“U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen”, napisat će Alija Izetbegović u svojoj knjizi Sjećanja.
Za Aliju Izetbegovića možemo reći da je bio vrstan intelektualac, mislilac, naučnik, pravnik, državnik koji je gotovo čitav život bio osporavan od neprijatelja Bosne i Hercegovine, ali i političkih protivnika, među kojima su se posebno isticali oni iz redova bošnjačkog naroda (ubod u leđa najviše boli).
BREME ALIJE IZETBEGOVIĆA
O Aliji Izetbegoviću i njegovoj ostavštini se piše, javno govori, proučava se njegov život koji svjedoči o čovjeku koji je žrtvovao svoju slobodu ostajući vjeran uvjerenjima. Proučavaju se njegova objavljena djela, prevedena na sve svjetske jezike, državotvorna uloga i kao predsjednika jedne napadnute države, i kao komandanta u najtežim trenucima za ovu zemlju, i kao diplomate, i kao onoga koji pregovara u izuzetno teškom vremenu s napadačima na Bosnu i Hercegovinu i međunarodnim faktorom. Zapravo, mi uvijek nanovo s fascinacijom otkrivamo lidera jednog naroda, “najboljeg među nama” koji preuzima odgovornost, donoseći teške odluke kada je najpotrebnije. Paddy Ashdown će jedne prilike izjaviti: “Alija Izetbegović bio je u istinskom smislu otac svoga naroda. Od trenutka kada sam se sreo s njim, imam taj duboki osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu. Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala.”
Osvrćući se na svoj rad, Alija Izetbegović će jedne prilike i sam reći da je jedno od njegovih najvećih postignuća to što Bosna nije postala pokrajina Velike Srbije. Dakle, opstanak Bosne nije došao sam po sebi. S ove vremenske distance može se napraviti retrospektiva, lista ključnih pregovora, dogovora, teških odluka koje se trebalo donijeti, a opet ne bismo mogli dokučiti svu dramu borbe unutar jednog čovjeka i njegovih saputnika, bojazan i neizvjesnost koji donosi naredni dan, dileme je li ispravno postupljeno i koje su konsekvence tih odluka. Alija Izetbegović se o tome pita i kao čovjek i kao političar, ali i kao “vjernička duša” pozvana na stalno samopreispitivanje, svjesna da će jednog dana biti pitana! U njegovim sjećanjima nalazimo samo crtice iz intenzivnog političkog života u ono surovo vrijeme velikih promjena u Evropi, svijetu, čija je jedna od rezultanti i raspad bivše SFRJ, te krvava Agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je prijetila i njenom opstanku, kao i opstanku najbrojnijeg naroda u njemu, Bošnjaka.
Dejtonskim mirovnim sporazumom očuvana je Bosna i Hercegovina u svojim međunarodnim granicama, osigurano pravo prognanih na povratak, udareni temelji na osnovu kojih se može graditi (funkcionalna) država.
“I kažem svom narodu: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod”, reći će Izetbegović o ovom sporazumu.
Sve vrijeme Alija Izetbegović razgovara, traži sagovornike, lobira u svijetu, okuplja, objedinjava u jedinstvenom frontu za Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, i Alija Izetbegović i SDA stalno su na medijskom udaru. Optužbe protiv njega nisu nikada dokazane, ali je učinjena (politička) šteta, a mi na primjeru Alije Izetbegovića svjedočimo i to da se istinske i potvrđene vrijednosti ne mogu srušiti bez obzira na svu silinu nasrtaja. Na koncu, Alija Izetbegović, osim što je bio vješt pregovarač, znao je i saburati uvjeren u pravednost svoje borbe, a njegova pronicljivost došla je do izražaja u sudbonosnim trenucima za Bosnu i Hercegovinu.
BREME BAKIRA IZETBEGOVIĆA
Sve vrijeme uz Aliju je bio i njegov sin Bakir. Imao je priliku učiti od najboljeg u najtežim vremenima. Kao i njegov otac, i Bakir Izetbegović naizgled ispred sebe ima “nerješive” političke rebuse. Suočen je s permanentnim pregovaranjem (gdje gotovo da nema pravo pogriješiti), i to na barem četiri nivoa:
1) Unutar stranke okupiti kritičnu masu, definirati strateške politike. To bi u ovom trenutku bili sporovi pred Ustavnim sudom, u vezi s državnom imovinom, poljoprivrednim zemljištem, šumom, vodenim tokovima, s onim što su resursi države BiH, a političke strukture bh. entiteta RS, na vrlo perfidan način, blokiraju, otuđuju, svojataju tu imovinu. To je zacrtani put prema EU i NATO-u. To je podizanje životnog standarda, stvaranje povoljnog okruženja za investicije, u utakmici sa svima u regiji, zatim infrastrukturalni projekti. U toku je “bitka” SDA, ali i cijelog probosanskog bloka, za obuzdavanje separatističkih težnji Dodika, dok još nije kasno, dok se ne dođe u krajnje kritično stanje. Kod donošenja takve vrste odluka uvijek se nađe neka nova, naknadna pamet. Neko ko bi da, kada se stvari čine neizvjesnim, ne preuzimajući odgovornost, kritikuje, ko bi pobrao simpatije javnog mnijenja, bio neko “ljepše lice” politike. Od Zulfikarpašića, Mahmutćehajića, Silajdžića, do Šepića, Konakovića i Zvizdića.
