Riječ „strategija“ jedan je od onih slabo definisanih termina koji su podložni reinterpretacijama ovisno o vremenu, mjestu i govorniku. Baš kao što se podjednako zloupotrebljavan termin „analiza“ koristi kako bi se subjektivnim i nepromišljenim stavovima proisteklim iz ličnih preferenci ili predrasuda priskrbila neka vrsta legitimiteta i riječ „strategija“ također se vrlo često koristi za ono što je u najboljem slučaju politički refleks, a u najgorem stihijsko djelovanje.

Ako je, prema jednoj od definicija, strategija u svojoj suštini vještina savladavanja problema koji proizilaze iz sukoba dvije zasebne i suprotstavljene volje te ako je krajnji cilj svake strategije da kreira, a zatim i eksploatira stanje moralnog raspada protivnika, u takvoj mjeri da protivnik postane primoran prihvatiti uslove koji mu se žele nametnuti, onda je nažalost izvanjskom promatraču trenutno teško prepoznati ili pronaći neku smisleniju strategiju u djelovanju bošnjačke politike.

TIKVE NIZ VODU

Čak i onda kada se može prepoznati smišljeno političko djelovanje u bošnjačkoj politici, često se ispostavi da je u pitanju tek serija političkih taktiziranja ograničenih dometa a koja nemaju neki krajnji cilj i nisu dio neke šire i istinski promišljene strategije.

Odvojeno, ali podjednako važno pitanje jeste i ko je zadužen za strategiju, ko ima pravo, ali i odgovornost, da formuliše nacionalnu strategiju jednog naroda. Klasični odgovor bi glasio, oni kojima je narod povjerio mandat da vladaju u njegovo ime. No šta kada su na vlasti nelegitimne marionete stranih centara moći koje su na vlast došle stranim intervencionizmom, uz silovanje ustavnih procedura i zaobilazeći izborne pobjednike? Šta da se radi kada takvu nelegitimnu vlast sačinjavaju stranke čiji su lideri više puta eksplicitno izjavili i naglasili da neće predstavljati interese većinskog naroda?! Jedini odgovor jeste da odgovornost za formulaciju nacionalne strategije moraju preuzeti autentični politički predstavnici tog naroda, bili oni na vlasti ili ne.

Danas se autentični bošnjački predstavnici nalaze pred izborom. Ukoliko prihvate novonastalo stanje kao novu normalnost, onda je jasno da je došlo do raspada njihovog morala jer pristaju na uslove koje su im se željeli nametnuti. To bi bila kapitulacija pred diktatom i stoga bi postalo besmisleno pisati o bilo kakvim strategijama u stanju suštinskog strateškog poraza. No ukoliko autentični bošnjački predstavnici odbiju da prihvate današnju situaciju neslužbene okupacije kao normalnu, podnošljivu ili održivu, onda se otvara nekoliko mogućih puteva djelovanja bošnjačke politike. No prije nego što odaberu bilo koji od njih, potrebna je jasna strategija.

KONTEKST NAŠ SVAGDAŠNJI

Ponovimo, cilj takve bošnjačke nacionalne strategije bio bi „stvoriti, a zatim eksploatirati stanje moralnog raspada protivnika, u takvoj mjeri da postaje primoran prihvatiti uslove koje mu žele nametnuti“. Za takvu strategiju bošnjački predstavnici raspolažu s nizom sredstava, a sva mudrost jeste u izboru raspoloživih sredstava i kombinovanju njihovog dejstva. Izbor sredstava zavisi od pronalaska ranjivih i osjetljivih mjesta protivnika te vlastitih mogućnosti. Pošto je neophodno razmišljati i o neizbježnim reakcijama protivnika, vrlo je važno već unaprijed osmisliti sve varijante pariranja, reakcije na reakciju.

Izuzetno je bitno da akcije i reakcije konačno budu sasređene u jedan jedinstveni sistem, jednu jasnu i prihvaćenu strategiju, jer je samo tako moguće sprovesti do kraja zacrtano umjesto sebe opet svesti na stihijski reakcionizam. Naročito je važno shvatiti politički kontekst u kojem se djeluje, a gdje je prisustvo međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini možda ponajvažniji faktor. Pravilna ocjena slobode akcije koja proizlazi iz takvog konteksta predstavlja osnovni element za promišljanje nove strategije bošnjačke nacionalne politike.

