Naglašavanje naziva jezika i isticanje njegovog imena (nominacija jezika) dolazi do izražaja s jačanjem ideje nacije. Jezik koji je u svakodnevnoj upotrebi polovinom XIX stoljeća predstavljao je i zajednički regionalni simbolički identitet, piše Solak, u novoj situaciji postaje sredstvom razlikovanja prema logici: druga vjera – druga nacija – drugi, poseban jezik. “Takva situacija stavlja jezik na posebnu razinu simboličke identifikacije i nove borbe za razvijanje svijesti o posebnoj naciji. (…) Prvobitna globalna nominacija tipa bosanski jezik u Kallayevo vrijeme, slijedom historijskih okolnosti, definitivne aneksije i s ciljem konačnog odvajanja Bosne i Hercegovine od njenog simboličkog viševjekovnog administrativnog centra, prerasta u novu globalnu nominaciju tipa srpsko-hrvatskog jezika”, objašnjava Solak, ističući pritom da je nominacija više političko nego lingvističko pitanje.
Redakcije staroslavenskog jezika uključuju i bosansku redakciju sa svim njenim specifičnostima. “S tim u vezi jeste i u literaturi donekle očekivani pojam starobosanskog jezika, koji je posebna vrsta narodnog idioma u bosansko-humskom srednjovjekovlju, obilježen specifičnim grafijskim i jezičkim crtama, dijalekatskom bazom, poprilično šarolikim korpusom i bosanskim teritorijalnim integritetom. (…) Dakako, bosanska redakcija staroslavenskog jezika jednaka je ostalim redakcijama staroslavenskog među Južnim Slavenima, s isto onoliko argumenata kao i druge, dok je starobosanski, u skladu s navedenim kriterijima i klasifikacijama, bosanski narodni jezik srednjovjekovnog doba u istoj onoj mjeri koliko su to npr. hrvatski, srpski, poljski, ruski ili drugi jezici u tom periodu”, piše Solak.
Sudbinu jezika određivale su suprotstavljene politike
Problem “nadvladavanja“ nominacije određenog ili određenih jezika veći je što su jezici gramatički i leksički bliži. Kroz jezik se, navodi Solak, prema brojnim memorandumima i deklaracijama osigurava pravo na zemlju, osobito u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta. “Na našim prostorima službenu nominaciju jezika određivala je, a i danas određuje, politika, tačnije različite i katkad suprotstavljane politike. Danas se pri pisanju studija iz oblasti historije jezika uglavnom oslanja na današnje, već zadato stanje, te se najčešće takvo stanje nastoji projicirati u prošlost, čak i u daleku prošlost obilježenu vjerskim projekcijama u okviru, recimo, Bosne Srebrene, koja je obuhvatala ne samo Bosnu nego i Dalmaciju, Slavoniju, Srbiju, Bugarsku, dok bi se jezik redodržavnika u to doba trebao, s obzirom na današnje političko stanje, u najmanju ruku nazvati po državi koja se ujedinila nekoliko stoljeća poslije, što je povijesno neprihvatljivo”, ističe autorica.
Problem nominacije jezika u južnoslavenskim zemljama seže iz perioda osmanske vladavine. Administracija Osmanskog carstva koristila se različitim nominacijama, u skladu s potrebama lokalnog administrativnog aparata. “U literaturi na osmanskom turskom ima različitih nominacija, ali za naziv jezika u Bosni preteže nominacija bosanski (Bosna dili / Bosnaca) ili rjeđe bošnjački odnosno jezik Bošnjača (Boşnakça / Boşnak dili).” U fusnoti autorica navodi da su Turci bili navikli da jezik svih stanovnika Bosne nazivaju bošnjačkim, ali da se u zvaničnom časopisu Vilajet, kao i u imenovanju od strane žitelja Bosne, taj jezik naziva bosanskim. Solak objašnjava da oba termina, ustvari, u to vrijeme funkcioniraju kao sinonimi ili sinonimni dubleti koje je moguće ravnopravno koristiti.
