uspješnost borbe protiv terorizma generalno, a PKK-a posebno, jeste impresivna. Osim paljevina šuma u Türkiye, nije bilo velikih (spektakularnih) terorističkih napada od kada je (šest godina) na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova. Zapravo ovaj pokušaj napada na Dom policije prvi je oružani napad, a činjenica da su, kako istraga pokazuje, teroristkinje došle iz Mümbiça, Sirija, paramotorom (motornim paraglajderom), pokazuje da unutar zemlje PKK nema (više) ljudi koji bi mogli da pokušaju izvesti takav napad. Procjena je da se po planinama jugoistoka krije oko 140 naoružanih terorista.
SOYLU: SAD OTVORENO PODRŽAVAJU TERORISTE
Osim toga, prekogranične antiterorističke operacije daju skoro svakodnevne rezultate glede eliminacije članova PKK-a. Sam ministar Süleyman Soylu kaže o tome: “Da nismo napravili vlastite bespilotne letjelice, municiju i helikoptere ATAK, Amerika i Evropa bi dozvolile PKK-u da uspostavi teroristički koridor od Harputa do Afrina. To daje PKK najveću podršku u historiji. Ko je daje? Amerika. Dali su 2 milijarde dolara podrške u posljednje 3 godine. Odakle? Iz Američkog senata. Kada bi našli bilo kakav kontakt s bilo kojom terorističkom organizacijom, a kamoli podršku, Türkiye bi proglasili terorističkom državom. Oni otvoreno podržavaju terorističku organizaciju.”
Ta otvorenost ga čini metom i SAD-a. Podsjećanja radi, on je bio i pod sankcijama Amerike. Kad je već riječ o Americi. Jedna od čudnovatosti ovog terorističkog napada jeste da su SAD tražile od Generalnog direktorata za sigurnost i obavještajnih jedinica serijske brojeve oružja koje su teroristkinje imale pri napadu. To se, prema Soyluu, dešava prvi put od kako je ministar. “Naši prijatelji (kolege) su dali vrlo dobar odgovor: 'Prvo vi nama pošaljite serijske brojeve oružja koje ste poslali PKK-u, a onda ćemo vam ih mi poslati'”, ispričao je u Giresunu, govoreći o detaljima napada u Mersinu, gdje je ponovio da ovaj teroristički napad ima izvor u SAD.
“U Türkiye, posebno od 2013. godine, terorističke organizacije kao što su DHKP-C, HDPKK i FETÖ otvorile su politički prostor, legitimisale svoje propagandne i percepcijske operacije korištenjem novih medijskih kanala, problematizirale djelovanje državnih sigurnosnih institucija i radnje preduzete protiv terorističkih organizacija”, piše Bülent Orakoğlu u dnevniku Yeni Şafak, koristeći fuziju skraćenica HDP-a i PKK-a. Nepotrebno dodati, a Orakoğlu u tekstu naglašava da je toj “normalizaciji” (nenormalnog) ogroman doprinos dao CHP pod vodstvom Kemala Kılıçdaroğlua.
Tako se i došlo u situaciju da se spriječeni masakr, ponavljam, zahvaljujući herojskoj požrtvovanosti policajaca Sedata Gezera i Abdulkadira Öztürka, pretvori u hajku najveće opozicione partije na ministra unutrašnjih poslova. Objasnio sam zašto smeta PKK-u, ali zašto smeta CHP-u, neobjašnjivo je bez veoma teških optužbi.
EGIDA
Spisak ubica, reketaša i terorista u “Izvještaju o zatvorenim novinarima” podnaslova “Najveći novinarski zatvor: Türkiye”, koji je zgotovila Republikanska narodna partija (CHP), bio bi previše za ovaj tekst, ali taj izvještaj od koga bi sada zastupnik CHP Özgür Özel da se distancira u svjetlu napada u Mersinu i pominjanjem Dilşah Ercan vrlo je materijalni dokaz CHP-ovog u najmanju ruku blagonaklonog odnosa prema terorističkim organizacijama (PKK nije jedina).
