U ponedjeljak, trećeg januara 1921. godine, po snježnom i hladnom zimskom danu sluškinja Mejra je kraticom, preko imanja Smailbegovićevih, išla u Rudanku da kod Alije popravi cipele. Nije stigla do njeg kad je na trgu opazila muškarca za koga se još prije dvije godine čulo da je nestao na talijanskom frontu i koji je ovdje već pomalo zaboravljen. U prvi mah je stala kao ukopana, onda se okrenula i kao vihor potrčala nazad. Kilometar puta koji je dijelio trg i kuću Smailbegovićevih, pretrčala je brzo kao srna, mada je kojiput gubila korak, padala u cjelac i gubila dah. Takvu, uzbuđenu, nije mogao zaustaviti ni Zikrija, glavni sluga kuće. Pred Derviš ef. je hrupila sva sniježna i zadihana.

               - Efendija, muštuluk, eto ti ide Edhem!

               Čovjek je oštro pogleda i hladno uzvrati:

               - Pogriješila si, cura.

               - Vidjela sam ga, efendija!

               - Belćim nekog drugog, pa zamijenila.

               - Ama, efendija, kako morem zamijeniti kad mladog efendiju znadem kao i tebe?!

               Starca potrese snažna struja, zadrhta, skoči i zgrabi djevojku za ramena.

               - Znaš li, cura, šta govoriš?!

               - Znadem, efendija, očiju mi!

               I gle! Čovjek u trenu izgubi svu mušku snagu, stabilnost i čvrstinu. Privi djevojku na prsa, zagrli očinski i glasno zaplaka. Učinio je to tako spontano i snažno kao što će koji trenutak kasnije uistinu zagrliti svoga sina.

               Djevojka se kući vratila s muštulukom. «Uđi, šćeri, u štale», rekao je Derviš ef. brišući suze, «uzmi i vodi kravu koju želiš».

               Nije ovo bila jedina radost u kući Derviš efendije. Iz Carigrada mu se vratio sin Nurija, koji je svršio pravne nauke i vratio se na očevo imanje. Državnu službu, zbog nenaklonosti vlasti, nije mogao dobiti pa se prihvatio posla na upravljanju imanjem. Stasit, zdrav i pristao momak guste crne kose i živih mrkih očiju, kakve imaju svi Smailbegovići, uz to bogat i obrazovan, lahko je zaplijenio poglede sarajevskih ljepotica u begovskim kućama. Odabrao je Ajšu, djevojku iz porodice Nikšića koja je, osim imetka u šeheru, imala veliku pilanu na Palama. Bez obzira što su seljaci znali ko je Nurija Smailbegović, čudili su se što za njeg nije bilo djevojke, na putu kraćem od onog do Sarajeva. S druge strane osjećali su ponos što će njihovo malo i nepoznato selo dobiti mladu kakvu «ni jedno selo u Bosni nejma». Za njenu osobnu sluškinju mladoženja je odabrao jednu begovićku, sredovječnu udovicu iz osiromašene begovske familije čiji je muž poginuo pred kraj rata u Karpatima. Ova žena, Fatima, popustila je nagovoru svojih komšinica da pita Sarajku kako je mogla ostaviti onako velik i lijep šeher i doći u blatnu Malu Bukovicu.

               - Ja se nisam udala za Malu Bukovicu - odgovorila je oholo mlada hanuma - več za Nur-efendiju Smailbegovića.

               - Naše žene pitaju još i kako da ti se obraćaju - nastavila je sluškinja - da li Ajše-hanuma ili Nur-efendinica ili išćiliš nešto treće?

               - Neče nikako - kratko je odgovorila mlada.

               - Ne tabirim.

               - Neče imati prilike za to - dodala je hanuma.

               Kad su ovo čule, Bukovčanke su zašutile, ali su ipak pitale Fatimu:

               - Ne govori hanuma valjda tako: «neče, hoču, kuča, ćaša, đezva, finđan?»

               - Jah, bezbeli, baš tako - potvrdila je Fatima - nu nisam smjela pitati zašto tako govori.

               - Ah - mudro je kazala jedna seljanka - zna se zašto! U

šeheru se, bezbeli, drukčije govori. A Sarajevo je Sarajevo – Bukovica je Bukovica.