Kako su Južni Slaveni u različitim historijskim okolnostima stjecali nezavisnost, tako je i sudbina nominacije “zajedničkog jezika” postajala sve više politički, a sve manje regionalno ili historijski motivirana nominacija. “Tako dolazi do sve češćih slučajeva da su i oni katolici koji su svoj jezik zvali bosanskim, pod novim historijskim uvjetima svoj jezik počeli postepeno nazivati hrvatskim. Ideja integralnog hrvatstva, srpstva ili bošnjaštva pretače se kroz nominaciju jezika, tako da se čak i kod muslimana umjesto naziva bosanski jezik sve češće koristi naziv bošnjački jezik. No, u periodu jezičke distinkcije, kad su se bosanski katolici uveliko opredijelili za hrvatski jezik a bosanski pravoslavci za srpski, prisutna je i tendencija kod Bošnjaka da se malo više i češće koristi naziv bosanski jezik kako bi se i kroz naziv jezika pokušalo ukazati da je Bosna neovisna makar u onolikoj mjeri koliko su to bile ili bi trebale biti Srbija i Hrvatska u susjedstvu”, piše Solak.
Naziv jezika prilagođavan osobenostima turskog jezika
Pitanje nominacije jezika, naglašava Solak, odvojeno je od procesa kodifikacije, standardizacije i nacionalno-političke unifikacije, pa možemo govoriti o nazivanju jezika njegovim imenom i prije spomenutih procesa, tj. za vrijeme Osmanskog carstva. S obzirom na to da se u nekim dijelovima carstva govorio jedan jezik, a u nekim više jezika uporedo, osmanska administracija njegovala je iz čisto praktičnih razloga jezičku toleranciju te je nominacija jezika bila prepuštena govornicima tih jezika. “Različite etničke skupine (u širem i užem smislu) nazivale su svoj jezik uglavnom po regionalnom, a potom sve češće po etničkom kriteriju. Interni nazivi u lokalnoj osmanskoj administraciji pokazuju veliku raznolikost i neujednačenost, u ovisnosti o predstavnicima stanovništva u administraciji na lokalnom nivou”, navodi Solak, objašnjavajući u nastavku razloge zbog kojih je došlo do zabune oko nominacije jezika u Bosni i Hercegovini.
“Osmanska administracija bilježila je zatečene nazive toponima na lokalnim jezicima, s izvjesnim fonološkim adaptacijama osobenim za fonološki sistem turskog jezika. Tako srećemo dvije varijante istog naziva: naziv koji je prisutan među lokalnim stanovništvom i naziv koji mora doživjeti stanovitu fonološku adaptaciju kako bi ga govornici turskog jezika mogli izgovoriti. Govornici turskog jezika, kao što je poznato, imaju problem s izgovorom suglasničkih skupina u stranim jezicima, te često, svjesno ili nesvjesno, a u skladu s fonetsko-fonološkom akustičkom bazom maternjeg jezika, dodaju vokale da bi razbili te suglasničke skupine ili, pak, pokušavaju taj problem riješiti posebnom fonološkom adaptacijom određene lekseme. U skladu s navedenim, riječ Bosanac bila je teška za izgovor jer u turskom uopće nema fonema c, te su navedenu leksemu često iskazivali leksemom Bosnali (čovjek iz Bosne), ili su, pak, u skladu s određenom lokalnom historijskom tradicijom, leksemu Bošnjanin, zbog nepostojanja fonema nj u turskom jeziku uglavnom nadomještali leksemom Boşnak (=Bošnjak). (…) Još je veći problem s transfonemizacijom nominacije jezika – bosa-NSK-i, gdje je trebalo razbiti suglasničku skupinu -NSK- koja je bila jako teška za izgovor. Zato Evlija Čelebi, kao Turčin, za jezik Bošnjaka više koristi termin Boşnakça (jezik Bošnjaka), ali obavezno skreće pažnju da stanovnici Bosne više vole naziv bosanski (Bosnevi)”, objašnjava Solak.
Nazivanje jezika bosanskim u periodu Osmanlija, piše Solak, tendencija je ne samo Bošnjaka i stranih putopisaca, poput Evlije Čelebije koji je jezik Bošnjaka i Hrvata nazvao Bosna lisāni (bosanski jezik), nego i drugih etničkih skupina koje su živjele na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. “Matija Divković u 17. stoljeću u Veneciji štampa svoje knjige na bosančici, a jezik naziva slovinskim i bosanskim. Granice franjevačke duhovničke provincije Bosne Srebrene obuhvatale su tadašnju Dalmaciju, Slavoniju, dio Hrvatske, Bosnu, Srbiju (a jedno vrijeme i Bugarsku), te je odrednica bosanski jezik mogla biti ‘ujedinjujući faktor’”, pojašnjava autorica, navodeći u zasebnim cjelinama istaknute pisce koji su koristili nominaciju bosanski jezik: Muhamed Hevai Uskufi, Mula Mustafa Bašeskija, Osman Šehdi Bjelopoljac, fra Stjepan Margetić, Matija Divković kao i Katolička Kongregacija za širenje vjere i jezika stanovnika Bosne – svi su jezik u Bosni i Hercegovini nazivali bosanskim.
