Svjedočenje hafiza Abdulaha Budimlije: Supruga me nije prepoznala nakon mučenja, ali sve je bilo u Allahovim rukama

Priredio: Sanadin VOLODER

Na dan Genocida u Srebrenici 11. jula 2009. godine na Ahiret je preselio hafiz Abdulah Budimlija. Bio je jedan od najuglednijih bošnjačkih alima. Rođen je u Foči, a veći dio radnog vijeka proveo je u Bijeljini. Nakon Agresije preseljava se u Tuzlu, gdje nastavlja svoje djelovanje. Hafiz Budimlija jedan je od potpisnika Muslimanskih rezolucija. Proganjan je i zatvaran od komunističke vlasti. Porijeklo njegove porodice jeste iz Budima, a ranije prezime bilo je Husagić. Međutim, njegova preci otišli su u Budim i vratili se na isto mjesto i tako dobili novo prezime.

Hafiz Budimlija kao sedamnaestogodišnjak dolazi 1939. godine na službu u Bijeljinu, gdje će svjedočiti teškim okolnostima kroz koje su Bošnjaci prošli u predratno, ratno i poratno vrijeme u sjeveroistočnoj Bosni. Videointervju s Abdulahom Budimlijom uradio je 1998. godine Suad Berbić u Tuzli za potrebe arhive Udruženja „Mladi muslimani“.

„Nakon što je Koraj zapaljen, potpisana je 2. decembra 1941. Bijeljinska rezolucija, na koju su dali potpise 73 najuglednijih naših ljudi, od kojih je 6 do 7 vjerskih službenika, među kojima sam bio i ja. Među potpisnicima su bili i veleposjednici, načelnik općine, begovi, age, trgovci, zanatlije, izuzev sudskih službenika koji izgleda nisu smjeli.“

Budimlija je bio aktivni sudionik otpora i borbe Bošnjaka djelujući kroz Islamsku zajednicu i El-Hidaju u ratnim okolnostima. Nakon završetka Drugog svjetskog rata odslužio je vojsku u Bitoli 1946. godine i nakon povratka počinju sistemski pritisci i praćenja s namjerom da pređe u državnu službu, što je on odbio.

„Došao mi je jednog dana moj prijatelj kojeg sam zatekao u službi kad sam došao u Bijeljinu, koji je preživio Jasenovac, bio je vakufski službenik i član Partije, što sam kasnije saznao. On mi kaže da mi je našao radno mjesto u Beogradu, što sam odbio. On mi govori da ja kao mladi imam ne mogu opstati u Bijeljini. Ostao sam, a stalno sam praćen i to sam znao jer sam poznavao omladinu koja je bila uključena u režim. Stalno su oko mene obigravali, ali ja nisam nikad odustajao. Briga oko naše budućnosti, oko muslimanske omladine je pretegla sve ostalo, tako da ja nisam imao drugu brigu nego kako sačuvati omladinu u islamu. Neki su išli u Sarajevo na školovanje, neki nisu, a većina ih je ostala na pravom putu“, prisjeća se Budimlija.

S pokretom „Mladi muslimani“ hafiza prvo upoznaje Fikret Pločo, a kasnije je dolazio i Osman Dobrača.

„U zimu krajem 1948. godine dolazi mi jedan mladić, nosio je naočale, lijepo izgleda. Upoznao se sa mnom, predstavio se kao Fikret Pločo. Proveli smo dva dana razgovarajući. On je mene upoznao s djelovanjem organizacije 'Mladih muslimana', koja je tada radila strogo u konspirativi. Član može postati samo onaj koji u najtežim životnim okolnostima neće odati tajnu i da se to organizuje u trojkama. Pravilnik mi nije donio tada, obećao mi je drugi put da će ponijeti. Dao mi je neke materijale i ja sam počeo da radim s onim najvjernijim i najprisnijim. Do dolaska Osmana Dobrače u januaru ‘49, kad je zima bila jako teška, a moja kuća je bila trošna pa smo morali cijelu noć vatru ložiti. Uputio me u mnoge stvari djelovanja pokreta. Nije imao ni čarape pa su mu noge primile boju cipela. Objasnio mi je da Fikret ne može doći jer ima drugi zadatak, a ja sam ga obavijestio o svom radu, da organizacija funkcioniše i da nemamo smetnji. To je bio zadnji dolazak iz Sarajeva“, kaže Budimlija.

Omer Nakičević je tokom studiranja u Beogradu svraćao u Bijeljinu kod hafiza Budimlije.

