Prvi put tog dana zubato sunce poviri iza vrhova niskog drveća na Požarikama. Ukaza se samo nakratko pri samom zalasku. Gledajući ga, pomisli insan da je, iako su se svi urotili protiv nas, još samo sunce ostalo na našoj strani; želi nas upozoriti da je na izmaku dan i da će uskoro za sobom povući noć, kojom će ogrnuti cijelu gradačačku ravnicu. Vjetar iz smjera Broda zlokobno je zavijao bacajući nam ledene iglice u lice.

Mi smo još neko vrijeme, iscrpljeni i promrzli, naslonjeni iza grudobrana, šuteći gledali prema šumi ispred nas. Borba je utihnula, samo se još u našoj duši vodio sukob između ponosa i bola. Bili smo zadovoljni što smo uspješno zauzeli ovaj dio ratišta, a nesretni što je neprijatelj oteo i odvukao tijela dvojice poginulih momaka iz Gračanice. Bilo je mučno slušati četničku vrisku i veselje na mjestu koje smo još jutros mi držali, ondje gdje su maloprije zauvijek odvukli naše poginule saborce.

Kad su počeli u zrak ispaljivati slavljeničke svjetleće rafale, to više nismo mogli gledati. Okrenuli smo poglede i stali posmatrati naše veziste kako razvlače žicu od starih položaja dolje prema sanitetu i komandnom mjestu. Jednog od njih upitao sam zna li gdje je zapelo kad smo tražili pomoć naše artiljerije? Rekao je da zna šta smo tražili, ali da su samo javili kako rade na tome. Prisluškivali su, kaže, cijeli dan neprijateljsku stranu, malo je falilo da ovaj dio ostane u našim rukama. Četnici su panično tražili pomoć u ljudstvu jer će u suprotnom napustiti položaje. Pomoć su dobili tek oko podne i tad se sve preokrenulo u njihovu korist.

Naši novi položaji na Požarikama bili su uvučeni duboko u teritorij koji je držao agresor. Bilo je stoga straha među borcima, pa smo ih teže popunjavali. Mnogi su otvoreno govorili da se ondje ne usuđuju zanoćiti pod otvorenim nebom i s tako malim brojem saboraca.

Bilo je hladno. To su nas jutro poslali u Banju da se odmorimo. Trebali smo se na položaje vratiti sljedeće jutro.

Došlo je nekoliko oficira s kojima smo razgovarali o situaciji na ovom dijelu ratišta. Taj dio linije, odnosno tih dvanaest rovova, bili su najistureniji dio na karti kompletnog ovdašnjeg ratišta. Neki je vojnik iz centra veze prišao oficiru, nešto mu šapnuo na uho, neprimjetno mu pružio papirić i odmah se udaljio. Izraz komandirovog lica govorio je da mi ima nešto važno reći. Makli smo se ustranu, a on je počeo čitati s papirića na kojem je doslovno pisalo: “Još koliko sutra združenim snagama se na dijelu linije C11 do C22 mora izvršiti pomjeranje iste naprijed do poravnanja s bokom desno.” U obavještenju je još stajalo da su dobili informacije kako neprijatelj ima plan ponovnog napada, da će ovaj put pokušati odbaciti unatrag desni dio naše linije, što bi dovelo u pitanje opstanak cijelog tog dijela ratišta na Požarikama.

Noć je protjecala u razgovoru. Znali smo šta moramo uraditi ujutro i nikome nije bilo svejedno. Teška, olovna atmosfera nadvila se nad nama. Neko od vojnika donio je topli čaj koji smo sipali u konzerve od nareska. Tako smo malo i ruke zagrijavali. Hamza je gledao u daljinu, a Miralem čistio pušku. Svi su šutjeli, samo bi ponekad neko nekim pitanjem ili konstatacijom prekinuo turobnu tišinu.

Hamza pokaza vrhom svog bajoneta, koji je držao u ruci, prema šumici ispred nas: “Koliko vidim, oni nisu liniju ukopavali od jutros. Danas sam gledao i dolje, na samom sastavu uopće nema rova. To je dio na kojem smo iznosili ranjenike.” Svi smo buljili u mrak pokušavajući barem na tren zamisliti dio linije o kojem je Hamza govorio. “Mislim da bi bilo najbolje da se napadne taj dio. Ima dobar pristup, vojnici su zaklonjeni, a ako ne uspijemo, imamo odličan položaj za izvlačenje”, dodao je Hamza. Svi smo šutjeli, a neki mu tek glavom klimajući odobravali.