Problem nominacije jezika u Bosni i Hercegovini u periodu od 1850. do 1914. godine treba promatrati u širem okviru jezičko-političkih faktora nominacije jezika na južnoslavenskom prostoru. U tom je smislu pitanje nominacije bosanskog jezika u 19. stoljeću veoma kompleksno: „I. F. Jukić 1842. godine već se sreće s nekim pisanjima i govorima koji propagiraju određenu ideju, predstavljajući situaciju onako kako im odgovara: ‘Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo putovao po Bosni, al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški.’ Treba napomenuti da se već 1843. godine javlja poznati program Ilije Garašanina, poznat kao Načertanije, u kojem se gradi okvir za unifikaciju svih pravoslavaca pod srpskim imenom. Ilustracije radi, treba reći da se i u samom tekstu Načertanija pravoslavci u Bosni nazivaju Bošnjacima istočnog veroispovedanja“, objašnjava Solak. Autorica navodi da je 1849. godine Vuk Karadžić napisao članak Srbi svi i svuda, u kojem će sav svoj rad na objedinjavanju jezika južnih Slavena revidirati i ispred jezika svih južnih Slavena staviti „srpsko ime“.
Bečki književni dogovor i situacija u Bosni
Bečki književni dogovor potpisan je 28. marta 1850. godine. Prvi potpisnici bili su članovi južnoslavenskog Odbora za izradu pravno-političke terminologije, koji je osnovao Ministarstvo pravosuđa Austro-Ugarske monarhije. To su bili Vuk Stefanović Karadžić, Ivan Mažuranić i Dimitrije Demeter, a nešto kasnije i Franc Miklošič. „U kasnijem periodu dogovor se različito tumačio: jedni su ga htjeli iskoristiti za ilirsku ideju ujedinjenja pokidanog povijesnog ilirskog prostora, dok su drugi htjeli u sam tekst dogovora ubaciti ideje Garašaninova Načertanija i političke ideje V. Karadžića Srbi svi i svuda s idejom da bi štokavština trebala biti označena srpskim jezikom“, piše Solak. Dogovorili su se potpisnici o svemu osim o osnovnom pitanju – nazivu jezika. „Očito je dakle, da se ni sami potpisnici nisu mogli dogovoriti kako bi se zvao jedinstveni jezik štokavskog narječja. Sa šire, historijske perspektive gledano, teško je reći da li je to nedostatak dogovora koji je postao izvor brojnih političkih prisvajanja i zloupotreba u nominaciji jezika različitih naroda štokavskog narječja. Posmatrajući iz pozicije historijske vremenske distance, doista ništa nije sporno u činjenici da jedan narod treba jednu književnost da ima, kako se u uvodnoj rečenici Dogovora iznosi“, ističe Solak.
Bečki književni dogovor, ustvari, govori o jedinstvenom književnom, a ne nacionalnom jeziku. Ipak, neki su od zagovornika i učesnika sporazuma, piše Solak, pokušali iskoristiti Književni dogovor za profiliranje i problematiziranje nacionalnog pitanja. Više nije bilo važno pitanje jezičkog jedinstva, a rasprave su pomjerene na pitanje narodnog identiteta i nacionalnog (samo)opredjeljenja. Odmah nakon Bečkog književnog dogovora uslijedio je raskol između Srba i Hrvata: „Vuk Karadžić i dalje tvrdi da su štokavci Srbi oba zakona, i pravoslavci i katolici (svi i svuda). U nepotpisanoj uvodnoj riječi Narodnih novina Starčević oštro reagira i počinje svoju borbu za hrvatski jezik“, piše Solak. Autorica ističe da u Bosni Bečki književni dogovor nije bio relevantan iz nekoliko razloga (Bosna je u državno-pravnom pogledu bila u okviru sasvim drugog carstva, u njoj su provođene tanzimatske reforme, zajednički književni jezik u Bosni bez obzira na konfesionalnu pripadnost smatran je zajedničkim jezikom…), ali da su previranja oko Bečkog dogovora imala snažnog utjecaja na Bosnu: „Period pune nezavisnosti Kneževine Srbije od 1878. godine zapravo je period intenzivnog i izravnog, osmišljenog djelovanja jedne samostalne države na jezičku politiku u Bosni, koja je pravno bila pod privremenom okupacijom neke druge države (Austro‑Ugarske)“, objašnjava Solak.
