Detonacije su odjekivale dok smo se kamionom vozili prema Ulicama. Dobili smo komandu da se uputimo lijevo prema malom seocetu koje se vezalo na ovo naselje; dva reda niskih prizemnih kuća sa salašima i pomoćnim objektima. Meni se ovo mjesto nije nimalo sviđalo. Bilo je vlažno, tmurno i zlokobno.

Došli smo ujutro, oko 10:30. Sa svojom grupom smjestio sam se uz potok, sa sjeverne strane ceste. Kuća, koju smo prvu zauzeli, bila je nabrzinu ostavljena. Svud okolo ležale su životinjske lešine. Dobili smo naredbu da se preživjela stoka oslobodi kako bi mogla piti vodu. S komandirom Safetom obišao sam položaje. Odredio je način odbrane i perimetre za artiljerijsko djelovanje. Nekoliko minuta poslije, Muaz s minobacača tražio je tačan naziv mjesta u kojem smo se nalazili – niko od nas to nije znao reći. Grohotom su se zasmijali kad mu je Hamza odgovorio: “Tuci prema Ulicama, al’ podbaci za polovinu.” Fikret je, smijući se, dodao: “Neka tuče prema Brčkom i nek’ podbaci malo više od polovine.”

U tom šaljivom raspoloženju smo ih i ostavili. Mi smo uzeli desnu stranu ceste. Postavili smo mrtvu stražu i posebno osigurali prilaz s istoka, na mjestu gdje je tekao potok, idealan za prikradanje jer je dolazio iz šume. U potok smo ubacili olupine fiće i Renaulta 4, te uz njih privezali nekoliko konzervi i osigurali prostor poteznim minama. Zadaća čete i voda iz Srebrenika, koji nam je bio pridodat s minobacačlijama, bila je da s naša 42 vojnika, u smjenama od po šest sati, držimo sjeverni dio ove linije razgraničenja. Značaj tih položaja bio je golem jer, ako bi Srbi uzeli ovaj dio linije, otvorio bi im se put ka daljem zauzimanju naše teritorije, izbili bi nam kompletan desni bok 108. brčanske brigade.

Javili su da se dolje, na Rijekama, Omerbegovači i Dizdaruši, vode žestoke borbe, ali da naši momci nisu uzmakli ni metar. Čuli smo to i po jakim detonacijama i puščanoj vatri koja je kao iz kotla dolazila do nas. Srbi su i ovdje u jutarnjim satima vršili pokrete, dopremali vozilima opremu, činilo se da se spremaju za veliki napad.

Nas osam krenulo je po kiši okolnim, težim i blatnjavim putem uspinjući se malom uzvisinom na lijevoj strani sela. Nije to bila velika uzvisina, ali i odavde smo bili na visini krovova kuća i imali dobar pregled cijelog terena. Na rubu šume rasporedili smo se skupa s ostatkom voda iz Srebrenika. Postavili smo se na svakih petnaest metara, zalegli uz velika stabla, uz strogu zabranu bilo kakvog komuniciranja.

Noć je bila jezovita, nimalo prijatna za držanje straže, maglovita i bez mjesečine. Nešto iza devet sati počelo se nizbrdo primicati svjetlo. Kada se primaklo na nekih 150 metara, već su se čuli lomljenje šikare i sitan žamor. Po ranijem dogovoru, nismo reagirali sve do ugovorenog znaka. Kada su se približili na tridesetak metara, neko je bacio bombu, što je bio signal za otvaranje vatre. Salva metaka poletjela je kroz šiblje šikare prema četnicima. Oni su odgovorili. Meci su zviždali na sve strane. Bila je to teška situacija jer nismo imali nikakav zaklon. Četnici su pucali prema nama, a imali su mnogo svjetleće municije, što je otkrilo u potpunosti naš položaj. Zatreštao je i naš mitraljez na rubu šume i poklopio teškim rafalima cijelu šikaru. Kako je pucnjava jenjavala, čuli smo jauke gore ispred nas. Uskoro je utihnulo uz pokoji sporadični rafal.