               U mnoštvu sezonskih radnika na imanju Derviš ef. Smailbegovića povremeno se nalazila i sluškinja Mejra, naročito u doba kosidbe i vršidbe, kad je vlasnik imanja morao zvati na rad čak i one koji su kosu, vile ili snop jedva mogli držati. Dok mu je mladi pravnik, Nurija, vodio finansijske poslove, nadzorničkog rada u polju prihvatio se «povratnik iz umrlih», Edhem, koga je, pošto ga se nagledao, otac odmah natovario obavezama.

               Od prvih dana Mejra je opažala mladićeve oči na sebi, stidjela ih se i obarala pogled pred njim. To je ona prva ugodna ženska strepnja koju djevojka osjeti pri jasnoj misli da je izazvala mušku želju. Kad god ju je zvao da uradi nešto u njegovom prisustvu, osjećala je lahko uzbuđenje koga se plašila i koga je nastojala kriti kako ga on ne bi primijetio. Činilo joj se katkad da on izmišlja posao u kome može stajati pored nje.

               - Odakle ti ožiljak na vratu? - upitao je jednom.

               - Od noža kad su komite kidisali na Džafer-begov čardak a mi, sluge, ga branili.

               - Ipak, on nije narušio tvoju ljepotu.

               - Ne merem ja, sirota, biti lijepa - rekla je stidljivo.

               - Ti jesi lijepa, ne izmišljam. Vidio sam te one godine kad sam odlazio u rat, ali tada si bila tek neugledna, mršava curica. Sad, kad sam se vratio, jedva sam te poznao.

               - I jäko sam mršava.

               - To se kaže: vitka. Da mjesto dimija nosiš haljinu, bolje bi se isticao tvoj stas.

               - Nikad neću nositi haljinu.

               - Zašto?

               - Nju nose đaurke.

               - No, dobro, dimije ti također prelijepo stoje.

               I u samom njegovom pogledu, u svakoj prilici, krilo se neko tajanstveno pitanje, neka skrivena nada ili želja koju nije mogla razaznati. Na pitanja mu je odgovarala tiho, kratko, ne gledajući ga, mada joj je godilo što joj prilazi. Kroz razgovor je saznala mnoge tegobe koje je proživio u ratu i patnju u francuskom zarobljeništvu te bijeg iz logora, poslije strogi zatvor, glad, bolest... O svemu je govorio manirom osiromašenog i uvrijeđenog čovjeka kome su nepravedno uzeli ono što je bilo najvrjednije – mladost. Ukradena su mu ašikovanja i doba u kojima nije živio. Gledajući sada nju, jasno vidi šta je u mladosti propustio. Slušala ga je mirno, ne zato što ju je osobito zanimalo samo pričanje, već više zato što se držala načela pristojnosti. Ipak, mislila je na njega. Zašto njoj govori o svom životu? Zbog čega želi slušati njene riječi? Kakva mu je hasna govoriti da je ona lijepa, ako je uopće lijepa? Kakva zaista? O tome se priča samo u ašikovanju. Ona?... Ona ašikuje? Mladi Smailbegović – njen ašik?! Tobe jarabi tobe estagfirulah! Šta joj je?! Da mrtav insan oživi na tu misao!

               Stoga se zažarila i pocrvenjela kao bulka kad ju je jedne večeri dok se odmarala na otkosu trave pokošene livade upitao ima li momka. Kaže li da ima, mogla bi njega odbiti; rekne li da nema, pokazat će se bezvrijednom. Stoga je samo slegla ramenima.

               - Nemam ni ja curu - dodao je - nisam imao vremena za ašikovanje. Dan-noć u rovu, u vodi i blatu, pod kuršumima, kasnije dugo vrijeme u zarobljeništvu, a godine su tekle. Sad mi se čini da živim s druge strane sna, da sam ostario. Čak me katkad bude strah da ću takav i ostati. Htio bih povezati nit koja se prekinula prije pet godina, ali, izgleda, teško će to biti, jer frontovski kuršumi i logorske žice još jednako riju po mojim kostima. Ne mislim na njih jedino dok tebe gledam.

               Krajem proljeća, pošto su se poljski poslovi prorijedili, nije trebalo često ići na imanje. U danima zatišja Mejra je osjećala težinu osame pri čemu je jasno shvatala koliko joj on nedostaje, svejedno što je znala da ne smije gajiti nikakvu nadu prema njemu. Falila joj je započeta igra, onaj prosti osjećaj radosti što je s njim. Za drugu radost nije nikad ni znala.

