Pobuna Pionirskog bataljona 13. SS tzv. Handžar divizije u Villefrancheu uvijek će privlačiti pažnju. Grad na jugu Francuske od devet hiljada stanovnika oslobođen je od nacista usred rata. Vijest koja je obišla cijeli svijet i koja je, tvrdi se, bila toliko važna da su probudili Hitlera u četiri sata ujutro da mu to saopće. Do danas je sve obavijeno tajnama. Ključna je ona o tome ko je stajao iza pobune i ko je izdao? O Pobuni u Villefrancheu napisano je desetak knjiga i stotine novinskih tekstova.  

Zahvaljujući upornom istraživaču njemačkih arhiva, publicisti Ziji Sulejmanpašiću, čiji je maternji jezik njemački, dobili smo knjigu: 13. SS divizija „Handžar“ – Istine i laži. Više od 95 posto 13. gorske divizije tzv. “Handžar” sačinjavali su Bošnjaci. Pobunio se samo jedan, 13. bataljon 13. divizije. 

Fadil Ekmečić je prilikom promocije svoje knjige Pobuna Bošnjaka u Villefrancheu 1943 rekao u julu 1991. godine: “Najvažnije što želim dokazati jeste da se radi o pobunjenim Bošnjacima, a ne kako mnogi dokumenti tvrde – samo Hrvatima. Tako da se i iz ovog primjera vidi kako su Bošnjaci sistematski svojatani i negirani sa tendencijom pretapanja i brisanja... U francuskim krugovima, koji nisu poznavali dovoljno naše unutrašnje probleme, prevladalo je mišljenje i nađen jedan jedini racionalan odgovor: ‘To je samoubistvo?’ Ali sudbina tih ljudi koji su se pobunili i izginuli, već duže vrijeme je bila ugrožena sa svih strana na tom takozvanom jugoslovenskom geopolitičkom prostoru.” Prve jedinice 13. bataljona 13. SS divizije iz Rodeza u Villefranche stigle su 11. augusta, u danima nakon toga ukupno oko hiljadu vojnika. U poslu smještaja učestvovao je i gradonačelnik Louis Fontages (Luj Fontaž). Tražilo se od 1.000 do 1.500 mjesta za SS vojnike.  

Samo 37 dana poslije, doći će do pobune.  

Svi skupljeni okupljeni su većinom u Beču, a onda poslani u Dresden, na obuku. Nakon toga prebačeni su na jug Francuske, s centrom u Rodezu, a Pionirski bataljon u Villefranche.  

ODAKLE USRED RATA JEDNA JEDINICA IZ BOSNE U FRANCUSKOJ I ZAŠTO? 

U januaru 1943. glavna njemačka komanda pristaje na ideju poteklu od bosanskih autonomista da se formira njemačka divizija sačinjena od bosanskih muslimana. Širi se ideja o bosanskomuslimanskoj njemačkoj diviziji i poziva mladiće da se prijave.  

Na plakatima je pisalo: “Bosanci, stupite u redove SS – oružja, štitite vašu lijepu domovinu, vaše žene i djecu.” 

Kad je formirana, divizija je imala ime “13. hrvatska SS dobrovoljačka gorska divizija”, a tek sredinom 1944. godine, kada se preživjeli vrate u svoju Bosnu i Hercegovinu, dat će im zlonamjerni nazive “Handžar” i “Plava divizija”, prema plavim kićankama na fesovima.  

Ova je divizija u junu 1943. godine imala deset hiljada ljudi. Od toga blizu dvije hiljade Albanaca. Himlerov cilj bio je da dosegne 26 hiljada ljudi do augusta. Pavelić je zabrinut tim planovima pa želi uključiti hrvatske domobrane. Po Zagrebu i okolini hvataju se ljudi i prisilno se mobiliziraju. Gotovo 3.000 Hrvata bit će dodato diviziji.  

