Drevni grad Dobor jezdi nad cestom za sjever, nad Modričom, nad pšeničištima, nad Bosnom. Istrgnut iz svake stvarnosti, iščupan iz svakog vremena, ostalo mu je još samo da tu, istisnut kao prišt između krajnjih obronaka Vučijak planine i Trebavca, koje ovdje rijeku Bosnu susprežu u klanac, ispozdravlja sve te putnike što hrle drumom stiješnjenim uz Bosnu. Zato, poput aveti, iznenada iskoči i odmah nestane, da!, kao kakvo prikazanje. Taj bljesak kule koja izviruje iznad krošnji na Gradini i u trenu se ogledne u zrcalima putnikovih zjenica, produžujući svoje postojanje u mitu, u legendi, u zaumnom, u naslagama beskrajnih slika koje su se s vremenom, poput stalagnita u kakvoj pećini, taložile na nepojmljivim dnima ljudske svijesti, to je naša posljednja nada da će se barem tako, u omaglinama ljudskih uspomena, spojiti s vremenom svojim rasutim po svim tim putevima koji odnose putnike, ove što hrle u svojim automobilima pored njega, i niko ne nalazi ni zrnca vremena da se zaustavi, da se popne ovamo, da vrisne s bedema ovih kroz vrijeme, kroz prostor, kroz pregust mulj historije koji davi balkanske narode i da maštom potone u vrijeme kada je ovaj grad predstavljao dovratnik na vratima kroz koja se ulazilo u Bosnu.

Ali, i ako se neki ludi putnik ipak zaustavi, ako naglo prikoči, ubaci u rikverc i vrati se da bi se uvjerio kako ta kula što iskače iz šume na tom brežuljku tako iznenada da čovjek pomisli da je u trenu usnio, nije nikakvo snoviđenje, nikakva fatamorgana, nikakav vrisak umorne svijesti, pa ako, u potrazi za načinom kako da se popne do te kule, ugleda uz cestu onaj smeđi znak kojim se obilježavaju spomenici kulture, te se uvjeri da na njemu nije ispisano još jedno ime još jedne u beskrajnom nizu crkvi, staroslavnih ili onih novih, već je to izblijedjeli i jedva vidljiv natpis da je riječ o starom gradu, o Doboru, o tvrđavi iz srednjeg vijeka, pa i ako krene tragom strelice koja pokazuje da treba skrenuti lijevo, i ako nakon stotinjak metara i skrene lijevo i starim, ispucalim asfaltom pomodrjelim od muke i zaraslim sa svih strana granama šiblja, grmlja, drveća, probijajući se kroz ruke kupina koje se rukuju nasred puta, i dođe u podnožje grada, vidjet će da mu prilaza nema. Asfalt, koji je nekada, u neka bolja vremena, izgrađen samo da bi se lakše došlo do tvrđave, povučen je desnom obalom jedne duboke rasjekline kroz koju se niz ova brda obrasla šumom slijevaju oborinske vode i ta rasjeklina, taj kanjončić, sprečava prilaz gradu s ove strane.

Na kraju, kada se asfaltni put pretvori u običnu zemljanu stazu niz koju se konjima i traktorima svlače drva u dolinu, rasjekline nestaje i jedan greben, uzdižući svoj hrbat visoko iznad Bosne, probija se prema kuli. Ali ovuda godinama nije kročila ljudska noga i tako je sablasno sve zaraslo da je čovjek samo nakon nekoliko koraka sav izgreban i išamaran granama koje se naglo otpuste i fijuknu kroz zrak kao bičevi srednjovjekovnih dželata.

Da se probije do tvrđave, čovjeku bi, kao u amazonskim prašumama, trebala mačeta. Možda bi se moglo i odozdo, od rijeke, od ceste koja vodi na sjever, ali i ondje sve je zaraslo i ovaj grad je takvom silinom potonuo u mulj zaborava da onom ko svom dubinom svoga bila osjeća značaj kulturne zaostavštine ostaje samo da psuje i da se grči usljed očaja. Ali i to je uzalud, Doboru naprosto pristupa nema. Onaj ko to tvrdoglavo hoće, ustvari, nosi glavu u torbi. Na Gradini sve je minirano i od rata niko se gore nije propeo. Eto, zato se kaže da je Dobor istrgnut iz vremena, iz prostora, iz svake stvarnosti.

