Četvrtak, 2. februar 1995.

Brza večera oko zdjela s podgrijanim obrocima nije istog nivoa kao ručak kod Korrisona. Povlačim se u svoju malu sobu dok moji drugari vojnici gledaju kraj serije B na TV-u, sad postavljenom u dnevnom boravku. Pišem nekoliko redova svojoj ženi. Bob mi je rekao o nekoj šemi sa predajnicima zračnih snaga, čime bi se moglo kratko nazvati u Francusku. Morat ću ga pitati za detalje. Iako sam se odvojio od porodice tek prije tri dana, to mi se već čini dugo. Uzimam vremena da prelistam nekoliko stranica knjige koju uvijek nosim na operacije, Hiljadu i sto godina francuske poezije, i osjećam da me ugrijanog u vreći za spavanje pobjeđuje san...

Bam! Bam! Bam!

– Kapetane, dođite brzo, zovu nas u OPS sobu!

Bob mi je kucao na vrata. Bilo je 23.30 i ja sam bio u dubokom snu. Navukao sam hlače, uzeo pištolj i municiju te izašao iz sobe. Svi su se upravo okupili u maloj prostoriji, izuzev Françoisa, koji je na telefonu i dolazi s uputama:

– Guillaume, ti ideš sa Bobom u Štab, čekaju vas tamo. Ostali sa mnom u VAB-u, spremni za zračni napad.

Bob i ja prelazimo dvorište bataljona da bismo ušli u veliku zgradu Štaba. Legionari koji čuvaju ulaz odmah nas propuštaju. Zapovjednik Telmet ukratko nas informira u operativnoj sali, u kojoj vlada kontrolirano uzbuđenje.

– Ancel, jedan avion UN-a je pogođen u samom trenutku slijetanja na aerodrom. Ima više oštećenja, ali nema povrijeđenih, niti ozbiljne štete. Jedna od stanica uočila je mjesto ispaljivanja, iz zgrade pod nazivom Hladnjača na Slovino Bordou (Stupskom Brdu), praktično u osi piste, ali izvan domašaja naših strijelaca. Drugi avion mora sletjeti u 1.00 h. Ne želimo ga preusmjeravati jer nosi veliki teret važan za nas. Treba osigurati njegovo slijetanje.

– OK, ciljat ćemo zgradu. Idemo na vođenje položaja, stalno ćemo Vas informirati.

TACP je raspoređen na terminalu. Bob dobro poznaje taj položaj, unutar je aerodroma i mi idemo tamo pješke. Ledena je noć i navlačim crnu kapu ispod šljema da bih zaštitio uši. Bob isto. To je posve jednostavna oprema koja čini razliku na ovim polarnim temperaturama sa rukavicama Goretex i Marbot. I pored debelog sloja prljavog snijega na tlu, idemo brzim tempom, jer to je ovdje bitno. Pošto smo prešli parkiralište ispred glavnog ulaza, zaobilazimo impozantnu zgradu terminala. Tamo je parkiran oklopnjak, zaštićen od pogleda, kao i od pucanja jednim ćoškom zida, tačno bočno od vrata kroz koja se ulazi na unutarnje stubište. Njime se penje na krovnu terasu s koje se pruža pogled na stajanku aerodroma. Kucam na stražnja vrata vozila, koja se otvaraju kako bismo ušli. François i Vaternier već su unutra, pod slabim žutim svjetlom putničkog prostora. François završava vezu sa centrom za zračne operacije:

– Disney 02, goodcopy, WILCO. (“Disney 02, dobar prijem, u stanju smo to uraditi.”)

Amerikanci smatraju zabavnim da koriste Disney kao radio pozivni znak TACP-a zone Sarajevo, čime žele da nas iznerviraju čak i ako je to bolje nego Mickey... WILCO je kratica I willcomply, u značenju da smo dobro razumjeli naredbe i da smo u mogućnosti izvršiti ih. Bob i ja sjedamo u VAB, a François nas izvještava u kratkim crtama.

– Tražio sam avione za udar na Hladnjaču. Imat ćemo patrolu A-10 za 25 minuta, ali UN odbija da mi udarimo preventivno, pošto im ne možemo garantirati da u zgradi nema nikog.

Ja predlažem dryrun, prelet bez pucanja, ali dovoljno realističan i blizak da ne ostavlja traga nikakvoj sumnji šta bi se dogodilo u slučaju hot runa. François odobrava i organizira nastavak sa Centrom operacija, koji informira pilote putem AWACS-a. Ovi posljednji su, zapravo, u središtu dvostruke mreže za kontrolu i zraka i zemlje. Kontrolori zračnog saobraćaja ovdje u AWACS-u imaju autoritet za upravljanje letovima bez obzira na rang pilota. Što se tiče nas, naprednih kontrolora u TACP-u, mi smo jedini osposobljeni da vodimo zračni napad na zemlji. Ako naredbe nisu koherentne između dva kontrolna uređaja, piloti moraju napustiti zadatak.