Nijemci su jedinicu poslali u Francusku nakon intenzivnog lobiranja zvaničnika NDH-a, koji nisu htjeli stvaranje bosanske vojske, niti toliko oružje u rukama Bošnjaka. Nažalost, bio je to samo dio saradnje zločinačkih režima Nedića i Pavelića i usluga koje su jedan drugom činili. Pavelić je znao da ništa neće biti od “cvijeća hrvatskog naroda” čim se Bošnjaci dokopaju oružja.  

Dva dana nakon pobune, 19. septembra 1943. godine, Milan Nedić posjećuje Hitlera u Berlinu i traži pripajanju Srbiji 14 općina Istočne Bosne, gdje su Bošnjaci bili većina a sada su pobijeni i protjerani. Saradnja Draže Mihailovića s nacistima je dokazana. Ali, postoje brojni dokumenti, koje su zarobili partizani, a govore o ozbiljnoj saradnji četnika i ustaša. Političku saradnju režima Nedića i Pavelića potvrdili su dokumenti nađeni kod ubijenog zeničkog četnika Goluba Mitrovića.  

Nema sumnje da je Pavelić činio uslugu četnicima, tražeći da ova moćna divizija bude otpremljena na obuku daleko od Bosne i ne dopuštajući da 13. SS divizija brani svoje porodice od četničkih koljača, koji su temeljito etnički čistili prostor Istočne Bosne. Slanje divizije u Francusku odgovaralo je i Hitleru jer je četnicima činio uslugu za uslugu. U Srbiji je godinama zbog četničke saradnje boravio samo jedan njemački policijski bataljon. A i on bez ikakva posla. Četnici su bratski čuvali prugu prema grčkoj obali.  

U rano jutro 17. septembra 1943. godine dogodila se pobuna jednog bataljona tzv. Handžar divizije u Villefrancheu. U 4 sata i 10 minuta pobunjenici su počeli ubijati njemačke oficire i podoficire.  

Pobuna je ugušena sedam sati nakon početka.  

Navodne vođe ove pobune bili su Ferid Džanić, Eduard Matutinović, Lutfija Dizdarević, Nikola Vukelić i Božidar Jelenek. Džanić i Dizdarević su ubijeni.  

Na smrt zbog pobune osuđeni su, uz Nikolu Vukelića, Karamanovića i Ivana Jurkovića, Alija Beganović i Mustafa Morić, razvodnik Jusuf Vučjak, pioniri Meho Memišević, Mujo Alispahić, Ismet Ćefović, Uzeir Mehičić, Filip Njimac, Sulejman Silajdžić, Zemko Banjić, Efraim Bašić. Kao što znamo, Silajdžić je umakao progoniteljima. Tog septembra su još osuđeni na smrt Klaus Tilly, Hasan Novkinić i Suljo Suljčić. 

Fadil Ekmečić piše da je u borbama među žrtvama bilo 110 Bošnjaka. Jedan od vođa pobune Božidar Jelenek govori o 156.  

Villefranche su pobunjenici zauzeli zakratko. Posljedice su bile stravične. U kasnijem kažnjavanju stradalo je još približno 800 Bošnjaka.  

Sulejmanpašić i Ekmečić otkrili su najmračnije detalje ove pobune, koja je progutala gotovo hiljadu bošnjačkih života. 

Zavjerenici su pobili pet glavnih oficira, što je bila sva komanda bataljona. Nakon toga razoružali su i zatvorili tridesetak podoficira Nijemaca, koje su naumili odmah strijeljati, ali to nije dozvolio Lutfija Dizdarević, jedan od vođa pobune. 

Bio je dan uoči Bajrama. Nije sve išlo kako je planirano. Vojnici su pitali: “A gdje je naš imam? Što na sve ovo kaže imam?” 

Već je bilo prošlo četiri sata, kada je Džanić upao u imamovu sobu i probudio ga. Naoružan automatskom puškom i nožem, rekao mu je da su njemački oficiri zatvoreni, da su pobunjenici odlučili da ih strijeljaju i da se približavaju Englezi s jakim trupama, spremni da ih opkole. “Nemaš izbora”, kaže Džanić imamu, “moraš preći na našu stranu.” 