„Mi smo bili porodični prijatelji od ranije. Kroz razgovor sam uvidio da je on upoznat sa svim zbivanjima u Sarajevu, ali ni za njega u istrazi nisam rekao da je dolazio. Nisam ni za Osmana, ali oni su to već znali, na koji način nije mi poznato. Pratio sam suđenje prvoj grupi u Sarajevu i suđenje u Tuzli, a mene su uhapsili 7. septembra 1949. godine. Došao mi je isljednik, pokucao na vrata uvečer i pita me da li ovdje stanuje Avdo Budimlija. Ja mu odgovaram da jesam Budimlija, ali da nisam Avdo nego Abdulah. Kaže on da je to svejedno. Moja pretpostavka je bila da je mogao neko iz Foče da mi oda ime jer su me samo tako zvali u Foči. Nigdje više. Bilo kako bilo, dali su mi nalog da vidim da trebaju da pretresu stan. Sve su pretražili, ali nisu našli ništa kompromitirajuće. Išli su i na tavan i šupu su gledali. Tad sam uhapšen, a moja žena se suprotstavila hapšenju, što ih nije spriječilo da me odvedu u OZNU. Tamo su me prvo pitali zašto sam uhapšen, a ja nisam na to odgovarao. Odveli su me u bijeljinski zatvor, koji je bio pun, a u njemu je već bio Alija Sadiković iz Janje. Sljedeći dan u autobusu preko Zvornika smo prebačeni u Tuzlu“, dodaje Budimlija.

Premjestili su ih ubrzo u štok zgradu na treći sprat, gdje je bila Ozna. Tu je počelo ispitivanje.

„Isljednik većine 'Mladih muslimana' bio je Cvjetko Guzina, koji je bio bez jedne noge. Ja sam bio u ahmediji. On je počeo s ispitivanjem i šamaranjem. Kada me udario, ahmedija je pala i otkolutala se, a on mi naređuje da je stavim i tako se to ponavljalo nekoliko puta. Naslađivao se na taj način. Pozvao je stražara i rekao mu da me vodi u ledaru koja se nalazila u podrumu u jednom uglu gdje su provodne cijevi od kanalizacije. Međutim, taj stražar me nije odveo u ledaru nego u prostoriju gdje je bio ugalj. Tada sam vidio prvi put Jusufa ef. Bilajca iz Gradačca, Edhema Šahinovića iz Visokog i Husejina ef. Kavazovića“, ističe Budimlija.

Po mišljenju Budimlije suđenje i kazne bile su unaprijed isplanirane.

„Mene osude na deset godina, Bilajca 8, Edhema 7, Aliju ef. Sadiković i Hazima Hodžića po 6 i Kavazovića na 3. Tada smo se upoznali i postali veliki ahbabi. Kroz istragu sam došao do mnogo ljudi koje nisam ranije poznavao kao što je Čokić i kadija Abazagić. Upoznao sam i gvardijana iz Tolise i još neke svećenike. Upoznao sam mnogo direktora iz Konjuha, a među njima je bio Branko Lacković, prvoborac, kojem je teško padala kazna kojom je osuđen na tri godine. Nije nikako mogao sebi da dođe kako da njega kao prvoborca njegovi ljudi osude. Bio je uznemiren. Jedne prilike sam ja ispričao među svojom braćom nešto smiješno, a on mi na to kaže: ‘Zar je tebi do smijeha, ti si osuđen na deset godina, a ja na tri pa došlo mi je da izvršim samoubistvo?’ 'Branko, nismo mi jednaki.' 'Kako nismo?' E nismo, jer onaj ko je tebe zatvorio ti si u njega vjerovao i ti sad nemaš u koga se nadati da te pusti. A Onaj ko je mene doveo ovdje, na ovo iskušenje, ja u Njega vjerujem i kad bude vrijeme ja ću izaći jer sve je u Allahovim rukama. To je razlika između nas“, poručuje Budimlija.

Poslije je dio zatvorenika prebačen u Crnu Goru, gdje su radili jako teške poslove.

„Možete zamisliti Crna Gora, jadna i čemerna sva od kamena, a mi smo gradili crnogorski SUP u Titogradu. Kazniona nam je bila tri i po kilometra udaljena u Zagoriću. Svaki dan smo taj put pješačili. Hrana je bila vrlo slaba. Nisam dugo tu ostao, dva-tri mjeseca, jer moja kazna je podrazumijevala boravak u kazneno-popravnim domovima. Kad sam se vratio, bio sam kost i koža, a moja supruga je došla i donijela paket, ali me nije mogla prepoznati dok ja nisam rekao Fatima. Tako se čovjek izmijeni i izobliči“, objašnjava Budimlija.

Na gradilištu kroz razgovor s Brankom otkriva šta se kod njega promijenilo.