François mi predlaže da se pridružim dvojcu Gourmaud VDP u vođenju. Oni su na krovu terminala, pošto treba imati direktni pogled na cilj i nadzirati područje, posebno radi upozoravanja pilota ako su rakete ispaljene na njih. Bob me podsjeća da moramo biti autonomni, u slučaju da se ne možemo vratiti u oklopno vozilo. Uzimam svoju bojnu torbu i sačmaricu, kao i noćne dvoglede. Betonsko stubište, koje je bilo izlaz za hitne situacije, vrlo je mračno i drago mi što imam monokl, koji oku daje sliku u svjetlu intenziviranih zelenih tonova. Na posljednjem nivou Bob mi objašnjava šta ćemo zateći: terasu zgrade oivičenu zidom uz pojačanje vreća s pijeskom, koje pružaju dobru zaštitu do metar i po visine. Preporučuje mi da se držim nisko na terasi kako ne bih bio primijećen. Bob odgurnu metalna vrata i mi se ponovno nađosmo na ledenom noćnom zraku. Prošlo je pola sata od ponoći. Avioni A-10 stižu za petnaest minuta. Gourmaud i VDP namjestili su laserski označitelj i završavaju svoju postavku. Najavljujem se tihim glasom kako ih ne bih iznenadio. Gourmaud mi pokazuje rukom da sjednem pored njega.

– Nalazimo se na zapadnoj strani zgrade, dakle, imaš pistu nalijevo i to je naša referentna tačka za vođenje pilota. Hladnjača je ona velika pravougaona silueta na 1,5 km ispred tebe; susjedstvo je opustošeno borbama i zgrada se smatra praznom, ali niko nije posve siguran. Činilo se da pucnji dolaze sa posljednjeg ili pretposljednjeg sprata. Nije u pitanju klasični snajper, jer je strijelac koristio svjetleću municiju da bi pokazao kako puca na nas... Što se tiče područja, to bi trebalo da su Srbi, ali s ovom bizarnom provokacijom ne može se isključiti da su to i Bosanci koji bi htjeli optužiti Srbe. VDP pokaza na laserski označivač: Gledaj, ali nemoj pomjerati postavke.

Naginjem se prema označivaču. Klasična optika omogućava samo da se vidi silueta vrlo mračne zgrade. Prelazim termičkim vidom, slika je crno-bijela, a bjelina je temperaturna funkcija onoga što se posmatra. Zgrada, njeni prozori i dimnjaci vrlo se precizno ističu, kao da su iscrtani bijelim po crnom papiru.

– Primjećujem kretanje, pretposljednji sprat, zadnji prozor slijeva.

VDP nastavlja sa promatranjem da potvrdi to. Nekoliko osoba se kreće na tom spratu. Vjerovatno se radi o strijelcima, ali to također može biti i neki protivnički komandos koji želi otkloniti snajperiste. Radio zemlja-zrak počinje da se javlja:

– Disney 02, ovdje Thunder 11, radioprovjera, over!

Gourmaud također odgovara:

– Thunder 11, ovdje Disney 02, spremni smo za potvrdu autentičnosti.

Započinje tok vođenja, vođa patrole A-10 najprije provjerava tajnim kodom da li smo njihova osoba za kontakt, a zatim preuzima naš siže o cilju. Dva jaka napadačka aviona lete na preko 10.000 ft25 (3.000 m nadmorske visine), što ih čini gotovo nevidljivim i nečujnim. Okreću se u jurišnoj stazi preko svoje mete, koju sad VDP osvjetljava laserskim snopom vidljivim samo njima. Piloti provjeravaju da li se približavaju pravom cilju postavljajući kontrapitanje: broj dimnjaka na krovu. Gourmaud potvrđuje. Oni su spremni udariti, on ih podsjeća da će uraditi prvo nadlijetanje bez pucanja:

– Thunder 11, ideš dry [nasuho]!