POKOLJ NAD BOSNOM

Staroslavni spisi, i predanja, i legende, ali i historiografija, svi kazuju da je ovdje, pod Doborom, nekada, u vrijeme Bosanskog Kraljevstva, preko rijeke Bosne išla skela. Napuštajući je kada udari, onamo, u desnu obalu, putnici bi dalje putovali prema gradu Sokolu na rijeci Gračanici, prema Srebreniku na rijeci Tinji, prema Solima i Solini, i u Teočak, i u Zvornik, i u Srebrenicu, i u Beograd, posvud. Oni koji bi se ukrcali na skelu na desnoj obali i izašli ovamo, na lijevoj, produživali su dalje prema Savi, na Brod, bosanski, gdje opet bijaše skela – njome se izlazilo iz Bosne i za mirnih vremena trgovci i poklisari putovali su u Ugarsku, a za vremena nemirnih, kada bi papa, ili neki vladar, ugarski, bizantski, raški, zetski, bilo koji, hinjeći zabrinutost za čistotu vjere, zatražio da se pokrene križarska vojska kako bi urazumila heretičku bosansku benu, tom se skelom prebacivaše trupe ugarskog kralja, sve brkati ljuti križari, i one bi nastupale ovamo, prema Doboru. Zato je ovaj grad bio važan i zato je morao biti čvrst, a straža na njegovim kulama budna i na oprezu.

U našoj mašti ta skela izniče obasjana udaljenim plamenom bezbrojnih baklji i natovarena stotinom obezglavljenih tijela. Cijelu noć sijevao je mač kao iskrivljena munja na nebu. Njen grom bijaše ljudski krik. Taj krik naglo biva prekinut fijukom sablje, pljuskom krvi, udarom metalne oštrice u tkivo, tupim odjekom odletjele glave. Odsječena glava poput lopte skakuće, kotrlja se, sve dok se ne umiri na samoj obali, a ponekad krik obezglavljenog bude tako jak da je baci u vodu. Umjesto usta rastavljenih od trupla, koja se po inerciji, ili pamćenjem tijela, širom otvaraju da udahnu zraka, kao što riba uzaludno otvara škrge kada je izbace na suho, čuo bi se tada još jedan nagli pljusak. To u Bosnu, ruku ispruženih prema onoj odsječenoj glavi, skače skelar i hvata je, bori se s njom, ne da joj da potone. Na kraju, iskrećući pogled s razrogačenih očiju ostakljenih u zaprepašćenju, držeći je za kosu, iznosi glavu na obalu. Tu je stavlja u red, kao da je na njivi i kao da bere masirače.

Još jučer, gledao je ova lica na ramenima, na tijelima poraženih bosanskih plemića, koje su cijelog dana, dolje, od Maglaja, od Doboja, uz Bosnu, vodili svezane jedne za druge, strahovito ih bičujući, i trčao je od jednog do drugog i davao im da piju, a oni su, ruku svezanih za leđima, s omčama namaknutim na vratove poput đavoljih ogrlica, halapljivo usnama hvatali vodu i gnjurali glavu u nju prestrašeni kao gnjurci, a sada sluša iste te usne kako na odsječenoj glavi hropću u nadi da će usrkati zraka i da će taj zrak nekim čudom nanovo spojiti njihova tijela s tim glavama koje on reda u red, tu, na obali. Nad tim užasnim redom jezdi mrak slijepljen maglom, koja nikako da se smiri. Kao da je i sama uznemirena onim što se dešava pod bedemima Dobora, magla se stalno povija, talasa se, kovitla se, huči, vraća.

