I dođe te godine iz Mostara biskup mostarsko-duvanjski fra Paškal Buconjić. Došao je da osnuje novu župu, ali i da se vlastitim očima uvjeri kako su pravoslavci u Blagaju podigli crkvu. Nakon njegovog odlaska crkveni odbornici kazivaše, ne bez zajedljivog smiješka, kako je svojom vanjštinom sav odudarao od prezimena. Oni su ga dočekali kao da sam papa dolazi da se divi njihovoj crkvi i novom vremenu u kojem kršćanske bogomolje niču Bosnom nemilice. Poslužili su ga janjetinom s ražnja, sirom iz mješine i vinom iz godine koju obilježi Nevesinjska puška.
Sve vrijeme dok je kročio između njih, jedan dječarak, sav u bijelom kao labud, iđaše ispred njega i mahaše šarenom lepezom od paunovog perja. Otud je njihova zajedljivost začudila one muslimane koji na ovu vijest bijahu okupljeni po kahvama na čaršiji pa se međusobno sašaptavaše i razmjenjivaše svoje strahove kako se, evo, rimska i grčka crkva opet snjušuju i kako pokazuju veliko jedinstvo, a oni, šejtan da im trag ne zametne, otkako se povuče osmanska vlast ni oko dva oka u glavi ne mogu da se dogovore. Nikako nisu mogli shvatiti da neko može onako srdačno prigrliti gosta, a onda ga danima ogovarati.
Kad čuše da se preziva Buconjić, njegovi se domaćini podsmjehivaše, jer, očekivali su nekog grmalja svog razvaljenog od masnih naslaga, a ono se pojavi čovjek sasvima mršav da ga u iglu možeš udjenuti. Crte lica mu bijahu oštre, sav je zavidan, jer, oni, eto, prvi sagradiše bogomolju. A tek šta vode može popiti, kazivali su, tri su bunara izlili pred njega i opet nije žeđ utažio. Onda, odnekud dođe priča da su se ti Buconjići nekada zvali Vodopivići i da su se doselili iz Stona, gdje bunar moraš tražiti dan hoda, smijali su se, sretni što oni podigoše crkvu prije katolika i što je njihov Blagaj sa svih strana opkoljen vodom.
Crkva još ne bijaše dovršena, te onakva, sva u skelama, fra Pašku, kako ga odmilja zvaše među fratrima, doimaše se ona kao kakva prapovijesna životinja koju su sa svih strana vezali u konope, a ona se prangija i hoće da se otme. Upravo taj izraz, prangija, mada ni sam sa sobom nije bio načisto kada je riječ o njegovom značenju, upotrijebio je dva dana poslije, dok je u tišini franjevačkog samostana na Humu iznosio utiske s putovanja do Blagaja svome prijatelju, bosanskom fratru fra Ivi Božiću.
Taj fra Ivo prije tri godine napokon popusti pred njegovim nagovaranjima i pređe iz Provincije Bosne srebrene, ovdje, kod njih, u Provinciju hercegovačku i bio je njegov lični ispovjedatelj. Pred fra Ivom otkriva Paško da se sve vrijeme svog boravka u Blagaju osjećao nelagodno, mada ga ugostiše kao kralja. Kazivao je da se u zraku osjećao nekakav inat, arogancija, posprd, šta li, da mu je muka bilo od onolikog mahanja lepezom pred licem, da je janjetina bila preslana i da je stalno žeđao, toliko da mu je i zbog toga postalo neugodno. Na kraju reče kako su pravoslavci još jednom pokazali da mu nikada neće oprostiti što je onomad, pred sami Berlinski kongres, pisao austrougarskim vlastima da nikako ne smiju dozvoliti da Srbija anektira Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu. I na samom kraju reče da je sasvim jasno osjetio da od crkvenog ujedinjenja o kojem sniju Biskup s turskih granica, kako je zvao Josipa Štrosmajera, biskupa đakovačkog, i Josip Drugi, kako je zvao Josipa Štadlera, nadbiskupa vrhbosanskog, nema ništa. Oni nas ne podnose, gore nego muslimane, zaključi fra Paško, udari šakom o sto i reče da im se što žurnije mora odgovoriti katoličkom crkvom i zamišljeno se zagleda prema Veležu.
FRA IVINA PROŠNJA
Bila je godina 1891. i fra Ivo Božić, povodeći se za starom praksom hercegovačkih franjevaca, prebaci putnu torbu preko ramena, natiska u nju poputninu – luk, kruh, sir, vino – i uputi se ka potomcima nekadašnjih Hercegovaca da od njih traži novac za blagajsku crkvu. Kažu da je obišao cijelu sjevernu Hrvatsku, od Save do Drave, i da je izbio na Dunav i Tisu, da je oprosio i Slavoniju i Baranju i Srijem, pokucavši na hiljade vrata i pred hiljade lica pružajući svoju kutiju za milostinju.
