Nedavna serija eksplozija u nekoliko ruskih vojnih baza na Krimu, vjerojatno uzrokovana djelovanjem ukrajinske vojske, pobudila je nadu među krimsko-tatarskim izbjeglicama da će se moći vratiti kući i živjeti bez straha od progona na ukrajinskom Krimu. Lenie je jedna od mnogih krimskih Tatara koji se više nisu osjećali sigurno u svom domu nakon što ga je Rusija anektirala 2014. godine.

Poluotok je anektirala Moskva usred političkog vakuuma koji je nastao nakon što je nepopularni ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju. Njegovi tvrdolinijaši među policijom i sigurnosnim službama nisu uspjeli rastjerati demonstrante u Kijevu i ubili su ih stotinjak.

Nekoliko dana kasnije, hiljade ruskih snaga za specijalne operacije ugušile su proukrajinske demonstracije u Simferopolju i razoružale vojnike koji su ostali lojalni Ukrajini.

Lenie nije htjela napustiti roditelje i domovinu. Ipak, morala je otići 2016. kada je dobila dojavu od susjeda koji radi s ruskim sigurnosnim službama da postaje nesigurno. Na svojim društvenim mrežama objavila je u međuvremenu mnogo informacija o Resatu Ametu.

Amet je bio prvi u dugom nizu krimskih Tatara i drugih proukrajinskih stanovnika koji su zatočeni, ubijeni ili se još vode kao nestali. Otet je neposredno prije ilegalnog referenduma koji je Rusija organizirala kako bi pokušala legitimizirati svoju aneksiju poluotoka. Pronađen je mrtav s jasnim tragovima mučenja, glave oblijepljene selotejpom.

Iako je Rusija i prije bila vrlo aktivna u širenju svog uticaja na Krimu, takvo je nasilje tamo stiglo tek 2014. “Prije dolaska Rusa živjeli smo jako dobro među susjedima”, priča Lenie. Dodaje da su Krimski Tatari poznavali i poštovali ukrajinski jezik, ali su bez problema razgovarali ruski sa svim susjedima, uključujući Tatare, Ukrajince, Ruse, kao i mnoge ljude miješanog etničkog porijekla.

Ruskom aneksijom rasplamsali su se šovinistički osjećaji među dijelom stanovništva, a nekoliko stotina hiljada krimskih Tatara postalo jezgrom proukrajinske opozicije. Dok su ruski turisti uživali u suptropskoj klimi poluotoka i planinskom šumskom zraku, Tatari su progonjeni, domovi im pretresani, a imovina konfiskovana.

“Nismo mogli politički vjerovati Rusima zbog onoga što su učinili našem narodu,” objašnjava Lenie.

U maju 1944. svim je krimskim Tatarima naređeno da napuste svoje domove u roku od tri dana. Nekoliko stotina hiljada Tatara ukrcano je u vozove i preseljeno nekoliko hiljada kilometara dalje u centralnu Aziju.

Između 18% i 46% njih umrlo je tokom i neposredno nakon napornog putovanja. Onima koji su preživjeli zabranjen je povratak na Krim, a zabranjena im je kultura, jezik, pa čak i ime naroda.

Egzil se nastavio do 1987., kada je sovjetska vlada dopustila 2300 krimskih Tatara da se vrate u svoju domovinu. Još 19 300 ljudi slijedilo ih je 1988. Po povratku suočili su se s dugotrajnim problemima diskriminacije.

"Nema porodice koja nije pogođena ovom katastrofom", kaže Lenie. Tek kad se Sovjetski Savez već raspadao, Tatari su se počeli vraćati u svoju domovinu. Njihovu integraciju prekinula je brutalnost ruskih zvaničnika od 2014.

Većina krimskih Tatara usprotivila se moskovskoj aneksiji Krimskog poluotoka 2014. Ruske vlasti su se od tada obračunale s tom zajednicom, zabranjujući njihovo okupljanje i televizijski kanal te pritvarajući i zatvarajući desetke aktivista.

Lenie ima novi dom u Irpinu, predgrađu ukrajinske prijestonice i drži restoran krimske kuhinje. Djeluje kako ambasador krimskih Tatara među Ukrajincima. Mnogi su od njih malo znali o Tatarima, a Lenie je otvaranjem restorana tako htjela uspostaviti vezu upoznavajući ljude s tradicionalnom hranom uz svog kraja.

Vijesti o nizu eksplozija u ruskim vojnim bazama probudile su nadu među Tatarima unutar i izvan Krima. "Posljednji put kad su moji prijatelji i porodica bili toliko uzbuđeni kad je Jamala, ukrajinska pjevačica krimsko-tatarske nacionalnosti, pobijedila na takmičenju za Euroviziju 2016., s pjesmom koja je pričala priču o deportaciji."

Priča da je većina stanovništva koja je ostala na Krimu bila ravnodušna. Mnogi su očekivali da će Rusija dovesti bogatije turiste i donijeti veće plaće i penzije. Ono što su umjesto toga dobili bile su više cijene, manje poslova i oštro ušutkivanje neistomišljenika.