Cijelu noć vojnici Sigismunda Luksemburškog, obasjani stotinama baklji zapaljenih na bedemima u slavu pobjede, izvodili su pod doborske zidine nad rijekom Bosnom jednog po jednog bosanskog plemića i uživali u svojoj nagradi. Nisu mogli dočekati sutrašnjeg dana pa da svoj krvavi posao završe pri sunčevoj svjetlosti. Ali oni koji imaju običaj reći da je za neke poslove mjesec pouzdaniji svjedok od sunca kazuju da možda i nije bilo tako. Oni bi mogli potvrditi da, ipak, nije bilo do nestrpljenja njegovih vojnika, koji, nakon cjelodnevnog vojevanja s bosanskom vojskom, bijahu premoreni i jedva se držaše na nogama, željni vina, postelje i sna, već do nestrpljenja njegovog, velikog kralja Ugarskog, on je porazio sve svoje neprijatelje i napokon dotukao nevjerne i prevrtljive Bošnjane, koji se staviše na stranu njegovog ljutog takmaca za ugarsko-hrvatski prijesto Ladislava Napuljskog. Kažu da je i on, Sigismund, te noći bio u Doboru.

Zatvorimo li na časak oči, ovdje, pod doborskom tvrđavom, vidjet ćemo ga osvijetljenog svjetlošću naših unutrašnjih baklji kako sjedi na istoj onoj stolici na kojoj je sjedio prije četrnaest godina, slušajući tada kako cijelim Doborom, vascijele bogovjetne noći, pa i nakon praska zore, odjekuju vrisci Ivaniša Horvata, koji pobuni protiv njega cijelu Hrvatsku, a kralj bosanski Tvrtko I Kotromanić sakri ga, nakon poraza, ovdje, na Dobor, i pokloni mu ovu stolicu, ukrašenu mnogobrojnim duborezima i ponekim dijamantom, a na takvu stolicu pravo imaju samo kraljevi, i to ne kojekakvi, krunisani po zabitima bosanskim, krunama lažnih papa, već pravi kraljevi, nikli u krvi svojih neprijatelja, pod pravom papinskom krunom. Tada, prije četrnaest godina, Sigismund je imao strpljenja i čekao je da se sunce podigne nad Bosnom i rastjera magle s modričkih poljana, pa da tek onda konačno svrši sa svojim ljutim neprijateljem kojeg proganja, evo, već dvadeset godina. Čak je imao i toliko strpljenja da je hrvatske plemiće, njih šesnaest, koji bijahu sakriveni na Doboru skupa s Ivanišem Horvatom, potovario u taljige i privezane za stubove vozio ih tako sve do Budima, neka cijelo kraljevstvo vidi kako prolaze njegovi neprijatelji, pa ih tek ondje, organizirajući svečanosti u čast pobjede nad bosanskom vojskom, ovdje pod Doborom, stavio pod dželatovu ruku.

SVADBENI POKLON

Dakle, ogrezao u krvi, za ovih dvadeset godina kako bije bitku za prijestolje s Ladislavom Napuljskim, na čiju se stranu stavilo cijelo bosansko plemstvo, Sigismund je, iako se pretvorio u monstruma, koji više ni u vlastito lice ne može pogledati, imao beskrajnog strpljenja i on bi po svoj prilici sačekao jutro, pa možda i svih stotinu bosanskih plemića poveo za Budim i tek ondje ih dao kazniti. Ali, on je, opet ga zamišljamo, cijelu noć presjedio u toj stolici, u kojoj je sjedio i prije četrnaest godina, kada je pred njega, baš tu, kleknuo bosanski kralj, stari Dabiša, nasljednik Tvrtkov, a kosti mu škripaše kao da je u limenom viteškom oklopu, a ne pod tim plavim kraljevskim plaštom prošaranim ljiljanima. Sijedi starac, sav poguren, brat velikog Tvrtka, koji mu oduze Dalmaciju i pola Hrvatske, drhtao je kao dijete i pućio usne nad šakom dvadesetčetverogodišnjeg mladića i ljubio je milostivo, znajući, bijedan, da ga je mimoišla sudbina Ivaniša Horvata samo zato što je rođak Mariji, njegovoj zakonitoj supruzi, kćeri Elizabete Kotromanić, koju je taj Ivaniš smakao bez milosti. A da nije tako, da kao Marijin muže ne dobiva pravo na bosansku krunu, jer Bosna s ovim starcem ostaje bez nasljednika, krivio bi se taj Dabiša u bolovima kao što se krivi Ivaniš Horvat dok ga njegovi dželati šibaju po tabanima, razvlače ga na spravama za mučenje, stavljaju mu užarene kafeze s pomahnitalim pacovima na trbuh, a ne bi uzimao pero u ruke i potpisivao taj ugovor kojim obavezuje sve Kotromaniće, svoju suprugu i cijeli bosanski stanak i svu bosansku vlastelu da kruna bosanska nakon njegove smrti završi na njegovoj, na glavi Sigismunda od Luksemburga.