Malkoč odmah pristaje, ali traži da se spremi i da će doći ubrzo. Džanić ostavlja dva svoja čovjeka pred vratima. Malkoč je iskočio kroz prozor i potrčao prema kasarni. Stao je pred stroj Prve čete gdje su ljudi čekala zapovijedi: “Svi su vojnici gledali u mene, kao da me mole da im pomognem ili da ih zaštitim. Htjeli su čuti što mislim”, pričao je kasnije.  

Prva rečenica koju je rekao postrojenim bila je: “Ovo je samoubistvo.”  

POBUNA JE UGUŠENA I USLIJEDILA JE NAJGORA KAZNA 

Jedna se Francuskinja sjećala riječi svoga oca, borca iz Prvog svjetskog rata: “Ovo Nijemci pucaju jedni na druge.” Pogledali su kroz prozor i vidjeli ulične borbe ljudi u njemačkim uniformama. 

O kakvoj je naivnosti riječ najbolje svjedoči vojnik bataljona Šemso Alihodžić, kojeg je Vukelić zarobio na straži i tražio s pištoljem pod vratom da im se pridruži. Naravno da je pristao: “Kada smo se vratili u zgradu kompanije, Vukelić nam je tiho rekao: ’Vojnici, Englezi su već na željezničkoj stanici. Zar mi treba da se borimo protiv Engleza i umremo? Radije se vratimo u Hrvatsku.’” 

U međuvremenu je kolona pobunjenih pod stražom krenula prema željezničkoj stanici. Na čelu su išli Džanić, Vukelić i Matutinović. Susreli su se s četom koju je poveo Malkoč, koji dalje izvještava: “Prvi nam je pošao ususret Vukelić kojega smo odmah razoružali. Kada su ostala trojica to vidjela, otvorili su vatru iz strojnica.” 

Malkočevi su ljudi odmah uzvratili. U ovoj pucnjavi ubijene su vođe pobune Dizdarević i Džanić. Oberjunker Matutinović uspio je pobjeći, kao i Božidar Jelenek. Bitka se nastavila po ulicama Villefranchea.  

Dakle, prije dolaska njemačkih jedinica iz Rodeza, pobuna je ugušena. Puna dva i po dana traje prijeki sud, koji osuđuje 14 pobunjenika na smrt. Dva su Hrvata, jedan Nijemac i 11 Bošnjaka.  

Ljudi su zatim postrojeni na veliku poljanu i opkoljeni od naoružanih Nijemaca. Jedan njemački oficir na kraju kaže kako je Fihrer (Adolf Hitler) zapovjedio da se zbog noćašnjeg zločina strijelja svaki treći vojnik. Na to imam Malkoč diže ruku i moli za riječ. Dobiva dopuštenje, pozdravlja komandanta i traži milost za nevine i predlaže da se samo krivci kazne. Odgovor je bio kratak: “Molbi se udovoljava.”  

Jedan od komandanta zapovijeda jednom po jednom prozvanom okrivljenom da legne potrbuške, pa bez prozivke izvodi Dedu Alića iz Kozarca, koji se obraća imamu s tvrdnjom da je nevin.  

Osuđeni vojnik Dedo Alić tvrdi da nije bio u pobuni. Oficir kaže da je Dedo imao na glavi oficirsku kapu što je dokaz da je ubio tog časnika. Onda se na Dedino pitanje javlja onaj koji mu je dao kapu, pa i taj mora leći potrbuške. Jednog po jednog okrivljenika, ukupno njih 15, kojima prethodno skidaju košulju i vežu oči strijelja po osam vojnika. Sve je obavljeno u tišini, bez riječi. Ukupno se u grupama po osmorica izredalo 120 vojnika na ubijanju vlastitih drugova. Poslije se ispostavilo da onaj, što je Dedi dao kapu, nije imao veze s pobunom jer je te noći ležao u sanitetskom stacionaru.  