Tanzimatske reforme i pozicija bosanskog jezika
Reforme obrazovnog sistema u Bosni ubrzane su znatno u drugoj polovini 19. stoljeća. Solak navodi da je država udžbenicima pomagala muslimanske škole, dok su nemuslimanske škole dobijale udžbenike preko svojih konfesionalnih društava. „Školska nastava u Bosni odvijala se na jeziku kojim su govorili stanovnici Bosne, dok su zvanični organi vlasti koristili dvojni naziv: na našem jeziku uglavnom kao bosanski jezik i na turskom jeziku kao Boşnakça. U rukopisnim rječnicima iz prvog perioda najčešći naziv jezika jeste Lisan-i Bosnevi / bosanski jezik, a kasnije se koristi i termin Boşnakça / jezik Bošnjaka. Takvu nominaciju srećemo u rukopisnim rječnicima, bilo da su autorizirani ili anonimni“, piše Solak. Godina 1873. i 1874. bilo je u Bosni 897 državnih muslimanskih osnovnih škola i 453 nemuslimanske osnovne škole za opismenjavanje djece od 6 do 11 godina. Solak ističe da se nastava u muslimanskim školama odvijala na bosanskom jeziku, a korištena je arapska grafija za pisanje tekstova na maternjem jeziku. Kod pravoslavaca se koristila ćirilica, kod katolika latinica, a kod Jevreja hebrejsko pismo.
Učenici koji bi pokazali poseban talent bili bi upisivani u više škole – ruždije. U nastavnom planu i programu ruždija bio je uvršten predmet mjesni jezik. Solak na osnovu bosanskih salnama (Godišnjaka bosanskog vilajeta) zaključuje da se sa sigurnošću može konstatirati da je veliki broj učenika svoj mjesni jezik nazivalo bosanskim jezikom. Navodeći detaljne podatke o gradovima u kojima su učenici svoj jezik nazivali bosanskim, Solak zaključuje da je 1867. godine na bosanskom jeziku nastavu slušalo 37.205 učenika i učenica, ne računajući medrese i više škole. Pouzdani podaci svjedoče da je od 1868. do 1878. godine kroz škole u Bosanskom vilajetu prošlo između 280.000 i 300.000 učenika i učenica muslimanske vjeroispovijesti. „Ako se uzme u obzir približno tačan austrougarski popis stanovništva, po kojem je u Bosni i Hercegovini, bez Novopazarskog sandžaka, bilo 448.618 muslimana, onda se dobije brojka da je samo u navedenom periodu kroz osnovnu školu prošlo oko 62,4 % muslimanskog stanovništva. Dakle, nije tačan podatak, ukoliko se on i može nazvati podatkom, da je u Bosni u vrijeme dolaska austrougarske vlasti bilo pismeno samo 2 % muslimana. Ako se uporede podaci iz nemuslimanskih škola, vidi se da se kod nemuslimana broj djece koja idu u škole postepeno povećavao, ali je on nekada bio i po 20 puta manji od broja muslimanske djece koja pohađaju državne škole na svom jeziku. Ono što je bitno, a matematički i logički vrlo egzaktno provjerljivo, jeste to da navedena skupina bosanskih muslimana svoj jezik nije nazivala, a nije imala niti razloga da ga naziva, niti srpskim niti hrvatskim. Zvanično je on u školama bosanski (u dokumentima bosanski, rijetko bošnjački, a u verzijama dokumenata na osmanskom turskom najčešće pod nazivom Boşnakça)“, objašnjava Solak, primjećujući da su pritom besmislene tvrdnje da je tek Austro-Ugarska monarhija uvela nastavu na bosanskom jeziku.
U izvještaju kontrolora centralne osmanske administracije Ahmed Dževdet-paše opisuje se dolazak inspekcije iz pravca Konjica u Sarajevo i doček grupe učenika iz nemuslimanske škole te govor jedne djevojčice iz novootvorene hrišćanske škole iz kojeg je, kako opisuje Dževdet-paša, pročitala „Boşnak lisani üzere“ – na jeziku Bošnjaka. „Također prenosi da je delegacija išla poslije nekoliko dana i u obilazak Mostara, te da je djevojčica iz kršćanske škole u Mostaru pročitala ‘govor na bošnjačkom’ (Boşnakça bir nutuk). Kada su stigli do muške kršćanske škole govor je bio na bošnjakom / bosanskom (Boşnakça bir nutuk). Poznato je da je Ahmed Dževdet-paša sprovodio dosta reformi u korist nemuslimanskog stanovništva, tako da se naziv jezika ne može pripisati eventualnoj pristrasnosti niti prema jednoj konfesionalnoj skupini bosanskog stanovništva koja je imala i svoje nekonfesionalno obilježje, naziv – Bošnjak, bez obzira kako se taj pojam tumačio danas“, ističe Solak.
