Svjesnost o vlastitom bošnjačkom identitetu, a naspram hrvatskim nacionalnim osjećajima, prevladava kod kod Safvet-bega Bašagića i Osmana Nuri Hadžića, što je zapazio i znameniti hrvatski političar i predsjednik seljačke stranke Stjepan Radić, i to javno iznio u svome govoru od 12. maja 1910, koji je održao u Hrvatskom državnom saboru.
Radić je, primjećuje dr. Muhamed Hadžijahić, tom prilikom hipertrofirao simpatije Bošnjaka prema Turskoj tvrdeći da će se oni (bosanski muslimani) „dati rezati za turskog cara“, nastavljajući odmah iza toga: „U tom me je utvrdio muslimanski književni list 'Behar', koji sam isprvice čitao, ali sam ga brzo ostavio.“
Hadžijahić smatra da je ovdje Radić pretjerao u proturskoj orijentaciji „Behara“, koja je sigurno bila svedena na manju mjeru nego tadašnja proruska orijentacija srpske, odnosno proaustrijska orijentacija hrvatske štampe u Bosni. Međutim, nezavisno od ovih rezervi, Radićeva zapažanja o Bašagićevom i Hadžićevom nacionalizmu imaju svoju vrijednost jer se baziraju na ličnim doživljajima, koje je Radić u tom govoru ispričao na sljedeći način:
„Bosanskih Muslimana ima oko 600 tisuća. Tu se sada dosta raspravlja o tom, što su oni, Hrvati ili Srbi. Ja sam se uvjerio, da nisu ni jedno ni drugo. Kad sam jednom zgodom razgovarao o tom negdje na bečkom Prateru prije 13 godina, s pjesnikom Bašagićem, rekao sam mu: 'Dragi beže, ti si izdao pjesme, ja sam ih čitao i ja vidim iz njih, da si ti Turčin i Hercegovac, ali ti nisi Hrvat, ti mi možeš to priznati ili poreći, ali ja to vidim, i mene bi zanimalo, ako možeš, da mi istinu kažeš.' Na to je naš beg malo zašutio, a onda mi je mirno kazao: 'Ni ja ni jedan drugi musliman u Bosni nije Hrvat ni Srbin.'
Drugi sam slučaj doživio s Osmanom Hadžićem-Nurijem. S njim sam bio u Bjelovaru u zatvoru radi spaljenja mađarske zastave i on me jednom zgodom upita jesam li čitao njegovu knjižicu 'Islam i kultura'. Odgovorim da nisam. On reče: 'Šteta, jer da si čitao, vidio bi da je turska kultura viša od kršćanske.' 'Moj dragi', kažem ja njemu, 'ti onda crnca pereš, ta prosudi samo to da su za vas muslimane žene stvari, pa da se zato i vaš broj mora vazda računati za polovicu manje od našega, dakle ne 200 milijuna muslimana, nego sto milijuna.' A on skoči kao ris, kao pravi Osmanlija, vičući: 'Ako ćeš ti tako, onda ja nisam Hrvat.'
A ja ću njemu: 'Dragi Osmane, reci ti meni što hoćeš protiv kršćanstva, ti ćeš me možda i ljuto uvriediti, ali ti zato ja neću reći, da nisam Hrvat, jer to nije na odkaz. Već sama ova dva slučaja ponukala su me, da u tu stvar malo dublje zaronim.'“
Radićeva zapažanja imaju, smatrao je Hadžijahić, faktografsku vrijednost po iznesenim razgovorima s Bašagićem i Hadžićem, dok je prilično diskutabilno da li se u Bašagićevoj poeziji i u pisanju „Behara“ mogu nazirati elementi opredjeljenja za Turke osim ako Radić pod Turcima i u ovoj prilici ne podrazumijeva Bošnjake. Od trojice glavnih aktera „Behara“ Edhem Mulabdić, inače glavni inicijator za pokretanje „Behara“, najmanje se eksponirao u hrvatskom pravcu, kako za vrijeme Austro-Ugarske, tako i za vrijeme stare Jugoslavije.
Knjige mu jeste objavljivala Matica hrvatska, formalno se jeste deklarisao kao Hrvat (npr. u Narodnoj skupštini u Beogradu, no moguće da se 1927. izjasnio po nacionalnosti neodređeno), a jezik jeste uz „naš“ nazivao i hrvatskim. No, Mulabdić je jedno vrijeme kao urednik „Bošnjaka“, pa „Behara“ te naročito kao dugogodišnji predsjednik „Narodne uzdanice“, kao i u cjelokupnom svom djelovanju, usmjerio se u smislu bošnjaštva u etničkom smislu.
Njegovo „mi“, kao i kod mnogih drugih pisaca i intelektualaca toga vremena, uvijek je podrazumijevalo samo i isključivo Bošnjake. Dakle, to „mi“ je podrazumijevalo da su srpstvo i hrvatstvo uglavnom jedna šira kulturna ili politička platforma, tako da nacionalno srpstvo i hrvatstvo sigurno nisu doživljavali na isti način kao srpska i hrvatska inteligencija. Njima je srpstvo i hrvatstvo, vrlo lucidno zapaža Hadžijahić, bilo otprilike ono što je predstavljalo jugoslavenstvo jugoslavenski opredijeljenim Srbima i Hrvatima.
