Prošlog četvrtka i petka (11. i 12. januar) svijet je imao priliku da vidi mnogo više od preliminarnog vijećanja pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu po zahtjevu Južne Afrike za pokretanje postupka protiv Izraela zbog genocida u Gazi. Naime, izlaganja Južne Afrike (četvrtak) i Izraela (petak) bila su sudar dvaju svjetonazora. Prvi koji poima stvarnost baziranu na činjenicama i drugi koji pokušava da stvara spostvenu realnost bez ili s vrlo malo dodirnih tačaka s činjenicama.

Između tih dvaju svjetonazora jeste 17 sudija – 15 redovnih pojačanih sudijama iz zemalja u sporu, koji su se prije početka vijećanja zakleli na (možda ovdje trebaju znaci navoda) nepristranost – koji moraju odlučiti kome će se prikloniti. Stoga nije čudno da mnogi posmatrači gledaju na ovaj proces kao odlučujući glede sudbine međunarodnog prava ili čak međunarodnog poretka – da li će poredak biti zasnovan na zakonima ili (Zapadu tako dragim) “pravilima”.

NIJEMCI UVIJEK NA POGREŠNOJ STRANI

U ovoj (preliminarnoj) fazi sud mora odlučiti o sopstvenoj nadležnosti, postojanju spora i vjerodostojnosti južnoafričkog zahtjeva. Ako pozitivno odluči, da su ti uslovi ispunjeni, tada mora odlučiti o preliminarnim mjerama, predloženim od Južne Afrike, koji se svode na prekid genocida – odnosno vojnih akcija i nesmetano omogućavanje dotoka humanitarne pomoći te odustajanja od protjerivanja i/ili prisilnog preseljenja stanovništva Gaze. Sud ima mogućnost da izabere koje mjere će usvojiti ili odbaci sve predložene i naloži svoje. Rok za donošenje tih odluka ne postoji, ali najvjerovatnija pretpostavka je da će biti donijete prije 6. februara, kada se sastav ICJ sudija mijenja.

Odluka zatim ide u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje treba donijeti rezoluciju o njima i time ih pretvoriti u međunarodni zakon. Prema nekim informacijama, iscurjelim iz Bijele kuće, ako odluka suda bude negativna po Izrael, SAD će apstinirati u Vijeću sigurnosti – odnosno neće staviti veto. Razlog više za sada već opipljivu paniku izraelskih zvaničnika – Netanyahuov zaokret za 180 stepeni (Annalena Baerbock bi rekla 360) glede protjerivanja Palestinaca iz Gaze izjavom da Tel Aviv nema namjeru aneksirati Gazu ili nanosi štetu civilima, nepotrebno reći potpuno suprotnom od svojih prethodnih izjava, neposredno prije početka procesa (sve izgovoreno na engleskom) najočigledniji je primjer.

Postoji izvjesna konfuzija, čak i među novinarima, pa se ICJ često brka s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Dok se bez ikakve zadrške može reći da je ICC (politički) alat Zapada, stvari su malo drugačije kada je ICJ u pitanju. Navest ću tri primjera koji pokazuju da to nije uvijek slučaj. Godine 1986. Nikaragva je dobila spor protiv SAD-a – odlukom suda Sjedinjene Američke Države su (bar za sada) jedina zemlja osuđena za, praktično, državni terorizam. Godine 2004. sud je presudio da je izraelski “zid” na Zapadnoj obali ilegalan i da Izrael nema pravo na samoodbranu na teritoriji na kojoj je okupatorska sila. Najzad, sud je presudio da Velika Britanija mora dekolonizirati Chagos arhipelag – ostrva koja je etnički očistila, kako bi najveće, Diego Garcia, rentirala Sjedinjenim Američkim Državama kao nepotopivi nosač aviona u Indijskom okeanu.

Dok navedeni primjeri pokazuju da sudije ICJ-a uživaju izvjesnu nezavisnost od politika svojih zemalja, te ponekad mogu presuđivati na štetu svojih saveznika, nemoguće je apstrahovati politiku i ne vidjeti da je ovo slučaj koji dijeli svijet. Türkiye je u prijavi Južne Afrike navedena kao jedna od zemalja koje podržavaju njeno nastojanje da otvori proces, u međuvremenu se toj podršci priključio ogroman broj zemalja – one koje se kolokvijalno nazivaju Globalnim Jugom.

S druge strane, glasnija s najavom priključenja na izraelsku stranu, od svih zemalja, jeste Njemačka. “Oni izričito tvrde da su, kao najveći svjetski počinitelji genocida, u jedinstvenoj poziciji da sude. To je zapravo zahtjev za autorska prava. Oni štite njemačku intelektualnu svojinu u umjetnosti genocida”, piše Craig Murray, jedini novinar koji je prisustvovao vijećanju u Haagu na galeriji za publiku u samoj sali (akreditovani novinari pratili su proces preko monitora u drugoj prostoriji – dakle, kao svjetska publika, neka preko TV-a, neka preko interneta).

