Ova vijest trebala bi uznemiriti Zapad i susjedne države Srbije: prema Geopostu, Beograd namjerava nabaviti 20.000 iranskih dronova Shahed-136. U tu svrhu nedavno se u Teheranu sastao zamjenik ministra vanjskih poslova Srbije Goran Aleksić sa svojim iranskim kolegom Alijem Baherijem.
Srbija nadograđuje svoj arsenal, a vrhunac je bila kupnja kineskih protivzračnih sistema. Uvozi oružje iz Kine i Rusije. Beograd ističe da postojeće sukobe želi riješiti bez upotrebe sile. Ali nedavno raspoređivanje oklopnih snaga u demilitariziranoj zoni na granici s Kosovom postavlja pitanja, kao i nadogradnja naoružanja. Niti jedna susjedna država Srbiji ne prijeti Beogradu niti ima sredstva za to. Šta hoće sve autoritarniji režim predsjednika Aleksandra, pita se Alexander Rhotert u kolumni za njemački Die Welt.
Vučić slijedi cilj bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da okupi područja jugoslavenskih nasljednica naseljena Srbima pod jedan krov. Dijelovi Kosova i dio Bosne i Hercegovine kojim dominiraju Srbi, Republika srpska (RS), u središtu su želja Beograda. No, jedna od njih je i Crna Gora, u kojoj je Moskva već pokrenula neuspjeli pokušaj državnog udara.
Srpski političari poput Vučićevog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića putuju u Bosnu ne kako bi poboljšali odnose sa Sarajevom, već kako bi podržali nacionalističkog čelnika bosanskih Srba, Milorada Dodika. Zanimljivo je da su Dačić i Vučić bili glavni Miloševićevi propagandisti. Vučićev sin Danilo čak je prisustvovao godišnjem protuustavnom obilježavanju godišnjice osnivanja Rs.
Proglašenje Rs-a zapečatilo je proces izbijanja rata u BiH početkom 1992. Sudjelovanje zvaničnika srbijanske vlade u ovom nezakonitom događaju predstavlja provokaciju, kršenje međunarodnog prava i diplomatskih običaja.
Osim toga, Dodik negira srpski Genocid nad više od 8.300 Bošnjaka u Srebrenici i druge ratne zločine. Vučićeva vlada također ne priznaje presude Krivičnog suda UN-a i Međunarodnog suda pravde o genocidu. Rat u BiH odnio je više od 100.000 života, od kojih su 70 posto bili Bošnjaci. Da ovu brojku stavimo u perspektivu: s tadašnjom populacijom od četiri miliona, to bi bilo milion mrtvih u ukrajinskom ratu.
Mirovni pregovori u Daytonu (Ohio) 1995. godine umalo su propali oko pitanja kome pripada sjevernobosansko-posavski koridor s gradom Brčko – Bosni ili Srbiji? Taj koridor, širok samo tri kilometra na najužem mjestu, bio je jedina kopnena veza između srpskog središta Beograda i srpskih osvojenih područja zapadne Bosne i Hrvatske tokom rata. Kako Dayton ne bi propao, dogovoreno je da odluku donese međunarodni sud. To se dogodilo 1999. i bilo je veliko iznenađenje.
Brčko nije postalo dijelom niti RS niti je dodijeljeno većinski bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Određeno je osnivanje Distrikta. Brčko je de facto treći, samoupravni dio Bosne, u kojem Bošnjaci, Srbi i Hrvati dijele političku vlast. Niko nije očekivao da će to pokrenuti proces bez premca u poslijeratnoj Jugoslaviji. Distrikt Brčko se razvio u ekonomsku uspješnu priču koja je jedinstvena na Balkanu. To je poput mini-Jugoslavije i svaki dan dokazuje da ljudi svih etničkih skupina i vjera mogu živjeti zajedno u miru i napredovati. Ovo je crvena krpa za nacionaliste.
Gotovo 30 godina nakon završetka rata moglo bi se pomisliti da je sve ovo relevantno samo za historijske knjige. Nije ni blizu. Jer Dodikova mržnja prema Bosni i njegov cilj da se ili pridruži Srbiji ili da Rs postane samostalan subjekt u pridnjestrovskom stilu nije tajna. Dodik redovito forsira nove secesionističke korake koji uznemiruju međunarodnu zajednicu i Bosnu sve više približavaju rubu ponora. Eksplozivna situacija mogla bi se ublažiti premještanjem jedinica mirovne misije EU EUFOR-Althea u Brčko – što prije, to učinkovitije.
Ako bi oklijevao dulje vrijeme, vojni kapaciteti koji bi se prebacivali morali bi biti tim veći, pogotovo u mješovitoj situaciji u kojoj EUFOR više ne bi mogao nesmetano doći u Brčko. Zbog toga je nedavno u “Standardu” jedan od trojice članova Predsjedništva BiH Denis Bećirović pozvao na stacioniranje EUFOR-a u Brčkom. Nasuprot tome, predstavnik EU-a u Bosni Johann Sattler navodno je, prema izvještajima u medijima, spriječio širenje snaga EUFOR-a.
Srpske provokacije sa zabrinutošću se prate i u Washingtonu. Unatoč neuspješnim pokušajima State Departmenta da Vučića postavi kao faktora stabilnosti na Zapadnom Balkanu i odvoji ga od osovine s Moskvom, američko ministarstvo finansija uvelo je sankcije moćnom šefu Vučićeve obavještajne službe Aleksandru Vulinu i vodstvu bosanskih Srba. To ih stavlja na popis koji uglavnom uključuje islamističke teroriste i njihove pristaše.
Od raspada Jugoslavije prije više od 30 godina, Beograd je najveća problematična tačka na Zapadnom Balkanu. Gotovo potpuno zatiranje demokratije u Srbiji, a sada i u Rs-u – po ruskom modelu – i prijetnje susjedima uz pomoć Moskve moraju dosljednije sankcionirati SAD i EU. Nakon nedavnih napada na Kosovu koje su inicirali Srbi, NATO je izveo logičan zaključak: trupe KFOR-a povećane su s 3.800 na 4.500 vojnika. Kako bi se Beograd odvratio od vojnih avantura, EUFOR treba što prije pojačati borbenim jedinicama. Pogotovo u Brčkom.
Alexander Rhotert je politolog i od 1991. godine istražuje bivšu Jugoslaviju. Od 1997. do 2016. radio je za OSCE, Posmatračku misiju EU i specijalnog predstavnika EU u bivšoj Jugoslaviji.
