Tenkovi su okrenuli na Zapad, glasoviti je to naslov tenkovskog komandanta Crvene armije, generala Nikolaja Kiriloviča Popelja. Upravo tako i izgleda stanje na ukrajinsko-ruskoj granici s obzirom na masovnu koncentraciju i grupiranje oklopno-mehanizovanih snaga ruske armije. Da je poruka jasna, u to niko nema dvojbe, no da li je ukrajinska armija spremna odgovoriti na poziv u ring koji joj je nametnut, ključno je pitanje koje okupira pažnju svjetske javnosti. Ukrajinska armija, iako izmorena u građanskom ratu koji je imao atribute proxy rata, pretrpjela je niz promjena koje su kako formacijski, tako i doktrinarno u potpunosti izmijenile njeno naličje.
Ako se sjetimo fotografija ukrajinskih vojnika, ali i civila poluvojnički obučenih tokom krvavih borbi u Donbasu i na Krimu 2014. godine, trenutne fotografije koje stižu iz Ukrajine na kojima vidimo vrlo dobro opremljene pripadnike kopnene vojske u najmanju ruku djeluju nerealno diskrepantne. Svakako, put reformi i borbe za nacionalni spas što ga je prošla Ukrajina od 2014. godine (kojim i dalje hodi) potrošio je mnogo vremena, novaca, ali i života.
Od pješadije koja je opremljena borbenim prslucima iz sedamdesetih (koje je koristila sovjetska armija u Afganistanu), ranaca iz Drugog svjetskog rata te AK-74 jurišnih pušaka, današnje trupe, kako rezervne, tako i aktivne komponente ukrajinske armije, u potpunosti svjedoče inklinaciji Ukrajine da postane NATO članicom prema nivou opremljenosti. Naravno, napredak koji je uočljiv nije dovoljan i još mnogo toga treba biti izmijenjeno u formaciji, snazi, stepenu interoperabilnosti te komandnoj strukturi ukrajinske armije, ali ako imamo u vidu stanje u kojem je zateknuta ukrajinska armija izbijanjem krize na istoku zemlje, reforma odbrane pokrenuta 2014. godine više je uspješna nego što se to moglo očekivati. Reforma odbrane kao reforma iziskuje promjenu u strateškom promišljanju razvoja oružanih snaga te uopće anticipiranja latentnih agresora, pri čemu je doktrina kreirana po etalonu nove Nacionalne sigurnosne strategije 2015. godine poentirala ključnu premisu, a to je Ruska Federacija kao permanentno neprijateljski raspoložen susjed koji tendira postati agresorom.
Vojna doktrina kao sistem usvojenih stavova i pogleda o organizaciji i pripremama te samoj upotrebi oružanih snaga tokom vođenja oružane borbe predstavlja fundamentalni dokument iz kojeg proizlaze sve ostale granske doktrine (doktrina upotrebe oklopno-mehanizovanih jedinica i sl.). Ukrajina kao postsovjetska republika sve do 2010. godine nije bitnije mijenjala doktrinarna uvjerenja stare sovjetske vojne doktrine, međutim, promjena u promišljanjima vanjske politike dala je impetus za mogućnost preuzimanja zapadnih doktrina, odnosno doktrine odbrane NATO članica. I upravo je 2010. godina ključna jer se na neki način do tada veoma stidljivo u Ukrajini govorilo o evroatlantskim integracijama, da bi se zvanično polovinom 2012. godine aspiracije za pristupanje savezu ozvaničile i u državnim dokumentima.