„U Titogradu se sretnem s Brankom noseći troge. On meni kaže da mi duguje života. Primijetio sam promjenu ponašanja kod njega nakon onog razgovora. Mi uzimamo tejemum o zid, klanjamo sjedeći ili ležeći, a vidim, on se krsti i moli se Bogu. ‘Ti si meni pomogao da ja ne izvršim samoubistvo, a bio sam već odlučio. Onaj razgovor je mene vratio u vjeru, ja sam se od tad počeo moliti Bogu. Ti si me spasio.’ Rekoh mu: ‘Bog te spasio, nisam ja’“, svjedoči hafiz.

Po povratku iz Crne Gore Budimlija je zapazio posteljinu i tespih zatvorenika iz Čelića Derviša Dučića.

„On mi je pričao ranije da ga je OZNA tražila i da se krio pod jaslama. Kad mu je to dotužilo, on je odlučio da ide u Foču kod svog prijatelja, kojeg je primio kao muhadžira tokom rata smatrajući da će ga on primiti i skloniti. Međutim, prevario se jer ga je ovaj prijavio miliciji čim je došao. Sproveli su ga u Sarajevo pa u Tuzlu gdje je osuđen na smrt. Nakon mog odlaska saznao sam da je strijeljan. Kad sam bio u Sarajevu, u zatvoru sam sreo tog čovjeka koji ga je odao jer su i njega uhapsili. To je primjer Allahove pravde“, smatra Budimlija.

Nakon toga prebačen je u zatvor u Zenicu, gdje upoznaje Rušida Prgudu na gradilištu. Kasnije ga prebacuju u Livnicu, gdje je radio s najboljim majstorom Ćirom, ustašom, osuđenim na 20 godina. Tu je doživio kliničku smrt kad je propao kroz šaht.

„U Zenici sam bio smješten u 13, u kojoj je bilo 120 zatvorenika, uglavnom intelektualci, hodže i svećenici. Bila je to velika prostorija u kojoj smo bili poredani u četiri reda. A u jednoj maloj sobici pri vrhu bio je hafiz Muhamed Pandža, Derviš Korkut i još nekoliko osoba. U velikoj prostoriji su bili Đozo, Mahmut Traljić, Rešid Kadić, Kasim Mašić, Derviš Spahić, muderis iz Pojska, Safet Tokić, Tofa i Smajil Velagić, Omer Nakičević, Osman Dobrača, Atif Delalić, svećenik Tomislav Jabalanović, fratri iz samostana Trapista i mnogi drugi“, ističe Budimlija.

Učenje Kur’ana i drugi ibadeti bili su sredstvo za olakšavanje robije i izvor snage.

„U dvorištu KPD smo tucali kamen. Ja bih počeo tihim glasom učiti Kur’an, a stražari su bili podalje. Polahko sam podizao glas, a onda vidim kod muderisa Spahića suze na licu. On je od mene često tražio da na taj način učim Kur’an. To nam je ulijevalo snagu“, prisjeća se hafiz.

U zatvoru nisu imali Mushafe, a dijelove iz Kur’ana su pisali rukom. Hafiz Budimlija je napisao 22 džuza u zatvoru, dok je jedan od zatvorenika napisao cijeli Kur’an bez hereketa koje su hafiz Traljić i Budimlija dodali. U zatvoru je vladala međusobna tolerancija i uvažavanje dok je druga strana bila u molitvi.

„Pomoćnik upravnika Jure Bilić, udbaš, uspostavio je nešto novo u zatvoru, a to je revidiranje stava. Svaki zatvorenik koji je revidirao stav je bio jednom nogom na slobodi. Ja nisam zapamtio ni jednog od 'Mladih muslimana' da je revidirao stav, odnosno da je nasjeo na tu zamku. Međutim, zbog toga smo jako mnogo propatili jer su neke vodili u staklaru, gdje su nagovarali kriminalce da ih tuku, zbog čega su zidovi bili krvavi. Jure je preko razglasa govorio da su mu svi lakši, i četnici, i ustaše i svi drugi, a da mu je najteže s Mladim muslimanima. Kaže to je takva bagra koja, iako se nikad u životu nisu vidjeli, kad se susretnu kao da su se poznavali sto godina. I to je istina. Mladi muslimani, gdje god su se nalazili, ostavljali su kod svih zatvorenika korektan utisak i nisu poklekli“, naglašava Budimlija.

Hafiz Budimlija je u zatvoru proveo pet godina, od deset, na koliko je bio osuđen. Tokom ove godine osnovana je biblioteka u Bjeljini koja nosi ime Abdulaha Budimlije i pokrenuta inicijativa za imenovanje jedne ulice u Bijeljini.