2) Konsenzus s probosanskim strankama je nužan. SDA jeste najjača politička partija, ali zbog ustavnog uređenja, nikada nije imala kapacitet da samostalno formira vlast. Koalicija sa Silajdžićevom strankom 1997, 2001, 2006. godine, “velika” koalicija sa SDP-om 2010. i pokušaj da se ista uspostavi 2018. godine, koalicija s malim strankama SBB i DF 2014. i 2018. godine. Uvijek su “manjinske” stranke dobijale nesrazmjerno veći dio pozicija u vlasti nego je to bio njihov izborni kapacitet, osvojeni broj glasova u odnosu na SDA. Tipičan primjer jeste SBB. Uvijek se nastojala isporučiti odgovornost SDA, a ubirati lovorike uspješnih političkih projekata podjednako.
3) Iscrpljujući pregovori s onima koji su dobili podršku od hrvatskog naroda, radi funkcioniranja Federacije BiH. Uprkos svim blokadama od HDZ, neviđenoj medijskoj hajci, premijer FBiH Fadil Novalić uspio je očuvati stabilnost budžeta, uvesti u pravo pojedine kategorije boraca, povećati plate i penzije, vratiti nivo zaposlenosti na pretpandemijski... A znate čiji je izbor Novalić? Bakira Izetbegovića! Pregovori s Dodikom i SNSD-om stalno su u nekoj vrsti ćorsokaka, opstrukcija. Srpske političke elite računale su na povoljne vanjskopolitičke uvjete u cilju urušavanja državnih institucija. I to valja amortizirati, svakodnevno. Velika energija i resursi se troše po ovom osnovu, a da to nije toliko (medijski) vidljivo. Dodik će se vratiti u institucije na državnom nivou “podvijena repa”. Valjalo je lobirati od SAD, preko EU, do Turske i Azerbejdžana da bi se takvo nešto desilo. Sastanak Turkovićke i Lavrova nije tek tako došao. Vučić nije javno podržao Dodika na zadnjem sastanku. Naprotiv, predložio mu je da se vrati u institucije! Nije to sigurno postigla Sabina Ćudić gostovanjem na Face TV-u.
4) Kontinuirani pregovori s međunarodnom zajednicom. Na stolu su ustavne reforme. Kako “ispoštovati” i (nerealne) zahtjeve HDZ s jedne strane i građanskih stranaka? Šta je kompromisno rješenje? U konačnici, kako će se odluke koje budu donesene reproducirati u narednih deset-dvadeset godina, a kako danas? Je li opozicija spremna djelovati državotvorno ili će isporučiti “vruć krompir” SDA? Kako god, odgovorni političari se moraju odazvati na pregovore. A to Bakir Izetbegović jeste, baš poput i njegovog oca. Strpljivo, posvećeno, bez previše galame, trpe se udarci, ali se stvari pomjeraju ka funkcionalnijem državnom uređenju. To je taj teret, to breme Izetbegovića. Uvijek na udaru, uvijek prozvan ma šta učinio, uvijek i iznova optuživan za sve što loše krene. U takvim okolnostima valja raditi, valja pregovarati, valja graditi i razvijati ovu zemlju!
BREME BUDUĆNOSTI
Neumski pregovori će, vjerovatno, biti temelj, osnova za nove pregovore koji će uslijediti nakon općih izbora u BiH. Neumski pregovori su i lakmus-papir onih snaga koje su spremne razgovarati, pregovarati, koje imaju snagu, viziju i onih koji se kriju iza praznih floskula, nerealnih scenarija. Vrijeme je konačni sudija, kako u ratu, tako i danas. Neki strpljivo rade, bore se, pregovaraju, donose teške odluke i pomjeraju stvari naprijed. Zbog takvih, danas imamo državu koju sada treba učiniti funkcionalnijom. Na tom putu su vazda hiljadu prepreka, zamki.
Valja prepoznati one političke snage koje imaju viziju, one koje mogu procijeniti između dva zla manje, između dva dobra veće. Sve su ostalo ublehe i prolaznici. Valja ih razotkriti, demistificirati, ogoliti... Bore se saopćenjima, presicama, pametovanjem na Facebooku ili Twitter nalozima. Zagrnuti su dobro honoriranim naknadama za taj posao, paušalima, zavaljeni u udobnost svojih kancelarija. A kada zagusti... Na sigurno! U Ameriku. Ili barem do Alpa. Ipak, sezona je skijanja, a u Neumu nema snijega!
