Ustao sam rano. Probudila me je jeza od hladnoće. Ona blaga, dovoljno da te trgne iz sladunjavog sna i vrati u realnost. Košmarnu realnost. I dalje je rat. Bože, kada će doći mir? Hoću li se jednog dana probuditi a da na putu do škole ne budu ratno stanje, granatiranje, pucanje, strah, oprez?

Prvi su dani decembra. Sada bih, da je mir, s nestrpljenjem iščekivao zimski raspust. Zadužio bih opremu u skijaškom klubu u prvim danima januara i pravac Bijambare. Vodio bi nas Mito, pjevali bismo pjesme Merlina ili “Crvene jabuke”, one balade i lahko pjevljive... Sada su na Bijambarama, na Krivajevićima, kako ih mi zovemo u Olovu, haubičke baterije. Okrenute prema Bakićima, prema Dolovima, prema Olovu. Oni su razdjelnica, negdje je na pola puta između Krivajevića i Bakića linija fronte. Uglavnom otuda dolazi sada zlo. Ne vesele se više djeca po uzvisinama, ne čuje se graja, ne uče se prvi skijaški koraci. Možda na tom mjestu neki pitomci, artiljerci prvi put podešavaju nišanske sprave, crtaju po topografskoj karti, povlače okidač, ispaljuju tu savremenu “đulad” ovog i onog kalibra sijući smrt i nesreću po bosanskim selima i gradovima. Kako sam nekada volio i radovao se selu Krivajevići, desetak kilometara od Olova, na putu ka Sarajevu. Sada osjećam samo prezir. Hoću li ikada više uzvisinu posmatrati drugačije, osim kao kotu?!?

Skoro je šest. Ne mogu spavati, a svakako ću ubrzo u školu. Otvaram vratnice šporeta. Ostalo je još nekoliko žiški. Brzo uzimam sitno nasjeckana drva za potpalu i tek pokoje nabacujem u ložište, pazeći da ne zagušim žarke. Pušem. Diže se ono što je odgorjelo, a živi žar dobija još jaču crveniju boju i plam. Nakon dvije-tri minute uspijevam. Drago mi je da neću morati ložiti vatru iznova. Izvlačim ladicu za lug. Zaštopalo je negdje. Dohvaćam mašice i pokušavam izvući ladicu, otkočiti je. Proizvodi to buku, škripu, lim od lim daje posebne tonove, neprijatne, koji, kao i hladnoća, izazivaju blagu jezu. Vjerovatno je neki neodgoren komad drveta zaglavio.

Djed se budi. Ustaje. Odlazi do lavaboa. Brije se. Istresam lug. Razgorjela se vatra. I dalje je hladno. Ipak su podrumske prostorije. Beton iznad, zidovi neomalterisani, sivi, hladni. Pod također betonski. Ovdje je nekad stajao alat i ono što se ne koristi. Najčešće namještaj. Sada je to naš stan, dnevni boravak, spavaća, kupaona, toalet, sve u jednom. Sigurnost je na prvom mjestu, a prostorije gdje živimo dobro su ukopane s tri strane. S prednje strane, one okrenute prema Stupčanici, prema jugu, već više od tri godine stajale su debele daske tvoreći nekakav vještački zid. Biti u zemlji značilo je, s druge strane, manjak svjetlosti i prirodne sunčeve topline. Zato nisam volio zimu. Hladnoću. Minuse. Snijeg i led. Probleme u kretanju, probleme s dostavom vode koja opet ledi, strah od loma i da u ratnoj bolnici nećeš stići na red, na vrijeme! U svakom slučaju, nećeš biti prioritet ako bude ranjenih, onih koje treba hitno zbrinuti. Nešto smo stvari prebacili na prvi sprat. Ta se prostorija koristi samo nekoliko sati dnevno, i to isključivo danju, i kada se ne puca, i kad je toplo. Ne smije se upaliti bilo kakva svjetlost, odavalo bi da tu ima života. Bio bi to dovoljan znak tobdžijama s okolnih brda. Još nije sigurno.

“Drž’ ovo. Kad kreneš u školu, navrati do čika Saliha. Sigurno će mu trebati alat”, reče mi djed dajući torbicu koju je čika Salih zaboravio prije neki dan. Dodao mi je i kutiju cigareta da mu ponesem.

Znao sam da je čika Salih ranoranilac, zato se nisam libio pokucati na njegova vrata oko osam sati. “Kako ste”, upitah. “Ne baš najbolje”, odgovori Salih dok je otvarao vrata svog stana. “Nešto ste bolesni”, zatražih pojašnjenje. “Ma jok, nije to”, odmahnuo je rukom. “Uđi”, pokazao mi rukom prema upaljenom radioprijemniku.