Po mnogo čemu će ta 2012. godina biti krucijalna, ali za ukrajinsku armiju ona označava inicijalne korake s ciljem stvaranja sposobnijih, interoperabilnijih, ali i manjih oružanih snaga. Reformama je ukinuta Zajednička operativna komanda, a formiraju se dvije nove operativne komande: Jug i Sjever. Također, postojeći personal armije s postojećih 192.000 (144.000 vojnih, 48.000 civilnih lica) trebalo je periodično smanjivati na brojku od 85.000 pripadnika, od čega bi 70.000 bilo vojnih te 15.000 civilnih lica. Proces smanjenja ljudstva trebao bi biti olakšan ukidanjem služenja vojnog roka, pri čemu bi iz regrutnog sastava bio formiran profesionalni sastav. Suštinski glomazne i loše opremljene oružane snage s čitavim nizom neriješenih formacijskih, organizacijskih, materijalnih te tehničkih problema predstavljale su sve samo ne dobru polaznu tačku za integracije u NATO. S druge strane, finansiranje koje je nedovoljno uz masovnu korupciju otežalo je uopće funkcioniranje ukrajinske armije, čak i u smanjenom, predviđenom broju.
Ukrajinska armija te 2012. godine iz BDP-a dobijala je jedva 1 posto, a nova doktrina predviđala je za 2013. najmanje 1.4, pri čemu bi i to bilo nedovoljno. U tim teškim finansijskim prilikama odliv kadrova doživio je vrtoglav rast, nedolično ponašanje vojnika i oficira te organizirani kriminal krađe i preprodaje tehnike iz armije postao je alarmantan problem. Sve će to zapravo implodirati izbijanjem pobune proruskih separatista na istoku zemlje i na Krimu u aprilu 2014. godine, pri čemu će se Ukrajina dovesti u takvo stanje da će tek 6.000 njenih pripadnika na pobunjenim teritorijama biti spremno za borbu. Također, 2012. je usvojena i nova Nacionalna sigurnosna strategija, koja nije predvidjela sve ono što će se desiti 2014. godine, pri čemu jedini sigurnosni izazov koji korespondira s Rusijom jesu česte povrede akvatorije Ukrajine od crnomorske flote ruske Ratne mornarice.
Nakon zaključivanja sukoba iz koga su obje strane mnogo naučile jedna o drugoj, ali i uopće o prirodi izvođenja budućih borbenih dejstava te vođenja rata, pitanje personala (posebno dobrovoljaca i rezervista) postalo je gorući problem. Iako je zaključen kakav-takav mirovni sporazum i formiran zamrznuti sukob, uz povremene čarke i sukobe niskog intenziteta, nije bilo moguće izvršiti demobilizaciju unutar formacija pod kontrolom Kijeva. Pješadinaca je naprosto nedostajalo, s obzirom na to da je, prema potvrđenim podacima ukrajinskih zvaničnika, u periodu od 2014. do 2018. godine 33.000 lica dezertiralo ili samovoljno napustilo položaj, od čega je 11.000 samo tokom 2018. godine. Razlozi ovako poražavajuće velikog broja dezertera jesu brojni, od neriješenih finansijskih pitanja do defetizma i prevelikog zamora trupa. Doduše, tokom aktivnih sukoba taj broj dezertera popunjavali su dobrovoljci iz Nacionalne garde, ali to nije bilo mirnodopsko rješenje s obzirom na to da su i jedinice Nacionalne garde patile od nedovoljne ili nikakve obuke te nedostatnog dotura ratnim materijalima.
Polovinom 2015. odlučeno je da se, u interesu očuvanja digniteta ukrajinske armije, ali i popune jedinica, dobrovoljcima ponude ugovori prema potrebnim kvotama i potrebama momentalne situacije u trupi. Dobna starost prvog regrutnog poziva za mobilizaciju jeste 2015. godine pomjerena s 18 na 20 godina. Pri čemu je teško zamisliti kako jedna armija koja je 1996. godine brojala 300.000 pripadnika može sebi dopustiti takve rezove i smanjenja aktivne komponente da se dovede na rub opstanka. Međutim, reforme koje su pokrenute 2015. godine Kopnenoj vojsci dale su dah u grudi s obzirom na jako loše stanje po izbijanju sukoba.
