Medijsko-politička “bomba” koju su bacili penzionirani admirali u noći između subote i nedjelje (3/4. april) sasvim će sigurno još dugo biti dominantna domaća politička tema u Turskoj. Otvoreno pismo, saopćenje, memorandum (kako ko imenuje to pisanije, diskretno otkriva odnos prema skandalu), koje su potpisala 104 (početno 103) penzionirana admirala, u kojem izražavaju “zabrinutost” zbog “diskusije o Konvenciji iz Montreuxa”, udaljavanja od “Atatürkovih vrijednosti” i obrazovanja vojnih kadrova, nosi sve karakteristike sličnih prijetećih “upozorenja” koja su prethodila ili otvarala puteve ka vojnim pučevima u Turskoj.

Stoga je razumljiva snažna reakcija (prije svega) javnosti i političara. Činjenica da pismo dolazi od penzioniranih, a ne aktivnih oficira ne mijenja skoro ništa glede efekta i jednostavno je nemoguće zamisliti da potpisnici nisu bili svjesni težine tog čina. O činjenici da je njihov “literarni sastav” objavljen oko ponoći, baš kada se takvi “sastavi” objavljuju, da ne govorim. Neko je izračunao da je tačno 103 dana do 15. jula (FETÖ pokušao vojni puč u Turskoj 15. jula 2016), što može, a i ne mora biti koincidencija.

“Koincidencije” tog tipa česte su u FETÖ operacijama. Baš kao što je i hinjenje idiotizma, u ovom slučaju nesvjesnosti o posljedicama, česta vrsta njihove odbrane. Uzgred, ovim ne želim da prejudiciram gdje leži lojalnost admirala potpisnika niti njihovu eventualnu povezanost s tom terorističkom organizacijom, nego samo da ukažem na sličan modus operandi. Međutim, osnovni paradoks cijelog skandala jeste da se gradi na nečemu što ne postoji.

Naime, NEMA, ne postoji nikakva diskusija o Konvenciji iz Montreuxa. Niko ne predlaže povlačenje Turske iz tog međunarodnog sporazuma koji regulira status moreuza Dardanela i Bosfora. Naprotiv, od pojave ideje o kanalu Istanbul, kao alternativi Bosfora, ponavlja se (do iznemoglosti) da to neće imati nikakav utjecaj na Montreux. Taj utisak ne može se steći iz strane štampe koja je skočila na ovaj slučaj i u kojoj se izmišljena debata navodi kao razlog admiralske “zabrinutosti”.

Odakle onda ideja da se baš Montreux upotrijebi za podizanje tenzije u društvu i politici? Temelj slučaja jedno je hipotetičko pitanje i tehnički tačan odgovor na njega. Jedna beskorisna debata u opozicionim krugovima startovana je nakon povlačenja Turske iz Istanbulske konvencije. Ta se debata vodi oko pitanja da li predsjednik republike ima pravo da povuče Tursku iz međunarodnih ugovora.

Tokom intervjua koji je 24. marta Mustafa Şentop, predsjednik Velike narodne skupštine Turske, dao novinarskom paru (Muharrem Sarıkaya i Serap Belet) za Haber Türk TV, nakon što je Şentop pokušao objasniti ovlasti predsjednika i da je ta konkretna ovlast o povlačenju iz međunarodnih ugovora prisutna u zakonu od 1963. godine, došlo je do sljedeće razmjene: Muharrem Sarıkaya: U tom slučaju, šta ako jednog dana predsjednik kaže: “Povlačimo se iz Evropske konvencije o ljudskim pravima ili Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija... Mustafa Şentop: Tehnički gledano, može... Muharrem Sarıkaya: Može? Serap Belet: Ili drugih međunarodnih ugovora? Muharrem Sarıkaya: (...) Ili da kaže: Ne priznajem Montreux? Mustafa Şentop: Može. To ne može učiniti samo naš predsjednik, već i predsjednik Njemačke, SAD ili Francuske. Ali postoji razlika između mogućeg i vjerovatnog.

Šest dana kasnije Şentop je ponovio da odustajanje od međunarodnih ugovora, poput Montreux konvencije, nije na dnevnom redu Turske. Na tome bi se u stranoj štampi potpuno izmišljena “debata” o povlačenju iz Konvencije iz Montreuxa završila da je penzionirani admirali nisu iskoristili za pasivno-agresivno “saopćenje”. Zapravo, prije penzioniranih admirala vrlo sličnu stvar napravili su i penzionirani diplomati, ali, sasvim razumljivo, senzibilitet turskog naroda na penzionirane civilne birokrate i bivše vojnike bitno se razlikuje.

Kao što je nemoguće zamisliti da penzionirani admirali nisu unaprijed znali posljedice svog ponoćnog “saopćenja”, tako je nemoguće zamisliti da su pogrešno razumjeli Şentopov nedvosmisleni (tehnički) odgovor i dodatak o razlici “između mogućeg i vjerovatnog”. Nerazumijevanje ponovljene decidirane tvrdnje da Konvencija iz Montreuxa, odnosno povlačenje iz nje, nije na dnevnom redu Turske moglo bi da postavi (legitimno) pitanje o njihovoj kognitivnoj sposobnosti.