               Kako se rastanak odužio i ljeto potonulo u tišinu, počela se osjećati zaboravljenom. Žal zbog toga kratio joj je san, jačao snagu šutnje i gušio želju za bilo čijim društvom. Uz to, nastupio je period dosadnih dugih kiša koje su joj izazvale muklo i sumorno raspoloženje. Stoga je nestvarno izgledalo kad je jedne kišne večeri, u nevakat, pred nju snenu izronio iz te gluhe tišine i zakoračio u sobu, a da nije sigurna je li šta pitao i je li mu dozvolila da uđe. Čini joj se da je govorila «nemoj» i «ne smijemo», ali on nije slušao. Nije se imala kud ni odmaknuti jer je minder na kome je spavala bio uzak. Da ujutru, na čaršafu, nije vidjela tragove igre, zaklela bi se da je to bio samo san. San koji se kasnije ponavljao ko zna koliko puta.

               Nepuna dva mjeseca potom rekla mu je da je trudna. Gledao ju je prodorno i šutke, očima koje su izražavale iznenađenje i nevjericu, a ne radost i zadovoljstvo.

               - Zar ti nije drago? - upitala je.

               - Jah... da... bezbeli - zamucao je i pokušao se osmjehnuti - ja ću to... Neće biti belaja.

               - Moramo pred kadiju odmah, ne smije mi se trbuh vidjeti.

               - Naravno - dodao je - ne beri brigu... brzo ću ja to...

               Nije prošla ni sedmica došao je pred nju Zikrija, njegov vjerni sluga, koji je odrastao na ovom imanju. Momak bješe marljiv i čestit, uživao je među gospodom veće poštovanje nego ijedan drugi radnik. I svojim pristalim spoljašnjim izgledom izdvajao se od ostalih momaka.

               - Mejro - rekao je skromno, ali srdačno - hvala ti što ćeš se udati za mene.

               Djevojka se trgla kao opržena.

               - Ko kaže da ću se udati za tebe?

               - Naš gospodar, Edhem efendija. Pitao me hoću li se oženiti tobom i rekao mi da si i ti käil.

               Njoj je zastao dah i jedva se pribrala. Krv joj je poput plime pojurila u sve pore tijela. Negdje duboko u sebi je osjetila oštru fizičku bol. Pridržala se za stolicu. Kad prođe prvo uzbuđenje, izusti.

               - Ne vjerujem ti.

               - Allaha mi je tako - rekao je momak čudeći se nastalom obratu. Iz džepa je izvadio malu baršunastu kutiju pa dodao: - Evo, i prsten sam donio. Ne hateri što ga nisam kupio ja, već on. Rekao je da će nam dati mutvak za stanovanje, namještaj u njemu, i oboma će nam povećati nadnice. Brinut će o nama dok je živ. A znadeš da se njegova ne poriče. On je efendija.

               Djevojka se pribra pa će njemu: - Neka bude, ali kaži kako ga molim da mi dojde na veselje i neka mi on taj prsten stavi na ruku.

               Poslije toga je nestade. Ne samo sa imanja, već inače. Niko nije vidio ni znao kud je otišla, a nigdje nikakvu poruku nije ostavila. Raspitivanje i traženje ostali su uzaludni.

               Mjesec dana kasnije ribari u Podnovlju našli su u rijeci leš žene u dimijama i, videći da nije njihova, pozvali su ljude iz muslimanskih sela da je pogledaju. Bukovčani u utopljenici poznadoše Mejru. Došao je i doktor. On je, između ostalog, u svom nalazu naveo: «Nema tragova nasilja, ali se djevojka nalazila u devetoj sedmici trudnoće. Kako nije bila udata, može se pretpostaviti da je pošla u vodu zbog griješne ljubavi».

               Na kraju, čuvši ovo, snaha Sarajka gordo je rekla: «Da je meni kazala, ovo se ne bi desilo».

               Niko nije znao šta je mislila pod tim.