Od početka okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, piše Solak, austrougarska administracija predstavljala je novoosvojenu oblast kao izrazito neobrazovanu zemlju. Takvo je predstavljanje služilo opravdavanju okupacije zemlje, a nova vlast predstavljala se kao carstvo koje donosi prosvjetu i napredak. General Austro-Ugarske monarhije Josip Filipović pokrenuo je dva kursa za opismenjavanje koji su ubrzo prerasli u osnovne škole. „Filipović je brzo smijenjen zbog pristrasnosti i naklonjenosti nekim krugovima iz Hrvatske, što se kosilo sa zvaničnom politikom Beča, a posebno Pešte. Početak vladavine izazvao je burne reakcije. Jezik je bio cilj: dva učevna tečaja u svrhu učenja čitanja i pisanja hrvatskog jezika latinskim pismom… Posebno je burna reakcija bila u Sarajevu, gdje gotovo niko nije htio učiti hrvatski. Jezik se, naime, naziva i zemaljskim (a u zagradi i hrvatskim). Spomenuta naredba objavljena je i na njemačkom, ali se u samom tekstu na njemačkom nigdje, iz sasvim jasnih razloga, ne spominje sintagma hrvatski jezik“, navodi Solak.
Takav je naziv odgovarao katolicima u Bosni i Hercegovini, ali ne i u Pešti, koja je negirala naziv i postojanje hrvatskog jezika. Solak objašnjava da taj naziv jezika nije mogao opstati u Bosni i zbog otpora gotovo svog stanovništva, s malim izuzetkom nekih dijelova koji se uopće nisu oglašavali. Kallayeva politika, koja je pokušala graditi ideju bosanskog patriotizma, priznala je ćirilicu kao pismo ravnopravno latinici, dok je arebica potisnuta u područje religijske komunikacije.
Promjena vlasti i kulturno-civlizacijskog okvira za javno djelovanje
Austrougarska okupacija označila je prekretnicu za bosanskohercegovačko društvo. Promjene na relaciji Istanbul – Beč bile su ogromne i pune previranja. Početkom novog kulturno‑civilizacijskog perioda u historiji Bosne, navodi Solak, kod muslimana i katolika sprva dominira vjerska inteligencija, dok kod pravoslavaca ima malo više svjetovne inteligencije.
„Složeni proces formiranja nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini bio je usložnjen nedovršenim procesima nacionalnog zaokruživanja naroda u susjednim zemljama i pokrajinama. Posebna situacija jeste borba za nacionalni identitet u okviru višenacionalne Austro-Ugarske carevine. I tu razlučujemo dva nivoa formiranja identiteta: državni i konfesionalno-nacionalni. Naime, za osmanske vlasti u Bosni tek se počinje raditi na prosvjeti različitih konfesija, dok pitanje nacije nije bilo posebno aktuelizirano. (…) Između jako male Srbije, koja je pokušavala zadobiti međunarodni legitimitet, i južnoslavenskih provincija stajao je Bosanski vilajet kao osmanska provincija“, piše Solak. Postepeno su se formirale specifične zone kulturoloških utjecaja na situaciju u Bosni i Hercegovini, kako iz Srbije tako i iz austrougarskih provincija: Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. To se, objašnjava Solak, odrazilo i na intonaciju rasprava o jeziku i identitetu kod pravoslavaca i katolika u Bosni.