Imao je, dakle, kralj Sigismund strpljenja beskrajnog. Do zore je, zamišljamo ga, noć presjedio u dvorcu uz vino, u tišini, koju bi narušio tek krik i dobovanje glave koja se kotrlja prema Bosni i remetio je njenu sablasnost još i odjek bakarnog sahana u koji bi za svakom zakotrljanom glavom ubacio po jedan lješnjak. Tako je brojao posječene bosanske plemiće. Ali ne od puke zabave, niti zbog toga što je u njemu želja za osvetom porušila sve granice obzira. Već zbog nje, Crne kraljice, Barbare Celjske, njoj to bijaše svadbeni poklon. Ona nije imala strpljenja, ona nije mogla čekati sunce, o njoj se govorilo da je svim njenim poslovima mjesec jedini pouzdan svjedok, ona je nosila crninu, gavrana na ruci, nju su zvali vještica, ona je nastojala iskovati zlato od željeza, ona je voljela noć i mjesečeve staze, a kada bi mjesec bio pun, kazuje se, u njoj bi se otvarala priroda zvjerinja i tada bi ljubavnike bacala s vrh kule.

Historija kazuje da je Barbara Celjska te godine napunila šesnaest godina i da je tad vjenčana sa Sigismundom Luksemburškim. On već trinaest godina bijaše udovac, još od onog dana kada je Marija, nećakinja kralja Tvrtka i kralja Dabiše, nesretno pala s konja, a da se niko nije zapitao otkud kraljica najvećeg evropskog kralja s trbuhom do zuba, otkud ona, takva, u sedlu.

Zamišljamo ga dok obećava da će joj, njoj, Barbari, pokloniti veliku pobjedu. U to ime vodi je u zemlju njene nane Katarine Kotromanić, sestre Elizabetine, koju ljudi Ivaniša Horvata zadaviše pred očima njene kćerke Marije, supruge Sigismundove, koju će on izbaviti iz ropstva, te će to biti glavni argument pred onima koji ga u polušapatu optuživaše da ju je njegova ruka gurnula s konja, kao što ga optužiše da je otrovao svog velikog takmaca Tvrtka Kotromanića, ali to su tek priče. I u tom strašnom poklonu ne očituje se samo Barbarina nastranost i perverzija, već i njegova, jer mnogi od tih stotinu plemića, čije je glave nadomještao lješnjacima u bakarnom sahanu, a možda i ljubavnim krikovima njegove mlade supruge, koju je četiri godine čekao, da dozrije, dakle, mnogi od njih bijahu Barbarini rođaci.