                              *

               Ademaga Mešić je u svom domaćinstvu, kući, u gradu i ladanjskoj vili u Medakovu, digao na noge sve. U vili je pažljivo pripremao zaruke svoje kćeri pa je, ponesen snažnim roditeljskim osjećajem, molio poslugu i članove obitelji da u spremanju unesu što više duše kako bi se Nasiha trajno sjećala ovog jedinstvenog trenutka. Glavnu pripremu je uzeo na sebe i stizao još pomagati drugima. Sve je radio s posebnim žarom, lahko i poletno, pri čemu mu se ni jednog trena nije gasio radosni smiješak. Pred svojom Ajiše-hanumom se čak šalio: «Nasiha se na me i na zaručnika neće ljutiti kao dosad, kad smo oba više vremena provodili s politikom nego s njom. Pošto smo bili prekardašili, presjekla nas je jednom usred rasprave i poluozbiljno upitala ima li kakva stranka koja se protivi našoj. Ima, odgovorimo mi, a što te ona zanima? Hoću ući u nju pa da se borim protiv vas dvojice! Hahaha», prostodušno se nasmijao, «nijedan nismo znali kakvog smo opozicionara stvorili od nje».

               - Jesu li govorili o svadbenom putu? - upitala je Ajiše-hanuma. - Znadem da je momak spominjao sijaset nekakvih mjesta, sve velikih i bogatih dunjalučkih šehera.

               - Jesu - veselo je odgovorio on - a znaš li na što je izbor pao? Slušajući zvučna imena tih svjetskih gradova – Trst, Rim, Beč, Pariz, Istanbul... koji imaju i do dvjesto hiljada stanovnika – ona mu je skratila trud u nabrajanju i odlučno rekla: biram – Sarajevo! Nisam njeg´ spomenuo, iznenadio se on, Sarajevo je malehno mjesto, gradić, ni sjena evropskog grada. Ipak se je njegovo ime pročulo, dodala je ona, učinio je to rat. Išćilim da me odvedeš baš tamo i to u hotel, bilesi i sobu, gdje su boravili prijestolonasljednik i vojvotkinja. «Neka bude», složio se on pa šeretski dodao: «nadam se da nećemo proći kao Ferdinand i Sofija».

               Ovom veselju se pridružio otmjeniji svijet Tešnja, kako muslimani Hrvati tako i muslimani Bošnjaci i muslimani Srbi. Ferizbegovići, najponosniji Srbi muslimani, poziv su primili sa iznenađenjem koje se graničilo s nevjericom. Vatreni Hrvati žele u društvu vruće Srbe? «Ipak mi možemo zajedno», poručio im je Ademaga, «dođite». Iz Sarajeva su se pozivu odazvali stari prijatelji: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Fehim Spaho i reis Džemaludin ef. Čaušević, iz Beograda Osman Nuri Hadžić, iz Maglaja Uzeirbegovići, iz Doboja Hadžimujagići, iz Tuzle gradonačelnik Osman Vilović; mladoženja Ajanović je pozvao mlađi svijet: drugove sa studija i stranačke kolege, među kojima su najveću pažnju privukli historičar Hamdija Kreševljaković i državni ministar industrije i trgovine dr. Mehmed Spaho. Na zajedničkoj gozbi svi ovi visoki gosti, obrazovani ljudi, izgledali su tako odani jedan drugom i blizu u misli i duhu da nikom ne bi palo na um kako je svaki od njih doskora izbjegavao «onog ondje». Nekom je smetala staleška razlika, nekom nacionalna, nekom stranačka, nekom ideološka, socijalna... i da nisu iste religije, što im je jedino zajedničko, ko zna kad bi poželjeli da provedu skupa makar i ovako malo vremena. Ademaga Mešić je bio sretan tim više što je okupio i zbližio ljude koji do sada nisu nikad sjedili zajedno. Ostalo je još da kod njih probudi žeđ za razgovorom i stvori atmosferu u kojoj se niko neće osjećati ni suvišnim ni nekorisnim. Veselio se upravo zato što je uspio u tome. Međusobno su se slušali i, što je bilo najljepše, niko nikome nije strogo protuslovio u bilo čemu, čime je očuvana željena harmonija.