„Oni koji su propagirali integralnu ideju srpskog jezika po načelu štokavci svi i svuda imali su iza sebe Kneževinu Srbiju i bili su prilično glasni i na javnim skupovima i u časopisima na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, dok su oni koji su propagirali integralnu ideju hrvatskog jezika bili u težoj situaciji: mogli su biti glasni samo u Zagrebu, ali opet s određenim ogradama i sa stanovitim ignoriranjem prigovora iz srpskih časopisa“, piše Solak. Integralno srpstvo širilo se kroz publicističku ideju afirmiranja svetosavlja i narodne književnost „Srba ma koje vjere bili“, dok se integralno hrvatstvo temeljilo na imaginarnoj tradiciji „povijesnog prostora“, odvijajući se prvo po ideji prostora buduće Hrvatske, a kasnije po principu „katolik = Hrvat“. „Zbog nepostojanja stabilne nacionalne matice kod muslimana, a posebno nakon kažnjavanja ustanka protiv austrougarske vlasti 1878. godine, muslimani lutaju u nacionalnom definiranju ideje integralnog bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva. Budući da su sve tri ideje bile prilično ugrožene, inteligencija se opredjeljuje, radi uočuvanja jedinstva zbog sve jače srpsko-hrvatske propagande, za konfesionalnu ideju – ideju integralnog muslimanstva, ostavljajući i ostale ideje da žive u tradiciji i pamćenju, bez obzira na to što se one sve manje sreću pri kraju austrougarske vlasti“, objašnjava Solak.
Službena jezička politika i školstvo u BiH
Austrougarska vlast u novonastalim okolnostima osniva brojne komisije za pitanje nominacije i standardizacije jezika u Bosni i Hercegovini. „Muslimani se drže bošnjačke nacionalne ideje, koja je bila univerzalna nacionalno-regionalna odrednica i u vrijeme prije dolaska austrougarske vlasti; pravoslavci se udružuju u srpstvo s pravoslavcima iz Srbije, Vojvodine i drugih pokrajina Austro-Ugarske; katolici se postepeno okreću ka ideji hrvatstva, posredstvom crkve i matice, udaljavajući se od bošnjaštva i sličnih ideja“, piše Solak. Vrlo kratko (tokom 1879. godine) jezik u Bosni nazivan je hrvatskim, ali je odmah zamijenjen nazivom zemaljski jezik. Štampa u Hrvatskoj i Srbiji naziva ga hrvatskim i srpskim, a utjecaj sličnih stavova širio se kroz štampu i udžbenike, kao i aktivnosti nacionalnih matica u Bosni i Hercegovini.
„Gramatika bosanskog jezika izdata je 1890. godine. Najčešći naziv u državnim institucijama i školama otada jeste bosanski (zemaljski) jezik. (…) Pod različitim pritiscima, Kallay 1901. izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u Bosni oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Već 1903. sve je više udruženja koja se nazivaju ili srpska ili hrvatska ili čak i srpsko-hrvatska. Od 1907. naredbom je zvanični naziv za jezik u Bosni srpsko-hrvatski jezik. Muslimanima Bošnjacima posebnom uredbom biva dozvoljeno da u svojim autonomnim institucijama i dalje jezik kojim govore nazivaju bosanskim jezikom. Vuletićeva Gramatika bosanskog jezika preimenovana je 1909. godine u Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika, a 1913. godine zvanično u nastavni plan i program ulazi naziv srpsko-hrvatski jezik“, objašnjava Solak.
Pitanje školstva bilo je jako važno za profiliranje ukupne jezičke politike u BiH. Izvještaji austrougarske administracije otkrivaju da je 1878. godine u Bosni i Hercegovini postojalo 917 muslimanskih, 56 pravoslavnih i 54 katoličke osnovne škole. Što se tiče viših vjerskih škola koje je austrougarska vlast zatekla, piše Solak, treba napomenuti da je u Bosni djelovala jedna ili dvije pravoslavne bogoslovne škole, dvije ili tri katoličke škole i 43 medrese. „Od škola koje su bile multikonfesionalne, treba navesti sljedeće: 24 ruždije širom Bosne, jedna Učiteljska škola u Sarajevu, jedna vojna škola u Sarajevu, jedna pravno-administrativna škola, te opće specijalne škole za posebne namjene. (…) Nastavni plan i program kao i udžbenici za vrijeme austrougarske okupacije pokazuju da nova vlast nije željela konceptualno udaljiti škole u Bosni i Hercegovini od sličnih škola u Monarhiji. Nastavni plan gradskih škola obuhvatao je sljedeće obavezne predmete: bosanski-zemaljski jezik, religija, račun, lijepo pisanje…“, navodi Solak. Naravno, podaci koje navodi autorica odnose se na period do 1907. godine, kada je zvaničnom uredbom jezik u Bosni nazvan srpsko-hrvatskim. Austro-Ugarska je otvorila ukupno pet gimnazija, kao i niz ostalih srednjih škola. Solak ističe da se u svim državnim školama do 1907. godine službeno predavao zemaljski-bosanski jezik. Čak je 1891. godine, u sklopu reformi obrazovanja, pisanje i čitanje materinskog bosanskog jezika uvedeno u mektebe širom Bosne i Hercegovine.
Naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine naređeno je da se zemaljski bosanski jezik naziva srpsko-hrvatskim. Službeno ukidanje naziva bosanski jezik, piše Solak, nije izazvalo neke žestoke reakcije bosanskih muslimana. “Odsustvo osjećaja moderne nacionalne svijesti kod bosanskih muslimana katkada se nadomještalo regionalnim državnim patriotizmom koji je bio nedovoljno artikuliran kroz političku organizaciju, državno školstvo i muslimansku inteligenciju. S druge strane, jaka propagandna djelatnost i viši ciljevi ujedinjenja južnih Slavena već su donijeli historijsku odluku. Reakcije koje se temelje na privremenoj emociji pojedinaca u Bosni i Hercegovini povodom ukidanja naziva bosanski jezik odražavaju opće političko stanje u zemlji i Monarhiji”, ističe Solak.
Svi vladini listovi objavili su samo odluku, službeno i odmjereno u uobičajenom administrativno-pravnom stilu. S druge strane, objašnjava Solak, reakcija nacionalnih listova bila je u skladu s nacionalnim interesima i uređivačkom politikom svakog lista pojedinačno. “U skladu s očekivanjima, protiv je bio jedino časopis Bošnjak. Naime, Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije sastaje se u Travniku 1907. godine i samo blago osuđuje promjenu naziva imena jezika. List Bošnjak donosi sljedeći komentar:
Reakcije na ukidanje bosanskog jezika
Prošlih je dana izdavala zemaljska vlada naredbu kojom se dosadašnji naziv našeg bosanskog jezika u službenim stvarima dokida; islamski svijet nije ni znao, niti će da zna. S toga nam je – da pravo rečemo – bilo i nerazumljivo zašto je to učinjeno i kakvi su razlozi vodili pri tome zemaljsku vladu, ali znajući s druge strane, da naš islamski svijet ipak neće promijeniti naziva svome materinskom jeziku, ne htjedosmo se na to osvrtati. Nu sada nas mnogi pitaju i traže da protiv toga dignemo svoj glas, ukoliko se tiče nas Muslimana, a naročito što se tiče muslimanskih javnih zavoda“, navodi Solak.
Naredbu Zemaljske vlade Bošnjak nije komentirao, ali nije poštovao novu nominaciju jezika te je jezik i dalje nazivao bosanskim. Solak ističe da je isposlovana odluka da se nominacija bosanski jezik može koristiti u muslimanskom konfesionalnom školstvu i u vjerskim institucijama Bošnjaka, ali da je veoma mali broj listova komentirao naredbu o ukidanju naziva bosanski jezik. Autorica navodi muslimanska glasila koja su u Bosni i Hercegovini izlazila u vrijeme donešenja ove naredbe te ukratko pojašnjava njihovu orijentaciju i jezičku politiku.
Novi Musavat (1906–1911)
Musavat (Jednakost) počinje izlaziti 1906. godine u Mostaru. List je protežiro utopijsku hipotezu da je Bosna i dalje u sastavu Osmanske carevine. Vrijedna je spomena polemika o nazivu jezika u Bosni i Hercegovini u članku Ćirilica i mi, objavljenom u broju 1 iz 1910. godine. Zanimljivo je da je ovaj tekst štampan ćirilicom. U tekstu Pitanje našeg jezika u broju 56 iz 1911. godine problematizira se upotreba maternjeg jezika u pojedinim listovima. Spomenuti tekst bio je apologetski s tendencijom da se zadrži pravo spominjanja bosanskog jezika u konfesionalnom školstvu. Solak ističe da je sama odluka o nazivu jezika bosanske muslimane dodatno okrenula ka konfesionalnoj organizaciji društvenih i kulturnih aktivnosti, dok su se nacionalno-političke aktivnosti odvijale unutar prohrvatskih i prosrpskih udruženja i kulturnih glasila.
Gajret (1907–1914)
Radeći više na srpskoj nego na bošnjačkoj i bosanskoj propagandi, Gajret se, između ostalog, zalagao i za ćirilicu. Najveći je broj radova upravo i objavljen na ćirilici, koja je postala most zbližavanja sa srpstvom. Stoga su i gotovo svi radovi polemičke naravi iz oblasti jezika bili usmjereni ka odbrani ćirilice.