Vukelića je preuzela Služba sigurnosti i strijeljala.  

Ekmečić citira francuskog autora Paula Gayrauda, koji je čuo dvojicu građana kojima se može vjerovati, da su spuštajući se biciklima pored groblja, poslije podne 17. septembra, mimoišli jednu grupu pionira bez oružja, dobro čuvanu od esesovaca. Neki se časnik stalno derao i udarao vojnike bičem. Malo dalje, vidjeli su na rubu ceste leševe u uniformama. Jedan od njih izbrojio je 37, drugi 40. Osim ovoga, više je svjedoka vidjelo kamion natovaren leševima prekriven lišćem, a neki i više kamiona koji su vozili leševe za Rodez. 

Sudionici pobune ubrzo su smaknuti i pokopani na obližnjem “Polju mučenika” (Champs des Martyrs), pored groblja lokalnog stanovništva. 

Na livadama Sainte-Marguerite, pobijeni su bili tako plitko zakopani da su ih psi, već početkom oktobra, počeli otkopavati. To je odmah dojavljeno gradonačelniku, koji je na to upozorio Komandaturu u Rodezu, odakle je 15. oktobra poslan jedan kamion i ekipa od šest ljudi da preko grobnica pospu 600 kilograma živog kreča. 

Do kraja mjeseca Nijemci su proveli čistku u diviziji. Konačno se u gradu Le Puy iskupilo oko 825 ljudi iz bataljona i oni su 27. septembra 1943. godine transportirani vozom u Njemačku. Njih 265 nisu htjeli “da rade” i poslani su u logor Sachsenhausen. 

Nastavak tragedije je slijedio. Hitlerova desna ruka Heinrich Himmler naredio je da se cijela divizija u vremenu od 1. do 15. oktobra 1943. premjesti u Njemačku. Tada se već znalo među ne-Bošnjacima da slijedi kolektivna kazna za pobunu. Čim su došli na tlo Njemačke, iz divizije je dezertiralo 155 ljudi i to: četiri Nijemca iz Reicha, 17 Folksdojčera, 121 Hrvat i 13 Bošnjaka, koji su krenuli za ovim Hrvatima. 

Nakon ove velike bježanije kazna se trebala izvršiti nad preostalim Bošnjacima, kojih je bilo u totalnoj većini. Čekali su ih logori smrti.  

Dakle, 825 Bošnjaka zbog političke nepouzdanosti upućeno je u koncentracijski logor Dachau. Iz Dachaua su 6. oktobra 1943. godine prebačeni u koncentracijski logor Sachsenhausen. Ondje ih je 536 dodijeljeno “Organizaciji Todt” na rad, dok su preostali odvedeni u logor Neuengamme.  

Oko stotinu i pedeset Bošnjaka iz “Handžar” divizije, bačeno je u konclogor Buchenwald. Dolasku ovih nesretnika svjedočio je poznati intelektualac Rudi Supek, koji je kao pariški student zarobljen i bačen u taj logor. U stravičnim logorskim uslovima nastupit će veliko umiranje. Samo u Neuengammeu je u neljudskim uslovima umrlo sedamdesetak Bošnjaka.  

“Posljedica je da se pripadnicima ove 13. SS divizije više nije moglo vjerovati. (...) Dezerterstva cijelih jedinica stalno će rapidno rasti od te pobune 1943“, zabilježio je Sulejmanpašić. 

KLJUČNO PITANJE: KO JE DŽANIĆU BIO VEZA  

Ključno pitanje na koje traže odgovor svi koji su pisali o pobuni, jeste ko je bio Džanićeva antifašistička veza u Francuskoj koja je iznevjerila njegova očekivanja. 

