Godine 1968. britanski konzervativni političar, Enoch Powell, održao je govor u Birminghamu protiv masovnog dolaska imigranata u Ujedinjeno Kraljevstvo iz Commonwealtha, političkog entiteta koji održava vezu između Velike Britanije i njezinih bivših kolonija. Powell je zatrovao i podijelio zemlju, ali je njegova popularnost otkrila postojeći rasizam. Ipak, 55 godina kasnije političar indijskog porijekla Rishi Sunak, također iz Konzervativne stranke, postao je premijer te zemlje. A muslimanski političar pakistanskog porijekla, Humza Yousaf, izabran je za čelnika Škotske nacionalne stranke i premijera te nacije.
Međutim, ono što je zapanjujuće jest da događaji takve historijske važnosti privlače više pažnje izvan Ujedinjenog Kraljevstva nego u samoj. Analitičari smatraju da je ovo pokazatelj kako su rasne i etničke manjine u stanju integrirati se unatoč kontinuiranom rasizmu u britanskom društvu. I da je duga historija britanskog imperijalizma usko povezana s njegovim sadašnjim identitetom. Historija porodica Rishi Sunaka i Humze Yousafa obuhvaća južnu Aziju i Afriku a otac gradonačelnika Londona Sadiqa Khana bio je dio generacije koja je poslana da radi u javnom prijevozu.
Iscrpan nezavisni izvještaj ukazao je na duboki institucionalni rasizam koji postoji u londonskoj policiji, poznatom Scotland Yardu, čiji službenici koji pripadaju rasnoj manjini trpe zlostavljanje i unutarnju diskriminaciju, dok je diskriminatorno postupanje prema crnačkom stanovništvu učestalo. Sunakova vlada priprema novi imigracijski zakon, oštro kritiziran od strane organizacija za pomoć izbjeglicama, kojim se želi deportirati migrante u Ruandu i oduzeti pravo na traženje azila svima koji brodom stignu na engleske obale.
Oba su pitanja pod mandatom Suelle Braverman, ministarke unutrašnjih poslova rođene u Londonu, ali kćerke etničkih indijskih imigranata s Mauricijusa i Kenije. Potomak radne snage koju je carstvo selilo između svojih kolonija kako bi pokrilo potrebe. Potomaka kakvi su Sunak, Yousaf, Braverman, ali i ministarka trgovine, Kemi Badenoch, kći Nigerijaca etničke grupe Yoruba, bivši ministar privrede, Kwasi Kwarteng, sin imigranata iz Gane ili muslimanski gradonačelnik Londona. Njihove biografije pokazuju da su živjeli i da su odgajani životom savršeno prilagođenim britanskoj tradiciji i kulturi. A mnogi od njih, poput Sunaka ili Kwartenga, pohađali su elitne koledže i univerzitet.
Mnogi Britanci nerado vide znakove rasizma u svojim trenutnim institucijama i nisu voljni introspecirati svoju prošlost i dušu kako bi vidjeli jesu li se doista promijenili onoliko koliko pretpostavljaju. No istina je i da je Ujedinjeno Kraljevstvo prihvatilo svoj multikulturalizam u većoj mjeri nego druge zemlje. Imaju više uspjeha u integraciji rasnih manjina nego, na primjer, Francuska.
Čak i oni najkritičniji imaju malo dvojbi oko priznavanja natsalih historihjskih povijesne promjene: Sukak, Khan, Yousaf, Javid, Kwarteng, Kemi Badenoch, Zahawi... politički krajolik ispunjen je imenima koja definiraju novi britanski identitet. Ali, ni Yousaf ni Sunak nisu izabrani od strane britanskih građana na izborima. Oni su do svojih pozicija došli kroz zatvoren proces selekcije u svojim strankama pa se tek očekuje vidjeti je li biračkom tijelu ugodno s takvom različitošću u politici. Test će doći sa slijedećim općim izborima.
London je i dalje laboratorij novog kozmopolitskog, progresivnog i multikulturalnog Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem 55% njegovih stanovnika nije rođeno na britanskom tlu. Ali postoji još jedna Engleska, ona koja je sklonija slušati Enocha Powellsa koje svako doba stvara, gdje je 70% stanovništva bjelačko. Oko 5,4 miliona Azijaca integriralo se u zemlju. 2,5 miliona crnaca učinilo je isto. Ali Iračani, Sirijci, Afganistanci ili Albanci koji danas stižu u Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje su, u očima mnogih britanskih građana, slika prijetnje.