Bilo je oko četiri sata kad smo počeli pripreme. Došlo je još vojnika iz Gračanice u ispomoć.

Izviđači su nas poveli drugom stranom padine pored šikare prema agresorskim položajima. Često bi nas zaustavljali i udaljavali se, a onda se ponovo vraćali. S nama su bili momci iz gradačačkog 7. bataljona ili, kako smo mi zvali, iz “Sedmice”. Sve kršni i hrabri momci s kojima se čovjek morao osjećati jakim.

Izviđači su nam pokazali dio šumice koja se sastavlja s proplankom smatrajući da bi tu bilo najbolje udariti. Odredili su grupe, a nas su osam stavili kao podršku i u napadu i ako bude došlo do povlačenja. Momci s ručnim bacačima krenuli su naprijed i zauzeli polazne položaje. Hamza pokaza rukom Miralemu na mjesto gdje će zauzeti položaj s Hamzinom osamdesetčetvorkom. Vjetar je bio jak, jedva smo čuli međusobno šaputanje.

Dobili smo tu posljednju uputu. Nakon što je zauzet položaj za napad, jedan od momaka iz izvidnice vratio se do nas. Mahnu rukom prema Hamzi: “Bio si upravu, na sastavu dolje nema rova, tu ćemo udariti i lijevo i desno. Vi, momci, znači, po dogovoru, kad se prva granata ispali iz ručnog bacača, saspite po njima i ne prestajte. Od vas zavisimo budemo li se povlačili. Ako probijemo, onda prebacujemo komunikaciju na vezu preko motorole.”

Prošlo je samo nekoliko minuta. Buljili smo ispred sebe kad je odjeknula detonacija. A onda i druga. Sasuli smo po agresorskoj liniji. Proključalo je ispred nas. Neprijatelj je bio u totalnom haosu, vidjelo se to kad su počeli ispaljivati svjetleće metke otkrivajući svoje položaje. Još dvije jake detonacije zatresoše šumu, a onda se prolomi glas kroz svu silnu pucnjavu: “Tekbirrrrrr! Hvataj ih!“

Hamzina osamdesetčetvorka pucala je bez prestanka šarajući po liniji pred nama. U jednom momentu vidjeh Miralema da uzima motorolu. Trenutak poslije skočio je s puškom u ruci i povikao: “Idemo, probili su liniju na oba rova.” Neka nevidljiva snaga kao da nas je odbacila sa smrznute zemlje. Skočili smo i krenuli naprijed. Trčeći, naletjesmo na dva momka koji su izvlačili ranjenog borca. Jedan doviknu: “Trčite, potrebna im je svaka moguća pomoć.”

Pucali smo jureći prema šikari. Došli smo u nekoliko koraka do naših momaka. Neki od njih već su bili prešli preko četničkih položaja, a drugi su pošli ulijevo i udesno kroz tranšeje. Čuli su se povici: “Udriiiii! Bježi, četoooo!”

Momak iz “Sedmice” zviznu nam i pokaza ispred nas rukom. Idite u ovaj rov, dajte podršku momcima koji su ih stjerali desno. Samo pucajte ispred sebe na sve što bi krenulo ovamo.

Jaka, zaglušujuća pucnjava odjekivala je šumicom. Mirza pokaza rukom udesno. Okrenem se i vidim mrtvog četnika na grudobranu. Bio je, najvjerovatnije, pogođen u momentu kad je bježeći iskočio iz rova. Ubrzo u trku poče pristizati još vojnika s naše linije i upotpunjavati položaje.

Oko 6 sati i 15 minuta dobijamo informaciju da smo na Požarikama uspjeli ispraviti kompletnu liniju – i ulijevo i udesno – i pomjeriti je za stotinjak metara.

Jutro je svanulo tmurno i hladno, s vjetrom koji nije prestajao puhati. Gledali smo iza sebe, moglo se itekako vidjeti koliko je linija pomaknuta. Bili smo sretni. Niko nije poginuo, imalo smo samo tri ranjena. Ali smo znali da je to još samo jedna bitka u moru onih koje su pred nama. Znali smo, ali se nismo bojali onoga što dolazi...