KRALJEVO MILOSRĐE

Jutro je zastale potoke usirene krvi bosanskih plemića što se caklila niz padinu prema rijeci Bosni suprotstavilo trima kapljama krvi na čaršafima koje su Barbarine sluškinje, kao dokaz njene čednosti, raširile s vrha doborske kule. Tako je još jednom, on, kralj koji je uživao u dodatnom ponižavanju poraženih, do krajnjih granica ljudske časti ponizio svoje zgažene neprijatelje. Gord, pomalo sjetan, naliven zluradošću, opraštao se od Bosne u crnoj kočiji s crnim zavjesama, iza njih on i njegova mlada kraljica svojim čvrstim kutnjacima lomili su one lješnjake što ih je on cijele noći, na svaki krik i svaku otkotrljalu glavu, bacao u bakarni sahan ispred njih, brojeći do sto, jer tačno toliko je obećao Barbari nudeći joj najoriginalniji vjenčani poklon koji je u ono vrijeme ljudski um mogao domisliti. Kako god je, onda, prije četrnaest godina, pokazujući svoje milosrđe prema bosanskim plemićima koji položiše oružje pred njegovom vojskom – a pred njim svaki od njih, i mlađahni Sandalj Hranić, i hrabri Pavle Radinović, i na kraju drčni Hrvoje Vukčić, baciše mač preko mača kralja Dabiše – kako god je, dakle, tada, ostavivši bosanske plemiće u životu, svoje milosrđe suprotstavio svojoj sadističkoj prirodi, koja ga je tjerala da Ivaniša Horvata, prije nego mu pokloni smrt kao najveće spasenje, stavi na cjelovečernje muke, tako je sada, pod čaršafima na kojima se cakliše tri kaplje Barbarine krvi, poklonio život tom ostarjelom splavaru.

Dok je gledao bestidni učinak njegovih dželata, koji su cijele noći udarali mačem po neprijateljskim vratovima, kao što je on cijele noći falusom svojim kraljevskim mahao po – nepobitno će ustanoviti buduće godine – jalovoj Barbarinoj utrobi i igrao s lješnjacima, pred njegove noge baciše okovanog i isprepadanog starca, svog u modricama. I dok je starac gmizao kroz usirenu krv prema njegovim nogama, nastojeći da usnama dohvati njegove ulaštene čizme i da ih cjeliva, njegovi komandanti su uglas ponavljali da je to skelar. Krivica se njegova ogleda u tome, nastavili su, rukama pokazujući one silne kočeve koji bijahu pozabadani oko cijele tvrđave, što je sve glave bosanskih plemića, dakle svih stotinu glava, cijelo veče skupljao i redao ih na obali, a ujutro ih potovario na splav i prebacio na drugu stranu rijeke, te tako nisu mogli da ih pokupe i da ih natakare na one kočeve što su sablasno izvirivali ispod uznemirenih vijenaca magle.

I tada je sviju iznenadio, sebe, možda, ponajviše. Umjesto da potegne mač i vlastitom rukom skine tu osijedjelu glavu s ramena, što su svi očekivali, on uze onog starca za ramena i podignu ga. Tad zovnu prevodioca i kaza mu de prenese ovom čovjeku da i sva ta tijela što, obezglavljena, ležaše razbacana niz cijelu strmen, pokupi i prebaci ih na drugu obalu i neka ih ondje nanovo spoji s onim glavama. Ali, jao mu se, ako slučajno pogriješi pa i ma jednom tijelu dodijeli tuđu glavu, tada će preklinjati njegove dželate da mu vlastitu što prije skinu s ramena. Gledajući kako njegovi gardisti odvode onog starca, pronašao je tada u sebi isti onaj pokret kojim je prije četrnaest godina naredio da se Dobor, ta mišija rupa u kojoj se krio Ivaniš Horvar, a neki pričaju da ga je sam i izgradio, poruši do temelja. Ali, okrenuvši se prema kočijama, u kojima ga je čekala ljubav njegovog života, a uz to i žena koja je bespogovorno pristajala na sve njegove nastranosti, on će prvi put u životu izmijeniti vlastitu odluku. Potaknut valjda onim čaršafom koji se njihao s doborske kule, mašući s one tri kaplje Barbarine krvi, kralj Sigismund će iznenada zastati, baciti još jednom pogled gore, prema bijelom svjedočanstvu jedne razuzdane noći, i kazati da se grad ostavi uspravnim, jer, ionako će uskoro postati i kralj bosanski i sve u Bosni bit će njegovo. Koračajući do kočije, razmišljao je o tome kako bi još koji put vrijedilo svratiti ovamo i među ovim zidinama sa svojom suprugom ponoviti igru od sinoć. U kočiji, ljubeći Barbaru, kazao joj je kako je ovaj grad, Dobor, zalog njihove vječne ljubavi. Njegov smijeh, zarobljen vijencima guste magle, još se dugo njihao nad Bosnom, koja je razvodnjenu krv bosanskih plemića već predavala Savi.