Zemljotresi obično dobijaju ime po gradu koji je najviše pogođen prirodnom katastrofom. Tako ih pamtimo, a s obzirom na trusnost područja Republike Türkiye, nažalost, ima se mnogo za pamtiti. Izmit (1999), Van (2011), Elaziğ i Malatya (2020), Izmir (2020), da navedem samo nekoliko kao primjer.

Zemljotres ili, preciznije, zemljotresi koji su pogodili jugoistok Republike Türkiye i sjeverozapad Sirije u ponedjeljak, 6. februara 2023, počev od 4 sata i 17 minuta, ne mogu dobiti ime po gradu. Činjenica da je epicentar prvog, magnitude 7,8, bio u Gaziantepu ne čini ga gaziantepskim, kao što ni sljedeći, devet sati kasnije, magnitude 7,5 stepeni, s epicentrom u Karamanmaraşu, ne može ponijeti ime tog grada.

Zašto ovo pišem? Ilustracije radi, vazdušna linija između Karamanmaraşa i Diyarbakıra, u kojem je srušeno dvadesetak zgrada, poginulo više od 40 ljudi, a povrijeđeno više od 500, jeste oko 300 kilometara. Tih 300 kilometara je otprilike poluprečnik područja pogođenog razornim zemljotresima. Ministar unutrašnjih poslova Republike Türkiye Süleyman Soylu rekao je da je to površina 500 kilometara dugačka i 400 kilometara široka. To je 200 hiljada kvadratnih kilometara, što je više od četvrtine teritorije i veće od cijelog Kirgistana ili Senegala (ili nešto manje od Bjelorusije).

Deset turskih provincija u kojima su zemljotresi bili razorni jesu Kahramanmaraş, Kilis, Diyarbakır, Adana, Osmaniye, Gaziantep, Şanlıurfa, Adıyaman, Malatya i Hatay. U Siriji su to Halep i Idlib. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da 23 miliona ljudi, od čega 1,4 miliona djece u Republici Türkiye i Siriji, mogu biti pogođeni posljedicama ove katastrofe.

Prema Carlu Doglioniju, šefu Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju u Italiji, Republika Türkiye se od zemljotresa pomjerila ka jugozapadu 3 (tri) metra! Uobičajeno pomjeranje kao posljedica seizmičkih aktivnosti jeste 2 centimetra. Energija koja je to učinila, neko je izračunao, jednaka je energiji eksplozije 5 miliona 350 tona dinamita.

Sve gore napisano ilustracija je ljudskom umu teško pojmljive tragedije. Istovremeno, to može da da ideju kakvim su izazovima izložene sve službe koje učestvuju na bilo koji način u spašavanju i humanitarnom radu, počev od logistike do resursa.

U ovom trenutku (srijeda popodne), kada akcija pronalaženja i spašavanja još traje, nema mnogo smisla pisati o brojevima žrtava koje se brzo mijenjaju. Međutim, ono što se mora reći je da službe, prije svega Direkcija za upravljanje vanrednim situacijama (AFAD), koje su prirodom tragedije razvučene na tanko, rade kao dobro podmazana mašina. Naravno, nažalost, ima (kao i uvijek) onih koji bi da politizuju situaciju i naprave paralelnu stvarnost. Tragedije u ljudima (ogromna većina) probude najbolje, ali u marginalnoj manjini najgore.