Jedinice kopnene vojske naoružavane su i opremane po NATO standardima gdje god je to bilo izvodivo, s tim da su najzastupljeniji modeli jurišnih pušaka i dalje ostali sovjetske proizvodnje s obzirom na infrastrukturu proizvodnje municije kalibra 7.62 milimetra. Tako su uz pomoć američkih instruktora vrlo motivirane snage ukrajinske armije formirane od dobrovoljaca bile opremljene savremenim borbenim kompletima i gedžetima koji su potrebni savremenom vojniku. Specijalke su zamijenili tableti koji su situacijski i momentalno osvježeni i snabdjeveni informacijama u trenutku koje im pružaju izvidnički dronovi uglavnom izraelske proizvodnje. Ovako obučene i opremljene jedinice s manjim formacijskim brojem pripadnika dovoljno su modularne da imaju širok spektar specijalističkih mogućnosti, a opet imaju dovoljnu vatrenu moć te stalnu artiljerijsku potporu.
Ovakvim jedinicama najveću pomoć nisu dali samo kontingenti novog naoružanja i ostale opreme već i obuka koja je izostajala, pri čemu su instruktori iz SAD-a odradili sjajan posao. Primjera radi, proruski separatisti uvozili su tenkove i borbena vozila pješadije iz Rusije i njima ostvarivali značajne uspjehe na taktičkom nivou sve dok ukrajinski vojnici nisu ovladali tehnikom upotrebe američkog protuoklopnog sistema Javelin, koji je u velikom broju kasnije i kupila Ukrajina. Ne treba sumnjati u pomoć koju su pružile snage SAD-a snimajući i isporučivajući snimke s terena, a koje su pružale informacije o kretanjima trupa proruskih separatista. S druge strane, Ukrajina je bila svojevrsni eksperiment na kojem će Rusija isprobati svoje efektive asimetričnog ratovanja uz upotrebu plaćeničkih formacija koje su popunjavane dobrovoljcima iz svih krajeva Evrope, pa i iz Srbije, BiH i dr.
Upravo je takva pojava na frontu primorala ukrajinski vojni vrh da pokuša odgovoriti simetrično formiranjem jedinica za specijalne operacije, ali ne kao specijalistička jedinica elitnog ranga i tipa, već kao četvrti vid oružanih snaga pored Kopnene vojske, Ratne mornarice i Zrakoplovstva. Ove jedinice, u potpunosti prilagođene opremom specijalnim jedinicama američke vojske, trebale su onemogućiti plaćenike grupacije Wagner i mnogih drugih u njihovim hirurškim napadima u pozadini, ali i kao udarna pesnica u toku aktivnih borbenih dejstava. Ove jedinice nisu učestvovale u borbama na frontu već su korištene za brze upade, sabotaže, diverzije, likvidacije vojnih komandanata na terenu kod neprijatelja i čitav spektar ostalih djelatnosti koje su u domenu jedinica ovog tipa.
Rat zatječe ratno zrakoplovstvo u poražavajuće lošem stanju, pri čemu nedostaje rezervnih dijelova, tehničkog osoblja, ali prije svega nedostaje broj trenažnih letova pilota. Zbog toga su gubici tokom borbenih dejstava bili katastrofalni i vrlo često su piloti polijetali u zrak iako je neprijatelj imao dobar sistem trupne protuzračne odbrane. U toku sukoba ukrajinsko zrakoplovstvo (s fiksnim krilima) je izgubilo: šest Su-25, jedan Su-24, dva MiG-29 te po jedan An-30 i IL-76. Gubici u helikopterskoj komponenti još su teži: pet Mi-8 i pet Mi-24. Kako bi se konsolidiralo zrakoplovstvo, vojni vrh donosi strateški dokument Vizija zrakoplovstva 2035, pri čemu bi se reformom formacijskog ustroja, formiranjem novih eskadrila bespilotnih letjelica te nabavkom novih sistema oživjelo zrakoplovstvo.