Odbili smo napad. Uprkos uspjehu, nismo baš bili u dobroj situaciji. Srbi su raspalili sa svim što su imali prema našim položajima. Morao sam mijenjati pozicije i s raznih mjesta otvarati vatru da pomisle kako nas je mnogo više. Hamza je nosao svoj mitraljez čas lijevo, čas desno i pucao s različitih pozicija. Municije smo doduše imali dovoljno, ali obaveza svakog bila je da ju racionalno koristimo. Niko od nas nije znao na šta će izaći ovi napadi, kad će i ko će nam doći u ispomoć.

Granate su pale na naše položaje, njih pet ili šest. Nakon toga, poklopila nas je salva minobacačkih projektila. Stisnuo sam se uz neku bukvu. S moje lijeve strane bili su Mirza i Senad. Svakog momenta očekivao sam da minobacačka granata padne pred nas.

Safet je preko motorole tražio pomoć jer se, po svemu što se događalo, moglo zaključiti da nas dvadesetak vodimo okršaj s borbenom grupom jačine čete. Po mom mišljenju, oni su imali domaće vođe, čim su tako dobro poznavali teren.

Žestoka pucnjava ponovo se ogradila na sve strane. Neko od naših je zajaukao. “Suad je ranjen, daj nekog da ga izvuče dolje ispod nas”, viknu Hamza. Meci su pogađali u bukve i trgali komade drveta koje je letjelo na sve strane. U jednom momentu nešto me je udarilo u čelo. Nisam znao o kakvom se predmetu radi, ali jako me zaboljelo. Osjetio sam vrelinu krvi koja mi je išla niz lice. Nekoliko bombi palo je blizu nas, detonacija me je zaglušila. U onom mraku vidio sam siluete i s moje lijeve i s desne strane. Primijetio sam da je sada više ljudi oko nas. Pucnjava je bila još jača i zaglušujuća. Hamzin mitraljez sjekao je sve pred sobom.

Odjednom, ponovo kao na komandu, sve utihnu. U ušima mi je zujalo. Nekoliko vojnika dođe do nas, bili su to momci iz 108. brigade. U posljednjem su momentu stigli u ispomoć.

Razvukli smo se prema potoku i pojačali naše položaje. Safet mi je previo glavu. Veći komad drveta udario me je po čelu i napravio malu posjekotinu, ali sam onako zagrijan mnogo krvario.

Dolje, iz sela, došlo je još momaka da popune naše položaje. Poprilično je mnogo vremena prošlo a ni metak prema nama nije bio ispaljen s četničke strane. Više nismo čuli ni one jauke koji su ranije do nas dopirali kroz šikaru. Uskoro je počelo svitati. Mogli smo vidjeti da one male šikare, koja je prije nekoliko sati bila ispred nas, gotovo i nema. Sve granje bilo je pokošeno mecima, ležalo je na zemlji iz koje su virili samo bijeli vrhovi odsječenog granja.

Uskoro je potpuno svanulo i razdanilo se. Sada smo u potpunosti vidjeli rezultat sinoćnje borbe. Bukve su bile gotovo bez kore i potpuno oguljene od metaka u visinu od metar i po. Granje ispred nas, šiblje, sve je bilo satrto.

Svi smo mislili da će četnici ponovo krenuti u još jedan napad na naše položaje. Srećom, novi napad nije se dogodio. Brzo smo sabrali desetak ljudi da krenemo naprijed i izvidimo situaciju.

Odmah iza šikare naišli smo na nestvarnu sliku. Na sve strane razbacana vojna oprema. Našli smo nekoliko pušaka i mitraljez M53 s redenikom. Svuda naokolo bilo je krvi i neupotrijebljenih, dopola razmotanih zavoja. Četnici su očito pokušavali pomoći svojim ranjenicima. Dalo se iz svega ustanoviti da su imali priličnih gubitaka, ali i da su pokušali primijeniti zanimljivu ratnu varku. Dolje, na samom ulazu u šikaru, ležala je velika crno-bijela krava sva izrešetana mecima. Na kravlji rog bili su stavili upaljenu bateriju, a kravu su tjerali ispred sebe pravo prema nama. Htjeli su nas tako navesti da prije vremena otvorimo vatru. Ispostavilo se, na kraju, da su ovu svoju ideju debelo platili.

Mi smo se vratili na svoje položaje i počeli se kako-tako ukopavati u ovoj šumici. Dolje, desno od nas, čule su se jake detonacije. Kišica je ponovo počela. Dolazio je još jedan neizvjestan ratni dan za sve nas.