               Uz Nasihu, sretnu mladu i buduću nevjestu, stajale su njene vjerne prijateljice, Sarajka Šuhreta Mulabdić i Beograđanka Bahrija Nuri Hadžić. Sve su punim srcem dijelile sreću koja se djevojci događa jednom u mladosti. Bjehu ovo časovi u kojima mlada bića zakoračuju u ozbiljan život, u budućnost koja je jednako zanimljiva i neizvjesna, kada se takva osoba raduje, ali u toj radosti ne vidi jasnu predstavu onoga što je čeka, pa otuda, makar skriveno, strepi i drhti. Djevojke su se, uz vidljivu radost, držale još i za ruke, kao u vrijeme dok su bile djevojčice i kad bjehu u neraskidivoj igri. Sada su se našle na putu koji više ne može biti zajednički i samo njihov i na kome svaka od njih mora birati vlastiti pravac. Pred njima je sudbina za koju i same snose odgovornost. Bilo je trenutaka kada su šutile, predane ozbiljnim mislima, i onih kada su se nadmetale u govoru, praznom i duhovitom, koji im je mamio bezrazložan smijeh. Biti udata žena? Imati vlastitu porodicu? Mijenjati navike i sadržaj života?... Koliko radosne, toliko bjehu i zbunjene, jer svaka krupna promjena u životu izaziva krupnu reakciju. Ova je prijatna, draga, a da li je i trajna? «Želim da doživite sreću koju ja sada osjećam», kazala je Nasiha, «da doživite ljubav. Cura ne može biti sretna dok ne doživi da je voli momak koga ona voli. Kad se još dogodi da se uzmu, tad nastaje vrhunac sreće». Bahrija Nuri Hadžić je njenim riječima dodala jednu svoju misao. Ne smatra da se sreća nalazi samo u ljubavi, pogotovo ne samo u braku. Ljudi nalaze ljubav i izvan tjelesne prisnosti, nalaze je u duhovnom okrilju. Ne vjeruje da će ikada voljeti nekog muškarca kao što voli muziku, pjevanje... Sva je predana tome i tako će ostati. Želi stvoriti karijeru, steći slavu koja se može graditi na potpunoj slobodi. Pjevati, bez drugih obaveza! Ne misli da će stići voljeti ijednog muškarca. Druge djevojke su se blago usprotivile tome a Nasiha je kazala: «Oh, hoćeš, Bahro! Nije važno hoćeš li se udati, ali voljeti hoćeš. To je neizbježno». Ispričala je svoj doživljaj iz poznog djetinjstva, kad je, kao sada Bahrija, mislila da je nikada neće privući ni jedan muškarac. O dječacima je mislila sve najgore, pa i o Hamzaliji koji ju je presretao na sokaku, gađao snijegom i grudama, a ona će se, evo, udati upravo za njega.

               Djevojke su nastavile maštati.

                              *

               I Hamzalija Ajanović se često sretao sa seljacima. Rado je razgovarao s njima i dozvoljavao da mu sa svojim brigama dolaze kući. Primao ih je s osobitim poštovanjem i s punim razumijevanjem za ono zbog čega dolaze. Njemu, narodnom poslaniku, stalo je da što bolje upozna razloge zbog kojih njega traže. Zaglédao im se u sumorna lica rano naborana i pokrivena tamnim sjenama. «Uzeli su mi sav posjed», savlađujući uzbuđenje priča bivši posjednik. «Bio mi je ostao jedan komad koga sam kupio prije četrnaest godina i dao ga jednom beskućniku na obrađivanje uz pogodbu da ga vrati kad mi zatreba. Evo, sad mi treba. Ali agrarni referent, kome sam se žalio, kaže da po beglučkoj uredbi nejmam prava ni na taj komad zemlje jer ga najamnik obrađuje više od deset godina. Imao sam i zanat – sarač – ali je taj obrt propao. Imam sedmero čeljadi i nejmam od čega živjeti. Čifluk o kome ti govorim, preklani je imao četiri hiljade kruna prihoda, a meni je kotarski ured dosudio samo trista četrdeset osam kruna na osnovu desetinskog paušala. Tuđin koristi moju zemlju, a ja plaćam poreze i to ove godine početverostručeno. Imam li ja, efendija, još ikakva prava?