Tarik (1908–1910)
Štampan je na bosanskom jeziku arapskim pismom. Bavio se religijom, kulturom i nekim aspektima odgoja mladeži. U Tariku uopće nije bilo rasprava o jeziku.
Muallim (1910–1913)
Štampan je na bosanskom jeziku arapskim pismom, a samo su neki radovi štampani latinicom. Bio je vjersko staleško glasilo. Iz oblasti jezika objavljeno je nekoliko rasprava o pismu (O arapskom pismu kod nas i o Muallimu), ali nijedan tekst o jezičkoj politici.
Muslimanska sloga (1910–1912)
List je štampan latinicom. Tekstovi i rasprave u ovom listu ticali su se uglavnom privatnih odnosa pojedinih lica, branjen je Safvet-beg Bašagić od pisanja Musavata, ali nema nikakvih posebnih jezičkih rasprava.
Zeman (1911–1912)
List je bio političko glasilo Ujedinjene muslimanske organizacije. Štampan je latinicom. Nije bilo rasprava o jeziku.
Biser (1012–1914)
Izlazio je kao list za muslimansku prosvjetu. Štampan je latinicom. Jedno vrijeme uređivao ga je Musa Ćazim Ćatić. U Biseru je iz oblasti jezika objavljen prikaz Kulenderova Malog Tursko‑bosanskog rječnika, izdanog u Monastiru u Makedoniji 1912. godine. Osim ovog članka, nije bilo polemičkih rasprava o jeziku.
(Jeni) Misbah (1912–1914)
List je najprije izlazio na bosanskom jeziku arapskim pismom, a kasnije je štampan i latinicom i ćirilicom. Iako je bilo polemika o nekim značajnim društvenim pitanjima, nisu zabilježene rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini.
(Novi) Vakat (1913–1914)
List je vrlo kratko izlazio i zaslužuje posebnu pažnju istraživača. U vrlo burnim i teškim vremenima napadao je vladu za protežiranje upotrebe njemačkog jezika u članku Kako vlada rješava jezičko pitanje. Posebno je zanimljiv članak Ekavština i ijekavština, u kojem se spominje prijedlog J. Skerlića da Hrvati i Srbi prihvate ekavicu kao praktičniju i ljepšu.
Bošnjačka jezička samoizolacija
Hrvatska i srpska glasila komentirala su, kako navodi Solak, između 1907. i 1914. godine sa zadovoljstvom konačnu i “pravednu” promjenu naziva jezika u srpsko-hrvatski. “Dok se u službenim glasilima vlade sasvim uobičajeno upotrebljava sintagma srpsko-hrvatski jezik, treba napomenuti da se u hrvatskim i srpskim glasilima koristi i ta nominacija, ali se uvijek koristi prilikom da se predstavljaju knjige iz Srbije na samo srpskom jeziku ili iz Hrvatske na samo hrvatskom jeziku. Time se u isto vrijeme iskazuje nekad čak i otvoreno neslaganje s terminom srpsko-hrvatski jezik, jer je takav termin npr. za Bosansku vilu rogobatan i nepodesan za nazivanje srpskog jezika. Ipak, radi zajedničkog cilja – stvaranje države južnih Slavena, terminom srpsko-hrvatski jezik koristi se i u nacionalno orijentiranim srpskim i hrvatskim listovima”, objašnjava Solak.
Nakon aneksije i ukidanja naziva maternjeg jezika, piše Solak, u časopisima bosanskih muslimana osjeća se svojevrsno zatvaranje u vlastiti krug koji će zaštititi ono što je preostalo od jezičkog identiteta bosanske muslimanske zajednice. “U sociolingvistici taj fenomen vrlo je jednostavno objasniti terminima slobodno izabrane jezičke samoizolacije. Takva izolacija bila je odraz općeg političkog stanja i nejasno profilirane jezičke politike. (…) Dok su Beograd i Zagreb imali univerzitet i sveučilišta, pa i učevna znanstvena društva i matice, Bosna i Hercegovina, kao i Crna Gora, nisu imali sličnih institucija koje bi mogle biti oslonac za vođenje osmišljene jezičke politike u svojoj sredini”, piše Solak. Zato se u Bosni i nije moglo govoriti o planiranju i strategiji nacionalnog i kulturnog djelovanja na nivou koji je bio potreban za okolnosti kroz koje su prolazile države na južnoslavenskom prostoru.