Dokument se oslanja na šest zadataka koje treba ispuniti po periodičnim sekvencama kako bi se uspješno reformiralo ukrajinsko zrakoplovstvo. 1) Nabavka novog višenamjenskog lovca (razgovara se o nekoliko tipova uglavnom aviona zapadnoevropskih zemalja te Sjedinjenih Američkih Država); 2) u periodu od 2021. do 2022. započeti s nabavkom aviona s manjim početnim brojem kako bi se tehničko i letačko osoblje osposobilo za dolazak većine aparata; 3) u periodu od 2027. do 2035. ojačati transportnu komponentu (u igri su neki zapadni modeli iako Ukrajina ima čuveni konzorcij “Antonov, koji zasad uglavnom radi stare modele i produžava resurs postojećoj floti); 4) Zanavljanje trenažne komponente zrakoplovstva (stare sovjetske L-39 Albatrose zamijeniti američkim Super Tucano turboelisnim avionima za trenaž, s tim da su ugovori za nabavku ovog aviona već potpisani); 5) Konsolidacija i zanavljanje snaga protuzračne odbrane (nabavka norveškog sistema “Nasams” ili američkog “Patriot” uz modernizaciju postojećih sistema sovjetske proizvodnje); 6) Formiranje samostalnog puka bespilotnih letjelica (puk je formiran i opremljen s bespilotnim letjelicama za izviđanje i naoružanim letjelicama, pri čemu turski “Bayraktar” TB-2 treba činiti okosnicu).
Ovaj ambiciozni plan nesumnjivo iziskuje značajnija finansijska naprezanja, pri čemu bi se ogroman dio budžeta preusmjerio za odbranu, pri čemu se ne smije gubiti iz vida činjenica da sanacija ratom opustošenih mjesta u Ukrajini nije završena. Opet, s druge strane određeni zadaci iz ovog dokumenta već su uspješno završeni, kao što je to slučaj s nabavkom bespilotnih letjelica TB-2 “Bayraktar” od Turske, pri čemu je u offset sporazumima dogovorena zajednička proizvodnja komponenti, a čime se ostvaruje strateško partnerstvo s Turskom. Procjena je ukrajinskih analitičara da bi zrakoplovstvo po mjeri reforme trebalo imati: četiri brigade taktičke avijacije s novim višenamjenskim borbenim avionima 4+ generacije, četiri brigade u sastavu puka bespilotnih letjelica, te po brigadu trenažnih zrakoplova i transportnih. Prema dosadašnjoj praksi, najveći dio budžetskog kolača pripadao je Kopnenoj vojsci, koja je i iznijela najteži teret borbi s proruskim separatistima, a do zadanih rokova ostalo je još nekoliko godina. No za Ukrajinu je teško reći s čime je kraća, da li s vremenom ili s ulaganjem u odbranu.
U tom kontekstu, primjer Azerbejdžana joj može biti paradigmatski, jer je Azerbejdžan čekao decenijama svoju priliku, ali je vrlo progresivno u međuvremenu osnaživao svoje oružane snage. Naravno, prilike nisu iste kada govorimo o Donbasu i Nagorno-Karabahu, ali i jedna i druga teritorija privremeno su okupirane i otete od matične države, s razlikom Nagorno-Karabaha, koji je opet pod azerbejdžanskim suverenitetom.