               Ajanović šuti, jedva sabere nekoliko riječi kojima mu produži tu krhku nadu i isprati ga s osjećajem vlastite gorčine i stida što je lagao. Slušao je nevolje koje su se naslanjale jedna na drugu kao što se naslanja dan na dan. Množile su se i kod težaka stvarale uvjerenje da im kraja neće biti. I sam Ajanović je duboko proživljavao svaku, kao da je njegova. O jednima je govorio u skupštini, o drugima pisao u novinama, za treće tražio javne odgovore od resornih ministara... ali mu je svo sjeme padalo na jalovo tlo. A bivši vlasnici zemlje jednako su dolazili. «Je li pravo, efendija», pita jedan, «da seljak na koga je preneseno vlasništvo kmetovskog selišta, koje je bilo moje, proda zemlju jer mu nije ni trebala pošto ima mejhanu i bavi se trgovinom? Ja sam pravi težak, on nije, pa ipak je zemlja data njemu. Sad moram uzimati pod najam i obrađivati tuđu zemlju, možda baš tu koja je bila moja, jer nejmam šta drugo raditi». Ovog dopunjava njegov drug, isti po doživljenoj sudbini: «Jedan kmet je, efendija, isjekao svu šumu na mom čifluku pa je prodao drva i građu a na kraju i svu oranicu zemlju te meni nije ostalo ništa. Kome se morem žaliti?»

               Vozeći se niz donju mahalu na putu za Karadaglije Ademaga Mešić je s automobilom morao stati jer su put zakrčile grupe varošana koje su nešto živo posmatrale, a koje su policajci pokušavali odagnati, no bezuspješno, jer su se one stalno vraćale, mijenjajući samo mjesta. Ademaga reče vozaču neka izađe i vidi šta se događa. Ovaj to učini i vrati se veoma brzo. «Svijet gleda kako policija izbacuje iz stana Srkaloviće, onu muslimansku familiju što je lani ostala bez kuće i zemlje, a useljava srpskog učitelja koji je iz Srbije upravo stigao ovamo», reče i dodade: «Vratit ćemo se i zaobići ovo mjesto». Međutim, ne malo se iznenadiše kad ni kroz drugu ulicu ne mogoše proći. U njoj je masa svijeta bila u brzom komešanju i bjesomučnoj jurnjavi. Ponovo su kola stala i ponovo je vozač izašao da vidi šta se dešava. Zamalo se vrati i ispriča: «Neki je hašarija nagovorio ludog Samku da na sav glas opsuje Srbiju i kralja pa je policija skočila i stala ga mlatiti. Građani se sažale na nj i stanu ga braniti, a policija navali i na njih. Došlo je do žestoke tuče i sva je ulica planula. Hajdemo sad nekim trećim putem». Izbivši na ulicu pored riječice Tešanjke, vozač uspori kola i pokaza kućicu uvučenu u samo podnožje gradine. Pritom reče: «Ovdje je policija jučer pretukla Omera Salihbašića zato što nije odmah platio behiju za prodatu kravu kod kuće, a nije mogao ni platiti jer je od časa prodaje do dolaska policije prošlo svega deset minuta. Istukla ga je tako da je ležao u behûti nekoliko sahata».

               Ademaga se uvuče u se, ništa ne reče, ali se predade misli: «Bože, šta ću još vidjeti do Karadaglija?»

                                                    *

               Porodice Begovića i Muratbegovića se nisu često sretale a naročito nisu od vremena kada se beg Muratbegović vratio iz rata, otkad ne pokazuje nimalo volje za bilo čijim društvom. Čak se ni sa svojom ženom, Umi-hanumom, nije dobro slagao. Dječaci su znali da je tetak hrom i da hoda pomoću štapa te da s mukom nosi svoj ratni biljeg, ali to im nije izgledalo tako strašno. Nisu razumjeli zašto on stalno misli na nj i zašto se samo zbog jednog ružnog biljega kloni zdravih ljudi. Ako se otuđuje jedino zato što je sakat, kako ne zna da mu noga nije puno ni važna jer ionako ništa ne radi. Mnogo više su žalili što zbog njega, takvog, ne posjećuju tetku Umihanu, njenog sina a svog vršnjaka Halila te mlade tečišne Šahziju i Begzadu. Niti oni odlaze u Tarevce niti njih viđaju kod sebe, u Maloj Bukovici.