Kako su admirali, pa još penzionirani, uopće došli na ideju da “spašavaju” Tursku (de facto “mekim” pozivom na puč), ko i kako ih je organizirao, da li imaju veze i kakve s aktivnim oficirskim kadrom, da li imaju veze i kakve s inostranim institucijama i organizacijama itd. – pitanja su na koja će odgovoriti istraga promptno otvorena od strane glavnog javnog tužitelja u Ankari.

Činjenica da je istraga tako brzo otvorena najjače govori o tome da su definitivno prošla vremena “stare Turske” u kojoj su pripreme (medijske i svake druge) za pučeve prolazile (ponekad godinama) ispod pravosudnog radara.

Dok ovo pišem (ponedjeljak, 5. april 2021), 10 je penzioniranih admirala privedeno, a četvorici je dato da se u roku tri dana pojave u tužilaštvu. Završen je vanredni sastanak kabineta, nakon kojeg je predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan dao kratko saopćenje. Ocijenio je da ne postoji dobra namjera u tom pokušaju i na neki način dao zadatak novinarima pominjući (gle čuda!) “koincidentalnu” vezu jednog od potpisnika s Republikanskom narodnom partiji (CHP).

Za sada je ustanovljeno za jednog da je pomoćnik gensekretarke Dobre partije (İP) Meral Akşener. Naravno, reakcije i/ili njihovo odsustvo pod medijskom su lupom. CHP, partija koja je podržala svaku vojnu intervenciju u politiku, ocijenila je da se ovdje radi o “slobodi izražavanja” na koje penzionirani admirali, je l’, imaju pravo. Apsurd je ove tvrdnje višeslojan. Prije svega, dobar dio ove penzionerske družine ima pristup medijima i u terminima koji nisu u gluho doba noći. Neki su skoro pa dio namještaja nekih televizija a da nisu stali u odbranu Konvencije iz Montreuxa u svojim nastupima.

Razumljivo, ispali bi budale braneći nešto što nije napadnuto. Ipak je u krdu sigurnije. Drugo, CHP boluje od miopije kad su pučevi u pitanju, pa ne vidi “niš” sporno u pasivno-agresivnom nastupu bivših oficira o izmišljenoj temi. Nekako zaboravljaju da je vrištanje “vatra” u punom bioskopu protuzakonito unatoč svim “slobodama govora”, kao i to da pristojnost nalaže da se u kući obješenog ne raspravlja o užetu. Akşenerova je u nedjelju, prije nego što je javno ustanovljeno da joj je prvopotpisnik memoranduma admiral Ergun Mengi pomoćnik, a nakon što su joj se drugi pomoćnici istrčali s podrškom memorandumu, pokušala da bagatelizira i banalizira skandal.

Predstavljajući ga kao proizvod dosade penzioniranih admirala, nazvala ga je “bedastoćom” (upotrijebivši riječ koju dijelimo “zevzek(lik)”) od vrste zbog kakve je Turska puno trpjela. Kako će se oprati od direktne veze s glavnim zevzekom, za sada nije poznato, ali drugi njen pomoćnik već je napravio kome(n)diju na jednoj CHP-ovskoj TV “ne prepoznavši” ime partijskog kolege. Politički zombi Muharrem İnce tvitovao je: “Tema Montreuxa je tema pomoraca i admirala. Treba ispitati one koji ne govore o ovom pitanju.” Kod njega se nikad ne zna da li je njegov zevzeklik hinjen ili pravi.

No, kada je o turskoj opoziciji riječ, odsustvo dva glasa, koji se inače oglašavaju o svemu i svačemu neovisno od svoje nominalne partije (CHP), glasno odzvanja. Ti glasovi pripadaju Cenan Kaftancioğlu, predsjednici istanbulskog odbora, i Ekremu İamamoğluu (rođen Mudafa), gradonačelniku Istanbula. S obzirom na to da je u središtu skandala (posredno) kanal Istanbul, ta je tišina, blago rečeno, čudna. Najžešća reakcija d Najžešća reakcija došla je od predsjednika Partije nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahçelija, koji je rekao da bivše admirale treba ražalovati i ukinuti im sve privilegije koje uživaju.

Ražalovanje nije moguće bez sudske odluke s obzirom na to da vojna disciplinska komisija nema moć nad penzioniranim vojnicima, ali gubitak privilegija koje direktno zavise samo od države – povlašteni smještaj i tjelohranitelji –već su odlučeni. Strana štampa, kao što rekoh, spinuje da je nepostojeća debata o Konvenciji iz Montreuxa centar skandala. Dominantni naslov na tekst freelancera Andrewa Wilksa za Associated Press (AP) Turska: Bivšim admiralima se izruguju zbog izjave o ugovoru o moreuzima je (kao i uvijek) obmanjujući.

Nikome nije do izrugivanja, niti do smijeha.