U noći kada je počela pobuna 13. bataljona, u zatvoru Castres, koji se nalazi nekih 85 kilometara južno, spremili su se na bijeg zatvorenici, većinom iz Jugoslavije. Zatvorenici, pretežno bivši španski borci počeli su u ponoć 16. septembra napuštati zatvor u grupama. Bijeg je završen u dva sata ujutro. Pobjeglo ih je 36, s njima i dvije žene osuđene kao britanski špijuni. Samo dva sata poslije desit će se pobuna u Villefrancheu.  

Ako je posrijedi britanska ili sovjetska tajna služba, onda im je odgovaralo da Nijemci poslije bijega budu zabavljeni nečim ozbiljnim kakva je bila pobuna u Villefrancheu.  

Ono što je posvjedočio Božo Jelenek nakon pobune, govori o ozbiljnoj vezi s bijegom zatvorenika iz Castresa: “Osim toga, dovijali smo preko onih Francuza sa kojima je Džanić razgovarao da se i drugovi španjolski borci, među kojima ima i naših zemljaka, pripremaju da 7. septembra pobjegnu iz zatvora u kome čame već pet godina.”  

Ostaje tajna, kako su Džanić i Jelenek znali za pripreme bijega iz Castresa.  

Dokazano je da Pokret otpora nije učestvovao u organizaciji pobune, niti je imao jasnu predstavu o političkoj orijentaciji vođa. S kim su onda pobunjenici bili u dosluhu? 

Po navodima vođe sovjetske obavještajne mreže nazvane “Crveni orkestar”, francuska KP je u ratu održavala radio-vezu s Moskvom. 

Jedan od svjedoka tvrdi da je Džanić djelovao po direktivi Engleza i u saradnji s francuskim Pokretom otpora, ali ovi su tu akciju smatrali kao “malu pakost” Nijemcima. U maloj pakosti zbrisano je sa ovog svijeta blizu hiljadu Bošnjaka. 

Bjegunac iz zatvora Ljubomir Ilić sa pseudonimom Louis Conti postat će do kraja rata jedan od generala francuskih snaga i član Vojnog nacionalnog komiteta za oslobođenje, kao jedini koji nije Francuz. Godine 1944. imenovan je čak za jugoslavenskog predstavnika u glavnom štabu Saveznika. Nakon 1949. godine u većini djela o historiji Pokreta otpora njegovo ime je ispušteno.  

Prema francuskim verzijama, ključni čovjek u zavjeri bio je ljekar Božidar Vitković. Rođen u Beogradu 1899. godine u bogatoj frankofilskoj obitelji. U Francuskoj se nastanio između dva rata. Oženio je Francuskinju, stekao i državljanstvo. Živio je u departmanu Haut Garonne, u kojem je grad Toulouse, veliko privredno i prometno središte udaljeno od Villefranchea dva sata vožnje automobilom. Vitković je bio pristalica Draže Mihailovića i, po nekim istraživačima – engleski agent. Početkom 1946. godine odlikovan francuskim Ratnim križem sa srebrnom zvijezdom, a u obrazloženju stoji da je zaslužan zbog toga što je izazvao pobunu u njemačkoj postrojbi u Villefrancheu. Uzimajući u obzir i druge popratne okolnosti, istraživači ove pobune zaključili su da je Džanića i njegove drugove obmanuo upravo taj čovjek – Božidar Vitković. 

Dr. Mirko D. Grmek i Louise L. Lambrichs, autori knjige Pobunjenici u Vilefrancheu uvjereni su da je Vitković sa Savom Čiprovcem (ratno ime Pierre) i Pierrom Yovanovichem u Tuluzu pripadao srpskoj nacionalističkoj grupi, koja je po potrebi sarađivala s komunistima, ali kojom su ustvari upravljali članovi vlade u izbjeglištvu u Londonu, i kojom su manipulirale britanske tajne službe. 

