Cilj vježbe: raspršiti se oko neimenovanog ostrva, povezati se sa prijateljskim "zelenim" saveznicima i odbiti amfibijsku invaziju "crvenih" snaga.
Zanemarite uglađene apstrakcije. Marinci se obučavaju za rat s Kinom, vjerovatno ubrzan invazijom na Tajvan. Njihova baza na Okinavi, na južnom kraju japanskog arhipelaga, udaljena je samo 600 km od Tajvana. Dva ostrva su dio onoga što američki vojni planeri nazivaju "prvim ostrvskim lancem": niz arhipelaga i ostrva, velikih i malih, koji se protežu od Japana do Malezije, ometajući pomorski prolaz od Kine do Pacifika. Bilo da napadnu kineske brodove iz daljine ili, što je mnogo manje vjerovatno, raspoređujući se na Tajvan kako bi pomogli u odbijanju kineskog iskrcavanja, marinci će biti rani sudionici svakog sukoba.
Najteži dio, kaže potpukovnik Jason Copeland, zapovjednik Darksidea, bio bi nositi se s "protivnikom koji vam masovno dolazi". Kako kineska vojna moć raste, predviđanje kako bi se rat oko Tajvana mogao odvijati, a time i poboljšati izglede da se Kina porazi bez nuklearne katastrofe, postaje sve teže. Jedino je sigurno da bi, čak i da svo nuklearno oružje ostane u svojim silosima, takav sukob imao užasne posljedice, ne samo za 23 miliona stanovnika Tajvana, već i za cijeli svijet.
Kineski komunistički lideri polažu pravo na Tajvan otkako su nacionalističke snage pobjegle na njega nakon što su izgubile građanski rat 1949. godine. Amerika se obavezala da će pomoći ostrvu da se odbrani. Ali posljednjih godina, s obje strane, retorika i pripreme su postale grozničavije. Kineske snage često praktikuju vježbe iskrcavanje na ostrva. Njihovi ratni brodovi i borbeni avioni rutinski prelaze "srednju liniju" (u stvari, pomorsku granicu Tajvana) i uznemiravaju vojne brodove i avione Amerike i njenih saveznika. Nakon što je Nancy Pelosi, u to vrijeme predsjednica američkog Predstavničkog doma, prošle godine posjetila Tajvan, Kina je ispalila projektile prema njemu.
Amerika, u međuvremenu, šalje više vojnih trenera na Tajvan. Tajvanska vlada je nedavno povećala obaveznu vojnu službu sa četiri mjeseca na godinu dana. Istaknuti kongresmeni pozvali su predsjednika Joea Bidena da nauči iz ruskog napada na Ukrajinu i da Tajvanu svo oružje koje mu može trebati prije invazije, a ne nakon što ona počne. Osjećaju nadolazeće krize doprinose američki napori da uguši kinesku tehnološku industriju i rastuće prijateljstvo gospodina Xija prema Rusiji.
Američki vojni zapovjednici i šefovi obavještajnih službi kažu da je gospodin Xi naredio Narodnooslobodilačkoj vojsci (PLA) da razvije kapacitete za invaziju na Tajvan do 2027. Neki misle da je sukob bliži. "Osjećaj mi govori da ćemo se boriti 2025.", nedavno je upozorio podređene general Michael Minihan, šef američke komande za vazdušnu mobilnost. Obje strane strahuju da vrijeme ističe: Amerika se brine da bi kineske oružane snage uskoro mogle postati prejake da bi ih odvratile, dok Kina brine da izgledi za mirno ujedinjenje nestaju.
„Rat s Kinom nije neizbježan i nije neminovan“, kaže admiral John Aquilino, komandant američke indo-pacifičke komande, koji bi nadgledao svaku borbu s Kinom. Govoreći u svom štabu koji gleda na Pearl Harbour, poprište preventivnog udara Japana 1941. godine, on kaže da je njegova prva misija "učiniti sve što je u mojoj moći da spriječim sukob". Ipak, dodaje, "ako odvraćanje ne uspije, morate biti spremni boriti se i pobijediti." Kao što pokazuje ruska invazija na Ukrajinu, on upozorava on, "ne postoji tako nešto kao što je kratak rat."
Prvo pitanje za američke stratege je koliko bi upozorenja dobili na predstojeću invaziju. PLA, sa procijenjenih 2 miliona aktivnog osoblja, naspram 163.000 Tajvana, trebale bi opsežne pripreme za izvođenje najvećeg amfibijskog napada od iskrcavanja na Dan D 1944. Morali bi otkazati odsustva, prikupiti desantne brodove, uskladištiti municiju, postaviti mobilna komandna mjesta i još mnogo toga.
Ali u ratu je bitan izbor trenutka, s obzirom na to da kineski predsjednik Xi može odabrati svoj trenutak, mnogi od ovih poteza mogli bi se prikriti kao vojne vježbe. Američki odbrambeni zvaničnici kažu da bi mogli vidjeti nedvosmislene znakove neminovnog rata, kao što je gomilanje zaliha krvi, samo za dvije sedmice unaprijed. Za manje vojen operacije, poput zauzimanja ostrva pod kontrolom Tajvana u blizini kopna, recimo, može postojati samo nekoliko sati upozorenja.
Amerika bi željela rano razotkriti pripreme Kine, kao što je to učinila s ruskom invazijom na Ukrajinu, i okupiti međunarodnu koaliciju u opoziciji. To bi bilo lakše kada bi predsjednik Xi krenuo u direktnu invaziju. Ali Kina može pokušati da iskoristi nejasnoće statusa Tajvana, koji nema diplomatske odnose s većinom drugih zemalja. Ako predsjednik Xi iscenira neku "provokaciju" i počne akcijama koje nisu ratne, kao što je blokada, Amerika ili njeni saveznici mogli bi se dvoumiti.
Amerika takođe mora odmjeriti koliko daleko njene pripreme rizikuju da izazovu sukob. Poslati nosače aviona u region kao demonstraciju sile? Rasporediti trupe na Tajvan? Ugroziti kineske zalihe nafte kroz Malački moreuz? Sve bi se moglo smatrati provokacijama Kine, ako ne i ratnim aktima.
Kako se rat bude približavao, Tajvan će premjestiti mornaričke brodove sa svoje ranjive zapadne obale na istok, iza planinskog lanca koji se proteže duž istočne strane ostrva. Nastojao bi da sakrije mlazne lovce u podzemna skloništa i mobiliše svojih 2,3 miliona rezervista. Također bi morao da kontroliše širenje panike, jer bi mnoštvo stanovnika pokušavalo da pobjegne iako bi transportne veze sa spoljnim svijetom bile prekinute.
Amerika bi također podigla avione iz otkrivenih baza. Marinci bi se rasporedili oko pomorskih prigušnih tačaka. Američke podmornice bi klizile ispod talasa, a neke bi se skupljale blizu Tajvana. Neki američki i tajvanski vojni zapovjednici nesumnjivo bi se zalagali za vojne napade protiv kineskih snaga za invaziju. Vjerovatno bi ih nadglasali oni koji traže diplomatsko rješenje, ili barem ne žele da budu krivi za ispaljivanje prvog metka.Od Kine se očekuje da ispali prvi metak.
Izvor: The Economist