Piloti se postavljaju na svoje mjesto i za manje od minutu kasnije vođa patrole najavljuje TALLYHO26 uz oštar teksaški naglasak, kôd kojim se sprečava da zarone u svoj cilj. Iako znamo njihov ugao napada, i pored naših dvogleda za noćno osmatranje, imamo velike poteškoće da ih vidimo prije nego što se nađoše već vrlo nisko na sarajevskom nebu. Jedan iza drugog, A-10 su već iznad Hladnjače, upravo u našem vidnom polju. Praktično lete u visini zgrade, jer su A-10 blindirani i skoro pa se ne boje pješadijske vatre. Sad čujemo šištanje dva velika reaktora s njihovog repa. Samo nekoliko stotina metara od njihovog cilja prvi avion se spušta prema desno dok se drugi ponovo penje kao uz svijeću, vertikalno od zgrade, izbacujući svjetlosne mamce prema unazad kako bi preusmjerio moguće protivavionske rakete tek toliko da označi njihovu putanju. Na toj udaljenosti oni bi djelovali na ciljni nivo svojim strašnim Gatlingom od 30 mm, koji ispucava rafalno 125 granata u manje od tri sekunde. A-10 su bili dizajnirani da mogu istjerati tenkove Varšavskog pakta, kad su se snage NATO-a pripremale na masivni oklopni okršaj u Evropi. Njima se može izuzetno dobro upravljati na maloj visini, vrlo su otporni na udarce i klize iznad svog cilja uz karakteristični zvižduk turbine. To nisu lovci s tankim krilima i visokim performansama, nego leteći topovi koje nose teška krila ravno. Oni se kreću sporo – njihova minimalna brzina bila bi fatalna za avion presretač, ali užasno su efikasni za uništavanje ciljeva na zemlji. A-10 se penju do svoje zaštitne visine. Njihove siluete crtaju tamne i uznemirujuće križeve na nebu.

– Disney 02, spremni smo za još jedan nalet, sa raketom Maverick i topovskom vatrom.

Avioni su ponovo na 10.000 ft, tiho lete kroz noć. François je obavijestio bataljon da smo napravili jedno upozorenje i da u operativnom centru osiguraju ostale patrole da prate ove A-10 dok je misija u toku. Bilo je 01 h i 15 min kad smo primili potvrdu da se II-76 UN-a približava pisti u Sarajevu. Gourmaud i VDP pažljivo promatraju Hladnjaču, a Bob i ja područje oko nje. Opažamo siluetu velikog drona II-76, monumentalnog zračnog teretnog broda, sposobnog da prenese do 40 tona tereta, četiri puta veći teret od jednog C-130 Herculesa. U ovom dijelu Sarajeva nije bučno. Avion se spušta polagano u osi piste, prolazi preko Hladnjače kad se odjednom prosuše projektili s krova zgrade prema repu aviona. Začusmo štektav zvuk rafalne vatre. Gourmaud odmah traži napad A-10, što Operativni centar odbija. Zaprepašteni smo, svi uslovi su ispunjeni. Jasno smo identificirali mjesto odakle se ispaljuju hici, koji su nedvosmisleno usmjereni ka našem avionu, i to nam daje za pravo da poduzmemo samoodbranu, izričito prema pravilima angažmana UNPROFOR-a. Komanda UN-a je, međutim, postavila veto na “izbjegavanje rizika od kolateralne štete”, a razlog je taj što nismo sigurni da je ta zgrada prazna. Zapravo, ona to nije... Gourmaud predlaže još jedan prelet bez pucanja, ali ja ga radije odvraćam od toga:

– Ako nemamo mogućnost da pucamo, još jedan dryrun bi bio manifestacija naše nemoći i tako rizikujemo napad više na Thunder, jer strijelci ih sigurno sad očekuju.

VDP kune:

– Prokletstvo, koji je smisao onda u tome da provedemo noć na ledenom krovu ako je to samo zato da bismo ih gledali zavezanih ruku?

(...) U povratku u stan dočekuje me miris omleta. Bob se s Françoisom bacio na kuhanje kako bi malo ublažili napetost. Pitam se naglas:

– Ne razumijem šta se želi uraditi sa zračnim napadima. Ili su nam potrebni, pa ćemo djelovati stvarno, uz slom koji će neminovno izazvati; ili se ne želi napasti, nego se samo pretvaramo, pa zar onda ne bi trebalo izbjegavati nepotrebno izlaganje!

Postavio sam isto pitanje pukovniku Franchiju, koji me je slušao ne dajući svoje mišljenje. Françoisu je poznata ova situacija već dva mjeseca i zvuči fatalistički:

– Guillaume... To je slika UNPROFOR-a. Mi smo došli da interveniramo, ali bez sprečavanja borbe. Strane su nas gledale prvo s poštovanjem, naročito zbog činjenice snage aviona protiv kojih se oni ne mogu boriti. Poslije su shvatili da mi zapravo nismo odlučni da interveniramo i nastavili su svoj rat kao da nas i nema tu. Oni već neko vrijeme napadaju i nas, budući da sprečavamo okončanje opsade od strane Srba i otvaranje Sarajeva za Bosance.