               I ovaj susret glava dviju porodica potraja kratko, prođe samo s učtivim selamom i pitanjem za zdravlje djece. Ahmet-beg šuri Džafer ef. čak ne odgovori ni kako je sa vlastitim zdravljem. «Ne begenišem kad me to pitaju», kazao je hladno. Imam Džafer ef. pomisli na Umihanu. «I moja sestra će oboljeti pored ovako bolesnog muža. Neka je oboma Allah dž. š. na pomoći».

                              *

               Pregledajući nacrte ustava odbor Ustavotvorne skupštine se zadržao na tri osnovna shvatanja o budućem uređenju države: federalističkom, umjereno centralističkom, kome se priklonila i Jugoslovenska muslimanska organizacija, i striktno unitarističko-centralističkom. «Nama je važna», govorio je Mehmed Spaho, «cjelovitost Bosne i Hercegovine, moramo očuvati kompaktnost teritorije koja je od muslimana nastanjena. Znamo šta nas čeka pošto Beograd ima drukčije nakane. A brine me i izvjesna nesloga u našem Poslaničkom klubu».

               Ipak, muslimanski su poslanici l5. marta u skupštini glasali za centralističko državno uređenje. Ademaga Mešić je smrknuto dočekao poslanika Ajanovića, i zasuo ga riječima punim prezira i sarkazma:

               - Mašala! Je l´ se tako bori za autonomiju Bosne? Ne poštuješ program vlastite stranke! Spaho vas okreće oko svog malog prsta. Govori jedno, radi drugo! Ne vidite da je on slijep. Aferim!

               Ni mladi poslanik nije bio boljeg raspoloženja, ali iz drugog razloga.

               - Nismo mogli drukčije, gospodine - uzvratio je sumorno. - Ustav bi i bez naše stranke bio izglasan pa bi Bosna i Hercegovina bila rasparčana. Njeni dijelovi bi pripali Sremu, Slavoniji, Lici, Dalmaciji, Crnoj Gori... kome sve ne. Kako tako rascjepkani da se borimo protiv nepravdi koje se Muslimanima čine?

               - Šta ste uradili? - nastavio je Ademaga. - Niste osigurali veću odštetu za likvidaciju agrarnog pitanja, niste spriječili lošije tretiranje beglučkih odnosa od onih u ostalim dijelovima države, niste zaštitili opće ekonomske interese Muslimana, ni našu ličnu zaštitu, niste...

               - Znam - prekinuo ga je poslanik kome je, očito, bilo teško slušati nabrajanja ovog neumoljivog kritičara nove vlasti - znam da smo malo postigli, ali... uz to malo dobili smo dva resora u državnoj vladi i četiri načelnička mjesta. Doktor Spaho je ministar industrije i trgovine a...

               - He - cinično se osmjehnuo Ademaga - ministar... Stiglo se do plafona, ha? Berićet! Je li vam to i bio cilj?

               - Nije jedini, naravno. Ustav garantuje da će, uz ostalo, poštovati teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine ,a vlada će štititi Muslimane od ubistava, pljačkanja, progona...

               - Kakve li ironije - prekide ga ponovo Ademaga - na jednoj strani vlada puni ustav pravima, a na drugoj puni mezarja novim nevinim žrtvama. Narod nam je gladan i bolestan. Samo od sušice godišnje umire četrnaest hiljada ljudi, kao da svake godine gubimo jedan rat. Pa ta svakodnevna zlostavljanja? Opljačkan je, pa ubijen, Mustaj-beg Kulenović kod Kulen Vakufa, teško je ranjen trgovac Osmanagić, zapaljena je kuća Abdi-bega Čengića u Vihovićima kod Kalinovika, knez Mrdak Bjeković iz Gareve kod Gacka vrijeđao i pretukao Hasanagu Hasanbegovića, Avdiju Kadrovića iz Sarajeva strpaše u zatvor zbog odlaska u drva iako je imao dozvolu vlasti i tako... iz dana u dan sve isto. Sva je Bosna poprskana nedužnom muslimanskom krvlju, a niko od napadača i ubica nije uhićen ni kažnjen. Sve ti ovo, moj Hamzalija, znaš, pa ipak vjeruješ da će ustav štititi Muslimane. Laže!

               - Nemamo drugog puta osim političkog.

               - I šta onda? - upitao je Ademaga.

               - Neka se mjesni odbori izjasne o povjerenju u nas, u vodstvo stranke. Uputit ćemo im poziv.