No, ukoliko strateško rasuđivanje zahtijeva sposobnost analize kako bi se prikupile i raščlanile pojedinosti situacije i sinteze radi postavljanja dijagnoze, onda dijagnoza glasi: polje akcije usko je i ograničeno, sredstva skromna, a cilj životno važan. Upravo zato nam se čini da je jedini danas realno primjenjivi strateški obrazac bošnjačke nacionalne strategije onaj „selektivne akomodacije“ ili „strategije uklinjavanja“.




STRATEGIJA UKLINJAVANJA

Prvo i možda najvažnije pitanje nove bošnjačke strategije jeste kako razbiti neprijateljsku koaliciju. Svaka organizacija koja se suočava s neprijateljski nastrojenom združenom koalicijom mora nekako umanjiti kapacitete takve koalicije da joj nanese štetu. A upravo je to situaciju u kojoj se danas nalaze autentični bošnjački predstavnici. U okolnostima u kojima se danas nalazi bošnjačka politika jedino objektivni mogući način slabljenje protivničke koalicije jeste kroz njenu podjelu i ustinjavanje. Tu na scenu stupa strategija „uklinjavanja“ koja se koristi sredstvom političke „akomodacije“. Takva je akomodacija selektivna i proračunata kako bi se postigao strateški efekt protiv čitave konstelacije protivničkih snaga. U pitanju je kardinalni princip „konzervacije protivnika“ kojim se „smišljenom politikom uskraćuje saveznike protivniku“.

Prethodna rečenica ukazuje na dva načela strategije uklinjavanja i politike selektivne akomodacije. Prvo načelo kaže da ne bi trebalo antagonizirati dva suparnika u isto vrijeme. Selektivna akomodacija nastoji prevenirati tako nešto. No ukoliko je nemoguće izbjeći formiranje neprijateljske koalicije, onda potencijalne ili stvarne protivnike treba razlikovati i razvrstati po opasnosti koju predstavljaju. Oštrica konfrontacije mora biti usmjerena na najopasnijeg protivnika i njega treba prvo izolovati od potencijalnih saveznika. Ova primjedba možda izgleda toliko očita da ju je izlišno i iznositi, ali problem je što se u političkoj praksi vrlo često djeluje upravo suprotno ovom načelu te se napada sekundarnog protivnika jer je manji, slabiji i lakše ga je izolovati.

Drugo načelo glasi da male promjene mogu imati velike strateške efekte i da je nekada mnogo važnije uskratiti saveznika protivniku nego ga pridobiti za sebe. Politika je često utakmica malih i postepenih dobitaka koji su kumulativni. Kako bi se primarnom protivniku uskratio saveznik, dovoljno je tek da ga se drži neutralnim. Ograničeni ciljevi ovakve vrste dosežniji su i iziskuju manji utrošak vremena i resursa, a moguće je, čak i poželjno, da se protivnika oslabi s taktikom manje dramatičnih postupaka koji će odgoditi njegovu mobilizaciju i reakciju.

Naravno, da bi se uopće i počelo s politikom selektivne akomodacije, mora se ustanoviti da onaj koga se nastoji pridobiti ima odgovarajuću stratešku težinu, tačnije da će cijena i trošak akomodacije biti u skladu s očekivanim rezultatima. Osnovna sredstva selektivne akomodacije jesu razne vrste političkih podsticaja kojima se manipulira kako bi se ili onemogućilo ujedinjavanje protivnika u protivničku koaliciju ili se dovelo do njenog raspada, ako ista već postoji. To podrazumijeva proces političke trampe gdje se obezbjeđuju ili obećavaju nagrade dovoljno vrijedne da politički faktor odabran za akomodaciju pristane na privremeni detant.

Trebalo bi posjedovati ili biti u stanju omogućiti ono što priželjkuje onaj kojeg se želi pridobiti no u najmanju ruku meta akomodacije mora imati percepciju da će doista dobiti ono što mu se nudi. Trampa onim što posjedujemo sada i ovdje ili što možemo učiniti odmah daleko je uspješnija od one koja se zasniva na obećanjima, uslugama ili stvarima koje nemamo u sadašnjosti. Ponude ovakve vrste, čak i dok su samo ponude, pomažu da se ublaži opasna percepcija ugroženosti koja može dovesti do združivanja protivnika u koaliciju, ali imaju i pozitivni efekat izazivanja tenzija i nepovjerenja između onih koje se nastoji akomodirati i njegovih potencijalnih ili već postojećih koalicionih partnera.

