Izrael i Iran godinama su uronjeni u nasilnu dinamiku akcije i reakcije koja uključuje međusobne kibernetičke napade, ubistva iranskih nuklearnih naučnika i otmicu brodova povezanih s Tel Avivom. Napad koji je u nedjelju rano ujutro pokrenuo Iran protiv Izraela kako bi se osvetio za ubistvo svojih vojnih zapovjednika u Damasku, dakle, nije početak ničega, već prije nastavak procesa koji će, zasigurno, slijediti odgovorom Izraela.
U svakom slučaju nije riječ o još jednom napadu, makar samo zbog činjenice da je ovom prilikom, umjesto da pribjegne nekim svojim regionalnim saveznicima kako bi se lansiranje bespilotnih letjelica i projektila dogodilo iz stranih izvora vatre, Teheran odlučio da to učini sa svog tla. A to, na zamršenom jeziku odvraćanja i kažnjavanja u kojem su i Iran i Izrael izvrsni učenici, sugerira da je iranski režim izričito želio učiniti vidljivom svoju spremnost da djeluje na ovaj način.
Iranska operacija, nazvana Pravo obećanje, bila je vrlo elementarna i moglo bi se čak pomisliti da je rudimentarna. Slanje najmanje 170 dronova kojima je pri brzini od oko 200 kilometara na sat trebalo dosta vremena da dođu do svojih ciljeva čini se kao odluka bez vojnog smisla, s obzirom na to da su, kao što se događalo, trebali biti odmah otkriveni i uništeni prije nego čak su mogli ući u izraelski zračni prostor.
To se ne mijenja s dodatkom nekoliko naknadnih plotuna krstarećih projektila (oko 30) i balističkih projektila (120) , puno bržih, ali jednako lako neutraliziranih za sofisticirani izraelski protivzračni sistem, na koji su dodane američke, britanske i jordanske trupe. Pa čak i saudijske.
Nije bilo od velike koristi što je prethodne noći libanska milicija Hezbollaha lansirala više raketa i projektila na izraelsku teritoriju, vjerojatno s idejom da natjera izraelsku odbranu da potroši rakete presretače prije iranskog bombardiranja. I ne čini se da je istovremeni iranski napad bio od velike koristi, kada se zna da je samo sedam balističkih projektila uspjelo probiti izraelsku višeslojnu odbranu, pogodivši vojnu bazu Nevatim.
Ključ onoga što se dogodilo treba tražiti na političkoj razini. Racionalno, niko od aktera koji su izravno uključeni u ovu situaciju nije zainteresiran za eskalaciju koja vodi otvorenom regionalnom ratu. To nije u interesu Izraela, koji je angažiran u svojoj operaciji brutalnog kažnjavanja u Gazi (i na Zapadnoj obali), jer bi se našao u vrlo delikatnoj situaciji ako bi morao diverzificirati svoja ograničena sredstva kako bi se istovremeno suočio s prijetnjom koju Hamas još uvijek može predstavljati, zajedno s onom Hezbollaha na granici s Libanom, plus jemenskim Husijima ali i sa operativnim pripadnicima Garde čuvara islamske revolucije.
Niti su Sjedinjene Države zainteresirane, s predsjednikom koji već trpi izbornu cijenu svog svrstavanja s Tel Avivom, nestrpljivim da izađe iz bliskoistočne močvare kako bi mogao koncentrirati svoje glavne napore na suočavanje sa sve jačom Kinom. A, naravno, to nije ni u interesu Irana, koji je svjestan da bi za režim bilo samoubistvo izazvati rat u kojem bi imao itekako šta izgubiti protiv tandema Izrael-Sjedinjene Države (plus sve arapske vlade koje bi im se pridružile), bez obzira na podršku koju bi Teheran mogao dobiti od Rusije ili Kine.
Gledajući na ovaj način, jedini faktor koji objašnjava trenutnu situaciju ima svoje ime i prezime: Benjamin Netanyahu. Izraelski premijer, protivno interesima vlastite zemlje i njezinih oružanih snaga - koje su upravo sada zainteresirane za izbjegavanje disperzije napora pred tolikim potencijalnim neprijateljima - odlučio se za, ukratko, "što gore, to bolje" u želji da po svaku cijenu ostane na vlasti, nakon što ga je vlastito društvo identificiralo kao glavnog odgovornog za sigurnosni propust koji je rezultirao napadom sedmog oktobra.
Otkako je započela operacija kažnjavanja u Gazi, Iran je jasno dao do znanja da ne želi izazivati regionalnu eskalaciju. Vrijedilo je, s jedne strane, pridonijeti zaustavljanju procesa normalizacije odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, a s druge, omogućiti svojim regionalnim pijunima da provode ograničene mjere, napade protiv izraelskih interesa, pretvarajući se da ima snagu koju nema i na taj način pokušava sačuvati obraz pred “cionističkim neprijateljem”, kako pred vlastitim stanovništvom, tako i pred svojim partnerima i saveznicima u regiji.
Stoga je Netanyahu taj koji je pokušao izaći, kao i obično, iz statusa quo, napadom prvog aprila na iransko konzularno sjedište u glavnom gradu Sirije, ubivši visoke predstavnike Revolucionarne garde. U ovom trenutku nije važno predstavlja li ovaj čin kršenje sirijskog suvereniteta: postoje stotine prilika u kojima je izraelska vlada izvela napade na sirijsku teritoriju posljednjih godina kako bi poremetila opskrbu Hezbollaha oružjem iz Teherana.
Ništa Benjamina Netanyahua ne sprječava da napadne diplomatsko sjedište, iako je to protivno najosnovnijim normama međunarodnih odnosa. Netanyahu slijedi nekoliko ciljeva. Prvi je taj da i dalje pokušava sve uvjeriti, i u zemlji i u inozemstvu, da je sve počelo sedmog oktobra napadom Hamasa - želi staviti Izrael u poziciju žrtve, napadnute od strane sotonističkog režima koji mora biti eliminiran, tjerajući ga da odgovori.
Nadalje, on sanja o tome da natjera ljude da zaborave, makar samo na trenutak, šta njegove oružane snage rade u Gazi, čime dobiva veći manevarski prostor za dovršetak zadatka, s Rafom na nišanu. I, što je još više zabrinjavajuće ako je moguće, on teži još više uvući Sjedinjene Države u svoju odbranu koliko god je to potrebno.
Iranski režim je brzo nakon napada objavio da je njihova operacija okončana. Ali sada se može uzeti zdravo za gotovo da će Izrael odgovoriti na napad. Ono što ostaje za vidjeti jeste hoće li reakcija biti ograničena na određenu akciju ili će iskoristiti priliku za pokretanje kampanje usmjerene protiv brojnih iranskih nuklearnih postrojenja.
U ovom drugom slučaju, bili bismo suočeni s kampanjom koja bi trajala dugo i za koju bi trebala ne samo dozvola, već i direktna vojna podrška Washingtona. Netanyahu razmišlja ozbiljno o ovoj opciji čak i ako zna da to uzrokuje još veću izolaciju njegove zemlje na međunarodnoj sceni. Ali vrijedi li to i za Joe Bidena, koji je ostavio odriješene ruke savezniku kojeg ne kontrolira, znajući da Iran neće bježati od borbe?
Jesús A. Núñez Villaverde je čelnik Instituta za studije sukoba i humanitarnu akciju (IECAH); ovaj je komentar napisao za El Pais
