Ismar Čirkinagić, bosanskohercegovački vizualni umjetnik s adresom u Danskoj, postavio je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu izložbu nazvanu “Herbarium”. Riječ je o biljkama ubranim, osušenim, klasificiranim i izloženim u formi herbara. Biljkama pronađenim i ubranim na mjestima masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini.

Nakon Agresije pronađeno je više od 1.000 masovnih grobnica, a još uvijek se traga za više od 7.000 osoba. Do sada je ekshumirano ukupno 25.500 osoba, od kojih je 456 djece do 17 godina starosti. Među njima je bilo i devet beba koje u trenutku smrti nisu napunile godinu dana.

Amila Džaferagić bila je beba od tri mjeseca kada je ubijena zajedno s majkom Besimom. Posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Lanište u blizini Ključa. Nurka Čarkić i njeno novorođenče ekshumirani su iz zajedničke grobnice u Drvaru. Novorođenče staro jedan dan, iz porodice Muhić, ukopano je kao najmlađa žrtva u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari.

Čirkinagić je sakupljao biljke iz različitih masovnih grobnica, osušio ih i ustaklio uz opis specifičnog naziva biljke i podatke o porodici kojoj biljke pripadaju. Uz njih je dodao i naziv masovne grobnice u kojoj su pronađene određene biljke te informaciju koliko je tijela pronađeno u grobnici.

Ismar Čirkinagić 2006. godine diplomirao je na Danskoj kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti. Kada je imao 19 godina, izbjegao je iz Bosne i Hercegovine u Dansku. Njegov rodni grad Prijedor zauzele su vojne i policijske snage bosanskih Srba. Ismar je, strahujući za svoj život, s lažnim pasošem uspio pobjeći u Beograd, a odatle je 1992. s prijateljem došao u Dansku. U toj je zemlji boravio tri godine u centrima za azil na nekoliko različitih mjesta prije nego što mu je odobren boravak u augustu 1995. godine.

Ko je Ismir Čirkinagić danas, nakon tri decenije života van domovine? Bosanac, Danac, Bošnjak, Prijedorčanin ili sve to skupa? Pitamo ga šta je ključno obilježje njegovog identiteta? “Nisam pridavao puno misli tome ko sam i šta sam, ne bar ako uzmemo pitanje identiteta u obzir. A i šta bih s tim? Svi smo mi na neki način žrtve predodređenosti sredine u kojoj se nalazimo i interakcije s ljudima unutar nje, željeli to da priznamo ili ne”, odgovara nam, nastavljajući: “Naravno naše iskustvo, obrazovanje i karakter imaju veliki udio u formiranju identiteta. Vjerovatno sam pomalo od svega toga, ako to nekome išta znači. Ali ono što je zaista poražavajuće u kontekstu Bosne i Hercegovine jeste to, a događalo mi se u više navrata, da me ljudi poistovjećuju s Dancem. Ne zato što u govoru ubacujem neke danske riječi, ne zato što možda preferiram bakalara, a ne burek ili zato što prosto mislim da je promaha prirodna pojava, a ne neki prikriveni ubica, već iz razloga što sam insistirao na normalnosti i zakonu nasuprot lopovluka, korupcije i sitnog političkog šićara. Ako tako postajete stranac u sopstvenoj zemlji, jer zahtijevate normalnost naspram lopovluka, onda se upitajte šta je to bosanskohercegovački identitet i želite li ga upisati u vaš imaginarni CV.”

Kaže da je imao divno djetinjstvo, odrastao poput drugih tinejdžera bilo gdje na svijetu kada se njegov svijet preokrenuo preko noći, a mjesta na kojima se igrao postala mjesta ratnih zločina i masovnih grobnica. U Prijedoru je u tri njegova koncentraciona logora tokom ljeta 1992. godine ubijeno 3.162 Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece.