“Četničke snage nadomak su bolnice u Bihaću... vode se grčevite borbe pred nadmoćnim agresorom koji raspolaže teškom artiljerijom i tenkovima...” Sjedio je, podbočio lice rukama, dok su mu laktovi bili na koljenima. Izgledao je više nego zabrinuto. I dalje je s pažnjom slušao vijesti. Ja sam stajao čekajući priliku da mu predam alat i cigarete. Spiker je završio s čitanjem vijesti. Salih je othuknuo, potom me pogledavši rekao: “Nafa. Ne znam šta je s njom. Prošlo je više od dva mjeseca kako smo se čuli preko radioamatera. Tri je godine nisam vidio. Lakše je doći do New Yorka, nego do Cazinske krajine. Ovdje se i može nešto nabaviti. Oni su u okruženju. Svi udaraju na njih. I kninski četnici i ovi naši, i ovi izrodi – fikretovci. Valjda će biti dobro.” Ponovo je othuknuo. Potom je uzeo alat, cigarete, zahvalio se i ponudio mi da sjednem. “Nego, kako si ti? Kako je u školi? Reci mi imaš li kavu simpatiju, je l’ ti kakva djevojka zapala za oko”, pitao je blago se nasmiješivši. Osjetio sam navalu krvi u obraze. Vjerovatno su gorjeli od crvenila. Prevladala me nelagoda. Trajalo je to tako neko vrijeme, nisam ništa odgovarao. Potom sam pokušao okrenuti na šalu. “Nisam baš siguran, imam dvije”, rekoh. Salih je sada razvukao osmijeh kao da mu je bilo izrazito simpatično to što sam rekao i način kako sam rekao. “Čuj, dobro je to što se trudiš biti mangup”, pohvali me Salih. Potom napravi stanku, uze cigaretu, zapali i pogleda me, kao da mi želi reći nešto jako važno. “Al’ moraš biti fin. Fini mangup. Ono, kako da to kažem, i da budeš curama interesantan, ali da ih ne povrijediš”, objašnjavao je Salih. Slijegao sam ramenima. Blago mi namignu čika Salih, a zatim nastavi: “A to nije lahko. Taj se zanat uči!” Već sam bio ustao objašnjavajući da moram u školu. “Hajd’ sad s hajrom i, evo ti, kupi sebi čokoladu”, reče na ispraćaju. Ugurao mi je novčanicu od pet njemačkih maraka u džep. Za te para mogao sam kupiti sedam čokolada. Svaki dan po jedna – čitava sedmica.

Nismo imali prvi čas. Došao sam ranije. Bilo je pola devet. Tu su bili i Samir i Damir H. Došao je nastavnik Smajo. Rukom nam je išaretio da priđemo. “Sad ćete imati tjelesni mjesto bosanskog”, reče. “Treba nam ruku. Do onog džipa tamo, pa napravite red da se mogu s ruke na ruku istovariti paketi”, objašnjavao je Smajo. Na džipu američka zastava. Klimamo glavom u znak odobravanja, mada nam nije nešto posebno drago. “To su vam prvi bosanski udžbenici. Sada ste dio historije. Možete se pohvaliti pred dolazećim generacijama”, bodri nas nastavnik Smajo. Istovaramo pored paketa i vrećice, koje izgledaju poput novogodišnjih paketića. Na nastavu nismo otišli ni prvi, niti drugi čas. Dobili smo zadatak da raspakujemo pakete i razvrstamo udžbenike. Paketiće nismo dirali.

 

II

Petak. Posljednji dan škole u sedmici. Posljednji časovi. Tjelesni i zdravstveni odgoj. Blok časova. Nemamo sale. Ne možemo napolje, suviše je hladno. Nema prostora u učionici. Ne vrijedi držati teorijski čas o atletici, košarci, odbojci, tenisu, ionako ne bismo slušali. Koncentracija je na minimumu. Brojimo minute do kraja, da se ispalimo kući. Nastavnica Anđelka silno se trudi organizirati svaki čas tako da bude zanimljiv. Dolazi do zida i pokazuje nam kako da izvedemo most. Jedan po jedan prilazimo, radimo vježbe razgibavanja, potom stanemo uspravno, okrećemo se suprotno zidu, zatim unazad zabacujemo ruke, polahko se prstima na ruci spuštamo sve niže i niže kako bismo u istu ravan stavili dlanove i stopala, tvoreći tako mostove od tijela. Traje to tako cijeli čas, sada smo razgibani, pričljivi, uspjela je Anđelka razbiti monotoniju.

“A sad, za nagradu – naredni čas slijedi podjela udžbenika i paketića školskog pribora. Školski pribor su lično kupila i spakovala djeca iz Sjedinjenih Američkih Država. Znate li engleski?”, pita nas nastavnica. Poneko daje potvrdan odgovor.

“Dobro, ovi koji bolje znaju pomoći će ovima koji ne znaju da napišete pisma svojim vršnjacima u Ameriku. Dogovoreno?”, ponovo pita nastavnica Anđelka.

Sjetih se da smo mi prije nekoliko godina kupovali markice crvenog križa, potom prikupljali pomoć u dinarima, za gladne u Africi. Za neuhranjenu djecu, ondje gdje su se vodile borbe, gdje su bili ratovi. Bilo nam je to daleko i strano, činilo se da se nakon Drugog svjetskog rata nešto slično nikada neće ponoviti na ovim prostorima. A eto, desilo se i dešava se u punom intenzitetu. Koliko je djece neuhranjene u enklavama diljem Bosne: u Srebrenici, u Žepi, u Bihaću, u Goraždu, u opkoljenom Sarajevu? Kako se svijet mijenja brzo? I bi mi nekako teško. Razmišljao sam koja je to blagodat da je mir i da si prilici da sakupljaš, šalješ, dijeliš, dostavljaš, pomažeš nekom drugom.

Hoćemo li dočekati da mi ponovo dijelimo i pomažemo?!?