SUDIJE KOJE BI ŽELJELE BITI NEGDJE DRUGDJE

Opšti (objektivni) utisak jeste da je pravni tim Južne Afrike nastupio dostojanstveno, samopouzdano i hirurški precizno. Izvori koje je navodio kako bi dokazao svoje tvrdnje uglavnom su izvještaju UN-a i UN agencija, dok su oni za dokazivanje namjere iz Izraela. U toj prezentaciji nije bilo patosa, a tim je unaprijed najavio da neće koristiti puno fotografskog i videomaterijala. To je bio mudar, može se reći preventivni potez, jer je Izrael tražio da mu se produži vrijeme prezentacije s dva na tri sata, kako bi prikazao četrdesetominutni “horror show”, pornografiju montiranog nasilja (navodno izvršenog 7. oktobra), koji prikazuje samo odabranim novinarima i diplomatima. Južnoafrički nastup ih je odvratio od te namjere.

Izostanak takvog materijala u južnoafričkoj prezentaciji nije joj oduzeo ništa na snazi, naprotiv – činjenice i statistika, ponavljam izgovorene bez patosa, imale su jači efekat. To se naročito pokazalo nastupom Blinne Ni Ghràlaigh, članice južnoafričkog tima iz Irske. Njen posao bio je da pokaže da će, ako sud ne odredi “preliminarne mjere”, biti napravljena nepopravljiva šteta.

“Postoje trenuci kada pisac mora priznati poraz. Ne mogu vam na adekvatan način prenijeti kakav je utisak ostavila u toj sudnici. Kao i ostatak tima, izbjegavala je pornografiju o zločinima i iznijela jednostavne činjenice jasno, ali elegantno. Usvojila je trik koji je koristio sav južnoafrički tim, da sama ne koristi emocionalni jezik, već da opširno citira duboko emotivni jezik visokih zvaničnika UN-a. Njen pregled dnevnih smrti po vrstama bio je poražavajući”, piše Murray, a za taj efekat, imam utisak, nije bilo neophodno biti na licu mjesta (to je jedina prezentacija prilikom koje sam zaridao ispred ekrana).

Murrayevo neposredno svjedočenje od neprocjenjive je vrijednosti zbog onoga što ostatak svijeta nije mogao vidjeti na ekranima – reakcije sudija. Osim rijetkih, vrlo kratkih rezova na njih, kamere su skoro sve vrijeme bile na advokatima. O sudijama on piše: “Jedini ljudi na sudu čije je ponašanje izgledalo kao nepošteno i odavalo krivicu bile su sudije. Definitivno su izgledali kao da zaista ne žele biti ondje. Činili su se kao da im je vrlo neugodno, vrpoljili su se i petljali po papirima i rijetko su gledali direktno u advokate koji govore.”

MOŽE LI IKO RAZUMAN POVJEROVATI IZRAELU

Izraelski tim pravnika, u kojem glavnu ulogu (gle čuda!) igra Britanac Malcolm Shaw, logično i legitimno, probao je da ospori svaki argument južnoafričkog tima – počev od nadležnosti suda, postojanja spora pa do vjerodostojnosti mogućnosti da se u Gazi dešava genocid. Međutim, dok taj trud nije sporan po sebi, ono što jeste sporno je način, odnosno količina odavno provaljenih laži, koje je pritom stavio u reciklažu.

Najveći trud uložen je u “tehnikalije” nadležnost suda i postojanje spora. Kao moguć izlaz sudijama iz neprijatne situacije to su bili dijelovi (prilikom izlaganja oba tima), koji su ih, prema Murrayevom svjedočenju, najviše zanimale.

Mozak se istovremeno pržio i zamrzavao slušajući kako u Gazi zapravo nema humanitarne katastrofe. Kako više kamiona hrane stiže sada u Gazu nego prije 7. oktobra, te kako je destrukcija najveći rezultat Hamasovog miniranja i pogrešnog paljenje njihovih raketa. Neko je izbrojao da je Hamas bio spomenut 137 puta, što je skoro jedan Hamas u minuti.

Da li je moguće da sudije povjeruju u bilo šta od toga? Naročito me se dojmilo to “više hrane” u svijetlu teksta u (neo)konzervativnom cionističkom The Economistu, objavljenom dva dana prije izraelske prezentacije: “Humanitarne agencije kažu da će, ako se ništa ne promijeni, ove godine umrijeti više Palestinaca u Gazi od gladi i bolesti nego od izraelskog bombardiranja.”

UN koristi petostepenu skalu za mjerenje faza gladi. U fazi 1 ljudi su dobro. U fazi 5 umiru od gladi, redovno preskaču obroke i često ostaju 24 sata bez hrane. Arif Husain, glavni ekonomista Svjetskog programa za hranu, kaže da je 706.000 ljudi širom svijeta u toj najgoroj fazi. Četiri od njih pet – 577.000 – nalaze se u Gazi. “Obim, ozbiljnost i brzina čine ovu krizu bez presedana.”

Ako ICJ prihvati izraelsku samoidentifikaciju kao “jedine demokratije na Bliskom istoku” s “najmoralnijom vojskom na svijetu” i na bilo koji način dozvoli produžetak agonije Gaze, pocijepat će i ovako pretanko i preslabo tkivo međunarodnog prava. To će biti kraj svih proklamovanih univerzalnih ljudskih vrijednosti. Sudije su toga svjesne i nije čudo da ne žele biti tamo.