Milan Kalafatić rodio se u Hrvatskoj. Bio je radnik. U SSSR je došao 1926. godine. Djelovao je oko 1930. kao komunist u Francuskoj. Bio je neko vrijeme i sekretar sekcije KPJ pri KP Francuske. Sredinom 1931. godine upućen je na partijski rad u Jugoslaviju. 
U Španiju je došao 1936. godine iz SSSR-a. Bio je raspoređen u bataljon Čapajev, zatim tumač u nekim divizijama. Interniran je nakon rata u Francusku i ondje bio u zatvoru do 1943. godine, a nakon bijega se priključio francuskom pokretu otpora. U Jugoslaviju je došao u oktobru 1944. godine kada je stupio u NOVJ. Nakon rata bio je u Ministarstvu teške industrije i sekretar KP za Vojvodinu. Izjasnio se za rezoluciju IB-a zbog čega je bio uhapšen 13. novembra 1949. godine. Iz logora je pušten u augustu 1954. godine. Pobjegao je u SSSR 1958. godine. Sve vrijeme boravka u Francuskoj, pa i u zatvoru bio je na vezi sovjetske agenture.  

Vlajko Begović bio je zamjenik šefa NKVD-a, zloglasne ruske tajne službe u međunarodnim brigadama u Španiji i šef operativnog centra za likvidacije u Albačeti. Poslije propasti španske republike, 1939. godine, zajedno s drugim učesnicima Internacionalnih brigada, bio je u logoru u Francuskoj. Poslije njemačke okupacije Francuske, prebačen je u zatvor Castres, iz kog je septembra 1943. godine uspeo pobjeći i priključiti se Pokretu otpora. Bio jedan od organizatora otpora na jugu Francuske – član Štaba Marseljskog odreda i Južne zone za međunarodne jedinice.

Ljubomir Iljić, koji će nakon ovih događaja postati komandant stranaca u Pokretu otpora Francuske, u jednoj će se autobiografskoj zabilješci prisjetiti bijega iz zatvora Castres: “Pobjeglo nas je trideset i šest i dvije žene iz engleske obavještajne službe.”  

Zahvaljujući intervenciji pojedinih stanovnika Castresa zatvorenici uspijevaju komunicirati s vanjskim svijetom, pa čak i dobiti mapu grada. Čitav plan bijega koordinirao je njemački borac otpora Werner Schwarze iz svoje rezidencije u Tuluzu. Samo dva od ovih 36 bjegunaca, dva oficira snaga Slobodne Francuske, naknadno su uhapšena.  

Što se tiče pobunjenika ne-Bošnjaka, uglavnom su se spasili. Nakon što je izbjegao hapšenje, Matutinović se u Jugoslaviju vratio na ostrvo Vis kao francuski poručnik i u IX. dalmatinskoj brigadi ratovao sve do Trsta. Poslije rata, kada se brigada premještala u Vojvodinu juna 1945. godine, svratio je nakratko do kuće gdje je svom bratu Tomislavu ispričao svoje doživljaje za vrijeme pobune. Ubrzo se utopio u Dunavu kada se neka skela prevrnula. Sahranjen je u Vinkovcima. 

I Božo Jelenek uspio se sakriti u nekoj crkvi, dospio do pripadnika Pokreta otpora i vratio u Jugoslaviju krajem 1944. godine s francuskim oficirskim činom i odlikovanjem Legije časti.  

SUDBINA DVOJICE BIŠĆANA: HALIM I FERID  

Dva čovjeka obilježila su ovu pobunu. Ferid Džanić i imam Halim Malkoč, Krajišnici i Bišćani. Džanić nije trebao biti naivan. Imao je ozbiljno obrazovanje. Rođen u vrlo siromašnoj porodici. Njegov otac bio je seljak, invalid, zbog čega je Ferid morao vrlo rano da se brine sam o sebi i da pomaže majku. Za vrijeme školovanja u Bihaću Džanić se pokazao kao odličan učenik. Poslije mature upisuje se u Višu saobraćajnu školu u Beogradu, a nakon dvije godine studija imenovan je za kontrolora saobraćaja. Živi skromno i redovno šalje majci novčanu pomoć. Tu ga zatiče rat. U maju 1941. godine mobiliziran je u domobrane i poslan u Vojnu saobraćajnu školu u Slavonski Brod. Početkom 1942. unaprijeđen je u čin poručnika i imenovan za pomoćnika komandanta zaštite željezničkog prometa u Bosanskom Novom. Karl Rocher, obavještajni oficir divizije, tvrdi da je Džanić na prostoru Crne Gore bio u partizanima.  