“Svi mi koji smo nekada živjeli unutar granica Jugoslavije svoje živote dijelimo na prije i poslije. Granica između ta dva vremenska prostora povučena je dramatičnim događajima koji će naknadno i pojedinačno oblikovati budućnost novonastalih država iz nekadašnjih republika. Svaki zaseban dio Jugoslavije imao je svoj point of no return, a za nas u Bosni i Hercegovini je to bila 1992. Čak i za stanovnike republika koje nisu bile direktno pogođene ratom život se drastično promijenio raspadom Jugoslavije i sistema njenih vrijednosti”, kaže Čirkinagić na pitanje koliko su zločini u njegovom rodnom gradu utjecali na njegovo odrastanje. “Onda možda nije potrebno ni govoriti kakva su iskustva imali oni koji su bili direktni svjedoci rata, a da ne idem dalje u granatiranja, logore, deportacije, silovanja, masovne egzekucije... Naravno da je sve to uveliko utjecalo na sve nas, na naše stavove i kako ćemo dalje graditi naš životni put.”

Čirkinagić nije tipičan umjetnik, on svojim radovima, kako kaže, pokušava dočarati surovu stvarnost rata, što je ponekad veoma teško jer je za ljude na Zapadu ta stvarnost potpuno nevjerovatna i nepoznata, nešto daleko i užasavajuće. “Herbarium” je jedan od radova kojima pokušava dočarati tu stvarnost.

“Jednostavno je taj rad izronio iz procesa koji su se odvijali godinama ranije, gdje sam od 2004. godine obilazio i fotografisao lokacije masovnih grobnica, te radio na nekim većim konceptualnim radovima koji su uključivali sijeno s njih. Teško mi se sjetiti i kada su nastali prvi radovi Herbarija, ali ako se dobro sjećam, prvi put su izlagani 2006. ili 2007. godine.”

Izložba je nastala nakon što je Ismar Čirkinagić mjesecima posjećivao mjesta masovnih grobnica i intervjuirao ljude koji su preživjeli masovna strijeljanja. Tako je nastao njegov prvi rad koji je tematizirao masovne grobnice. Prvi je put prikazan 2005. godine u Muzeju umjetnosti u danskom Esbjergu. Petnaest godina kasnije Nacionalna galerija Danske taj je rad uvrstila u svoju zbirku radova savremene umjetnosti.

“Sastojao se od raznolike flore pokošene s masovne grobnice, sasušene i spakovane u bale sijena te odjeće žrtava čiji su životi završili u masovnim grobnicama. Donji dio rada su činile bale sijena postavljene u nepravilan pijedestal, a na njima je stajao stativ za sušenje veša, s odjećom žrtava na njemu. Naziv rada 'Cleaning Times' je aludirao na kovanicu etničkog čišćenja nastalu '90-ih na prostorima bivše Jugoslavije. Slična je 'Herbariumu' ne samo zbog korištenja floralnih elemenata već i zbog vidno naglašene ideje ljudske prolaznosti. Sijeno simbolizira prijašnji život koji je našao svoju novu formu, dok odjeća okačena na stativ iznad u sebi i dalje simbolično nosi kalup ranijeg života”, objašnjava Čirkinagić, dodajući kako je sijeno korišteno za instalaciju pokošeno s masovne grobnice Stari Kevljani kod Prijedora.

Čirkinagić kaže i da postoje biljke koje danas rastu na mjestima masovnih grobnica, a prije ih tu nije bilo. “Nema tu puno misterije, stvar je prosto prirodnih procesa koji se tu odvijaju po istim principima. Jedina stvar koja nekad može da bude atipična je ta da se na nekim lokacijama pojave određene biljke kojih tu ranije nije bilo. To je uglavnom u slučaju sekundarnih i tercijarnih grobnica, gdje bi se u procesu prikrivanja zločina i premještanja tijela s jedne na drugu, odnosno treću lokaciju, korištenjem teške mehanizacije, s jedne lokacije s tijelima prenio i dio tla koje je pokrivalo grobnicu, a s njim i lokalna flora”, objašnjava. “I ta bi se flora tu prosto primila i započela novi ciklus. To je dijelom pomalo i simbolično, poput života ljudi, žrtava etničkog čišćenja čiji su životi presađeni na neka druga mjesta širom planete, gdje su se i oni primili i nastavili životni ciklus.”