Koliko je koštala ova reforma u toku, teško je decidno saznati, ali ono što je sigurno jeste da se promišljanje na strateškom nivou zvanično opredijelilo vjerovati isključivo svom hard security sektoru, u koji sve progresivnije ulaže. Nažalost, teško je saznati o ulaganjima u odbranu Ukrajine i zbog veoma rasprostranjene i hronične korupcije koja poput karijesa razara odbrambene mehanizme. Prema pisanju ukrajinskog web-portala Nashi Groshi (prev. Naš novac), od 3.5 milijarde dolara, koliko je bio budžet Ministarstva odbrane za 2019. godinu, ukradeno je i korupcijom nestalo 20 do 25 posto od tih sredstava, što znači da je nestalo oko 800 miliona američkih dolara uloženih, državnih novaca. Upravo zbog toga se veoma burnim interpelacijama teško odobravaju povećanja budžeta za odbranu u Vrhovnoj Radi (ukrajinski parlament). Jedanaestog decembra 2014. godine, nakon nekoliko pokušaja usvajanja budžeta za odbranu, koji je trebao ozvaničiti proces reforme odbrambenog sektora, usvojen je plan finansiranja za period od 2015. do 2020, koji bi trebao sveukupne snage ukrajinske armije dovesti na NATO standard. Finansijski rečeno, postojeći 1 posto BDP-a za odbranu bi se periodično do 2020. godine dizao za jedan procent, da bi finansiranje u 2020. godini doseglo 5 posto BDP-a za odbranu.
S druge strane, standard života vojnika i oficira te njihovo zbrinjavanje poseban je izazov kao i zanavljanje kapaciteta i efektiva potrošenih tokom najžešćih borbi. Petro Porošenko, bivši predsjednik Ukrajine, izjavio je u decembru 2014. godine da svaki dan protuterorističkih borbi košta državu oko 3.5 miliona dolara. Ono što je pozitivno jeste povećanje plata pripadnicima ukrajinske armije, što su posebno osjetili oficiri, pri čemu je poručnik prije sukoba imao platu od 300 dolara, da bi danas poručnik ukrajinske armije imao 600 dolara. Suma sumarum. Mnogo toga dobrog je učinjeno stremeći primarno ka očuvanju suvereniteta i povratka teritorija, a sekundarno približavajući se NATO savezu po stepenima interoperabilnosti. No ima tu nešto još bitnije od NATO-a, a što se može naučiti iz primjera Ukrajine, naime, razloge sada megalomanski izdataka treba tražiti u prijašnjim propalim planovima modernizacije i opremanju ukrajinske armije. U periodu od 1991. godine (formiranja ukrajinske armije) do 2014. godine jako se malo uradilo, pa čak i sitni pomaci ostvareni u promjeni formacije i smanjenu aktivne komponente izgledaju kao kozmetičke, a ne kao suštinske promjene.
Iako su ove formacije s kojima sada raspolaže Ukrajina znatno snažnije i opremljenije od onih koje nisu bile u stanju sačuvati suverenitet i teritorijalni integritet zemlje, s druge strane je ipak vojna supersila i nuklearna sila. Iluzorno je predviđati i nadrianalitičarski pristupati Dancigu 21. stoljeća, konvencionalnim trupama secesionista u Donbasu i Krimu ukrajinska armija mogla bi pružiti snažan otpor uz određene mogućnosti i oslobađanja teritorija, ali je ključna varijabla mogući upad ruskih snaga u cijeli konflikt. Vladimir Vladimirovič, kao neko ko dolazi iz zemlje šahovskih velemajstora, vuče opasno dobre poteze gurajući protivnika dalje od svog dijela table.
Opet, s druge strane, Zbigniew Brzezinski, siva eminencija američke vanjske politike, rekao je: “Rusija bez Ukrajine prestaje biti imperija, ali Rusija zajedno s Ukrajinom automatski postaje imperija.” Na ukrajinskom balkonu usječenom u Rusiju odvijat će se još mnogo ako ne vojnih onda zasigurno diplomatskih bitaka, pri čemu korištenje sintagme “ukrajinski balkon” neopisivo podsjeća na 1944. godinu i operaciju Bagration, kojom je Crvena armija slomila kičmu Wehrmachtu, tj. grupu armija Centar na bjeloruskom balkonu. Ovaj put: ili će se na ukrajinskom balkonu roditi nova imperija, ili će gazda iz Kremlja polomiti zube i kičmu svoje političke karijere.