Ipak, treba biti svjestan aksioma da su velike i nagle promjene političkog kursa protivnika daleko teže za ostvariti od manjih i postepenijih promjena. Napraviti političkog saveznika od neprijatelja je teško, skupo i potencijalno nemoguće u izbornim godinama, svođenje ljutog suparnika na status neutralnosti neizvjesno je, ali donekle izvodljivo dok je držanje potencijalnog protivnika neutralnim i van neprijateljske koalicije moguće i ostvarivo. Veličina i dramatičnost promjena koje se žele proizvesti obrnuto su proporcionalni uspjehu poduhvata. Ukoliko je sve ostalo konstantno, velike promjene u političkom kursu protivnika daleko su rjeđe i neizvjesne od malih promjena.

Politika selektivne akomodacije ima najviše uspjeha ako joj je cilj ograničen i stepen priželjkivane promjene mali (recimo potvrđivanje neutralnosti već neutralnih aktera), dok ima male šanse za uspjeh kada je stepen željene promjene velik (akomodacijom odstraniti nekog od političkih aktera iz već formirane protivničke koalicije ili još ambicioznije, napraviti od takvog aktera vlastitog saveznika i partnera). Uspjeh selektivne akomodacije ovisi i od vlastitih političkih saveznika jer ona ima male šanse da uspije ukoliko se partneri i saveznici ne slažu oko izbora protivnika kojeg treba akomodirati, njegove strateške težine ili važnosti. Temeljno pravilo jeste bilo i ostalo da je potreban red i sklad u vlastitom političkom taboru kako bi se uspješno posijao nered u protivničkom.




VRIJEME KOJE ISTIČE

Većina političara je po defaultu nevoljna da nagrađuje ili akomodira stvarne ili potencijalne protivnike. Ipak, akomodacija je legitimni politička alatka koja je pride i možda jedini preostali strateški obrazac primjenjiv u današnjoj situaciji, naročito zbog stanja u kojem se nalazi bošnjačka politika. Vrijeme koje je proteklo od nametanja nelegitimne ambasadorske koalicije pa do danas pokazalo je da bošnjačka politika za sada nema namjeru suštinski promijeniti svoj dosadašnji politički kurs.

Zbog subjektivnih slabosti i objektivnih okolnosti, bošnjačka politika odbija da usvoji antikolonijalni narativ, izbjegava da se konfrontira sa zapadnim imperijalizmom, bježi od protesta, ulice i građanske neposlušnosti kao legitimnog političkog sredstva odbrane nacionalnih prava. Ma šta patriotski dio javnosti o tome mislio, bošnjačka politika odlučila se da nastavi igrati utakmicu na gostujućem terenu, s nesklonim sudijom i namještenim pravilima. Ako je već tako, takav hendikep nekako se mora amortizirati, a promišljena i dobro osmišljena strategija jeste jedini način da se to učini. Naravno, strategija se provodi, ona se ne iznosi javno u obliku manifesta kako to neki zamišljaju, a mi na osnovu stručne literature govorimo tek o načelima. Na koncu, ono što mi promatrači analiziramo kroz izvanjske javne manifestacije bošnjačke politike, ponekad i ljuti „što se ne lupi po stolu“, nije uvijek odraz unutarnjosti realpolitike i stvarnih mogućnosti.

Barem što se „Stava“ tiče, tekstovi koje smo pisali od 2017. godine i koje su nam mnogi spočitavali kao neku vrstu „radikalizma“ ispostavili su se tačnima pet godina kasnije. Odnosno, to ne znači da posustajemo ili se odričemo analiza koje su bile s pravom upozoravajuće, već tek napominjemo da ne treba prestrogo suditi ako ste nesvjesni zakulisnih igara i zidova koje jednostavno nekada nije moguće preskočiti dok se ne otvore vrata i oslobodi prolaz.

KORIŠTENI IZVORI:
- Strategy: A History, Lawrence Freedman
- The Power to Divide: Wedge Strategies in Great Power Competition, Timothy W. Crawford
- Introduction à la stratégie, général André Beaufre
- STRATEGY: The Logic of War and Peace, Edward N. Luttwak
- Resurrecting a Discipline: Enduring Scholarship for Evolving World Politics, George Liska