Pripremajući projekt, mnogo je vremena proveo razgovarajući sa žrtvama i s članovima njihovih porodica. Ipak, kaže, ne može izdvojiti samo jednu čija ga je priča posebno potresla. “Sjetimo se samo rečenice s kojom počinje Tolstojeva Ana Karenjina. Sve sretne porodice sliče jedna na drugu, svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način. To vam možda dovoljno govori o tome koliko je teško i nadasve nepravedno izdvojiti jedno iz mnoštva svjedočenja. Ono što je posebno potresno jeste način na koji se svi ti ljudi, kroz njihova svjedočenja, nose s bolom koji im je nanesen, pokušavajući obuzdati bilo kakvu emociju da izbije iz njihovog narativa, kao da je to posljednja linija odbrane pred onim što su im neljudi učinili.”

Na pitanje kako mu danas izgleda rodni grad, na šta mu liči Prijedor, Čirkinagić odgovara: “Ni grad kao ni ljudi nije u konstanti, svi se mi mijenjamo, prosto je pitanje šta nas karakteriše u datom trenutku. Prijedor je danas grad tranzicijskog kapitalizma čija stvarnost isijava iz neonskih reklama prekobrojnih pekara, apoteka i kladionica. Grafiti na zidovima nas upućuju na umjetničko djelovanje desničarskih grupa koje oksimoronski pokušavaju da povežu historijske činjenice. Dobar dio najglasnijeg noćnog života je jeftin provincijski glamur, pomiješan sa šund muzikom, koji iza sebe krije odavno izblijedjelu jugoslavensku srednju klasu danas s vidnom patinom siromaštva.

Ukratko, Prijedor dobrim djelom slijedi regionalne trendove potpunog izostanka bilo kakve vizije budućnosti, kome iskustvo devedesetih dodatno daje jednu mračnu notu, specijalno imajući na umu da se u njegovoj okolici i dalje traga za više stotina 'nestalih' iz perioda devedesetih. Na drugu stranu, privatne inicijative i nevladin sektor imaju neke zaista iskrene i hrabre korake u promoviranju ljudskih prava, zaštiti prirode i brige o životinjama, znajući kakvoj 'filozofiji palanke' se suprotstavljaju. Zadnjih godina tu je i 'ŠA Fest', koji iz godine u godinu raste i svojim postojanjem drži u životu pop-rok kulturu i time jednu urbanu notu u životu grada.”

Čirkinagić je do sada izlagao u nekoliko evropskih gradova, između ostalih, u Berlinu, Liverpoolu, Istanbulu... Sarajevsku postavku izložbe “Herbarium” organizirali su bosanskohercegovačka VII Akademija uz podršku “Danish Arts Councila” te u partnerstvu s “Modulom memorije”, “Ars Aevijem”, Zemaljskim muzejom BiH i “Kum Internationalom”. U Zemaljskom muzeju BiH postavljena je do 13. januara naredne godine.

Otvarajući sarajevsku izložbu, kazao je da su svi ovi projekti dio nekih ličnih procesa u kojima čovjek kroz umjetnost pokušava pronaći odgovore na pitanja koja ga muče. Kada ga pitamo je li on do sada našao odgovore, kaže ovako: “Svi mi konstantno tražimo odgovore na pitanja koje život stavlja pred nas, ali za nas je najbitnije da li nam ti odgovori daju neki smisao. Nije više u pitanju ona Winstonova rečenica iz dnevnika u Orwellovoj 1984. kada kaže: 'I understand HOW; I do not understand WHY.' Sad svi imamo dovoljno informacija o onome šta se događalo i HOW (kako) i WHY (zašto), ali toliko je taj svijet zla suprotan normalnosti da je izuzetno teško pomiriti se sa zaključcima koji proizlaze iz tih odgovora. Odgovore imam, smisao nisam našao.”