On smatra da je Džanić “izvrsno organizirao” pobunu. Smatra da je Džanić očito došao u jedinicu s određenim zadatkom već na tečaju u Dresdenu. Potražio je i našao vezu sa svojim “nalogodavcima” preko agenata i žena agenata. Petnaestak dana prije pobune počeo je planske pripreme. Kod vlasnice Hotela “Moderna” i poslovođe, koje će uhapsiti policija iz Rodeza, slušao je svakodnevno neprijateljske vijesti i vrlo vjerojatno zapovijedi iz Engleske. Dan prije pobune primijećena je još jedna “dama” od koje je Džanić saznao da će 17. septembra u 00.30 sati dobiti signal za akciju, bilježi Karl Rocher.  

Ako je posrijedi britanska ili sovjetska tajna služba, onda im je odgovaralo da Nijemci poslije bijega budu u problemima s nečim ozbiljnim kakva je bila pobuna u Villefrancheu. Dakle, bijeg iz Castresa mogao je, kao što je već kazano, biti pokriven ovom pobunom. Ono što je posvjedočio Božo Jelenek, govori o ozbiljnoj vezi s bijegom zatvorenika iz Castresa: “Osim toga, dovijali smo preko onih Francuza sa kojima je Džanić razgovarao da se i drugovi španjolski borci, među kojima ima i naših zemljaka, pripremaju da 7. septembra pobjegnu iz zatvora u kome čame već pet godina.”  

Džanić i Jelenek znaju, dakle, za pripreme bijega iz Castresa.  

Imam Halim Malkoč služio je aktivno kao oficir u Jugoslavenskoj vojsci. Govorio je njemački i arapski jezik. Zvonimir Bernwald, divizijski prevodilac koji je proveo dobar dio svog života rekonstruirajući ratni put 13. SS gorske divizije i sva ta saznanja pretočio u knjigu o njoj, dio svog rada posvetio je upravo Malkoču. Bernwald tvrdi kako je zahvaljujući odvažnosti i razboritosti ovog imama pobuna u Villefrancheu suzbijena. Bernwald je uspio da u Okružnom sudu u Bihaću pronađe optužnicu protiv Halima Malkoča. Optužnica i presuda sadrže potpuno identičan tekst “u ime naroda”. Kažnjen presudom Vojnog suda Sarajevskog vojnog područja od 14. augusta 1946. godine na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 11 godina i gubitkom političkih i pojedinih građanskih prava. Nakon te presude strijeljan je 8. februara 1947. godine. Familija nikada nije saznala gdje mu je grob. Tek na suđenju je otkriveno da su imamu Malkoču četnici na početku rata zaklali oca i brata.  

Gotovo sve vođe pobune ne-Bošnjaci desetljećima se slave. Svi su odlikovani i u Francuskoj i u Jugoslaviji od Titove vlasti. O svima se pišu hvalospjevi. Bošnjaka jedva da ima ponegdje. Pojavi se u kakvoj publikaciji ime Ferida Džanića, koji je dao život i za sobom u smrt povukao stravičan broj svojih sunarodnjaka. Konclogore su, prema nekim podacima, preživjela samo 52 Bošnjaka. I oni su povratkom u domovinu progonjeni, zatvarani, a neki od njih su i pogubljeni u prijekim sudovima.  

Posljednjih se godina u Villefrancheu, na dan obilježavanja pobune, među zastavama Evropske unije, Francuske i Hrvatske izvjesi i zastava Bosne i Hercegovine. 

U spomen ovim događajima jedna avenija u Villefranche-de-Rouergueu preimenovana je poslije Drugog svjetskog rata u Aveniju Hrvata.