Dokaza da je Srbija kao država planirala, organizirala i potpomagala izvršavanje najsvirepijih zločina nad bošnjačkim narodom ima napretek, ali i da su mnoge od tih zločina, od Bijeljine do Foče, od Višegrada do Prijedora izvšili pripadnici službenih jedinica vojske i policije Savezne republike Jugoslavije.
Posebnu težinu ima činjenica da su srbijanske vlasti, od lokalnih do državnih, hapsile, likvidirale i deportovale Bošnjake koji su u julu 1995. godine, nakon što su Mladićeve snage okupirale zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu, spas potražili preko Drine.
Njih stotinjak, nakon što su u raznim pravcima, šumom, pokušali stići na slobodnu teritoriju. spas je potražilo u prelasku Drine na potezu od Skelana, Bratunca do Zvornika i ulaska u Srbiju na područje općina Bajina Bašta, Ljubovija i Mali Zvornik. Veliki broj njih je pohvatan, jedan je dio odmah likvidiran, a najviše ih je vraćeno preko Drine, u ruke zločincima koji su nad njihovim narodom već počinili genocid. Većina onih koji su uspjeli preći u Srbiju, s namjerom da se dokopaju Sandžaka, Makedonije i Mađarske, gdje su vidjeli spas, uhapšena je od strane Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije i nakon toga vraćena Mladićevim i Karadžićevim ubicama, koji su ih odvodili na već poznata gubilišta.
Svega nekoliko Bošnjaka uspjelo je preživjeti, tako što su iz Srbije vraćeni i odvedeni u logore. Među njima je bio i bivši načelnik Općine Srebrenica Abdurahman Malkić. Nakon što je čamcem preko Drine uspio preći u Srbiju, Malkić je uhapšen i onda vraćen u Zvornik, odakle je prebačen u logor Batković kod Bijeljine. Logor je u njegovom slučaju značio ostanak u životu. Međutim, Malkićeve sreće nisu bili mnogi Srebreničani.
Najodgovornija osoba za izručenje iz Srbije i slanje srebreničkih Bošnjaka u smrt bio je Risto Šeovac, komandir graničnog prijelaza između Bosne i Srbije na mostu koji spaja Skelane i Bajinu Baštu, navodi Avdo Huseinović u svojoj neobjavljenoj knjizi Ovamo daleko – atentat na Bosnu, u kojoj se nalazi i veliki broj imena uhapšenih, deportiranih i likvidiranih Srebreničana, kao i počinilaca ovih zločina.
U drugoj polovini jula 1995. godine jedan dio Bošnjaka Srebrenice koji je preplivao Drinu i spas potražio u Srbiji uspio je doći na kapije Sandžaka. Mnogi od njih su zalutali po selima oko Priboja, a lokalni su ih Srbi prijavljivali vojsci i policiji, nakon čega im se gubio svaki trag. Bošnjaci koji su imali prilike da pomognu ovim nesretnim ljudima, privođeni su u pribojsku policiju na informativne razgovore. Zbog pružanja pomoći četverici Srebreničana Bahro Salkanović je osuđen i upućen u Užički zatvor na izdržavanje kazne, bilježi pribojski novinar Džemail Halilagić u knjizi Sandžak bez Bošnjaka – velikosrpski zločinački plan.
Beogradski list ''Naša borba'' 5. septembra 1995. objavio je informaciju da je pribojska policija privela i saslušala sve Bošnjake sa kojima je kontakt imala četveročlana grupa izbjeglica iz Žepe i Srebrenice, koja je bježala u Sandžak, od genocida u Bosni i Hercegovini. Prema pisanju ovog lista policija je saslušala i glavnog imama Enesa Svraku. List je prenio i informaciju da je Vojska Jugoslavije na teritoriji općine Priboj uhapsila izbjeglice Ćamila Risovića i Sabriju Smajovića. Nakon hapšenja njima se gubi svaki trag.
Ostat će zabilježeno da je Srbija, zemlja koja zvanično nije bila u ratu, ubijala bosanske izbjeglice na svojoj teritoriji, ali i svoje građane Bošnjake koji su izbjeglicama pomagali.