Zamišljamo ga kako, oslanjajući se na štap, za kojeg se pričalo da je izdjeljan od brijestova podno fojničkog samostana, u kojem je fra Ivo proveo dobar dio svog života, kako, dakle kraca prašnjavim drumovima koji križaju beskrajne ravnice, kako se budi u sjenicima i pije tek pomuženo mlijeko koje mu nude stidljive domaćice crvenih obraza, kako na nekom udaljenom šoru razmahuje svojim štapom na sve strane odgoneći od sebe pse lutalice i strahujući pred njihovim pognutim repovima i pred pjenom na njušci, kako sav pretvoren u zijev jauče dok mu neki besrebrenik, kako u tim krajevima zvaše ljekare koji nisu uzimali novac za svoje usluge, kliještima čupa satruho zub koji ga muči danima i ne da mu sna, i na kraju kako leži uz prezrela pšeničišta shrvan od pješačenja, smoren nepreglednom ravnicom i željan bilo kakvog brda.
Najbolje se osjećao, kako je svjedočio pri povratku, kada bi ga neki bogati domaćin na obalama Tise, Drave ili Dunava pozvao da prenoći pod krovom, pa bi se te noći cijelo mjesto iskupilo na sijelo. U žeravi na ognjištu zgrnuli bi krompira, naredali po demirlijama sira i kiselih paprika napunjenih kupusom, razvezali preko njih sočne kobasice i nalomili sira šrkipavca, te bi im on, kroz zalogaj pričao o njihovoj pradomovini i strijeljao ih imenima fra Andrije i fra Ilije Dubočca, fra Ivana Seočanina, fra Grge Zgonščanina, fra Jure Turbića. Ti ujaci su prije dvjesta, prije dvjesta pedeset godina, razmahivao je fra Ivo rukama oko sebe i naginjao se prema svojim slušaocima kao da hoće da pohvata te ljude razbacane po vremenu i da ih stisne uz sebe, silno, da ih polomi od zagrljaja, oni su, daklem, za vrijeme velike gladi koja je harala po Hercegovini poveli hiljade ljudi, katolika, Drnića, Adamovića, Piukovića, Mamužića, Skenderovića, Parčetića, Sudarevića, Kujundžića, i naselili ih ovdje po ovim krajevima, na plodnu zemlju, koja ne da gladi da se osili.
Redao je tako fra Ivo historijske podatke i sav se zanosio u napon da se sjeti što više prezimena, jer bi se na spomen gotovo svakog brezimena (tako ovdašnji ljudi zvaše porodično ime) neko iz mase, iz susjedne sobe, iz predsoblja – toliko je ljudi dolazilo da ga vidi i čuju – javio jednim kratkim “ovdje”, potvrđujući njegovu priču i njegovu nadu da ovi ljudi nikada svoje porijeklo neće zaboraviti i da će u svojim dušama naći suosjećanja sa svojim dalekim rođacima koji u Blagaju žele graditi crkvu.
Njegovoj sreći ne bi bilo kraja kada bi se neko od njih, kakav starac, sjetio priče djedova i opisao mu kamenu kućicu, bunju, po kojoj ih i prozvaše Bunjevcima. A tek kada bi ga domaćin na jednom od tih sijela počastio trambuvom, sokom od kupina, kojeg su spravljali na isti način kao i prije dva vijeka, tada bi bio sasvim siguran da će ujutro, kada ga budu ispraćali, do vrha napuniti njegovu kutiju u kojoj je skupljao prilog za crkvu, te bi se sasvim razmahao i potpuno bi razrogačio krupne crne oči na onog koji bi znao nabrojati barem dva prezimena – fra Vidović, reče jedan, fra Marković, doda drugi – od onih osamnaest franjevaca koji su u drugoj seobi, u vrijeme Velikog ili Bečkog rata, preveli katolike iz Hercegovine ovamo, pa bi nabrajao skupa s njima i podstrekivao ih da se sjete još kojeg imena.
Ne zna se koliko je godina fra Ivo Božić proveo po sremskim, po baranjskim, po slavonskim ravnicama i koliko je novca sakupio. O tome ne govore ni historijska vrela ni narodna predanja. Zamišljamo ga kako svojim mršavim nogama gaca drumom i prestrašeno se okreće na sve strane. S hrpom novca u kožnoj torbi prebačenoj preko ramena i prekrivenoj habitom, od koje se ni u krevetu nije odvajao, rastao je i njegov strah od lopova, hajduka i sjecikesa. Sav isprepadan i brižan, on bi, čim bi ugledao kakvu crnu tačku na dalekom horizontu, produživao korak, požurivao bi samoga sebe, hajde Ivo, brže, bodrio se, hajde Ivane, potegni, othukujući, i tako sve dok se ne bi primakao kakvom selu ili šoru prije nego ga hajduci sustignu. A kada bi iz sigurnosti kakvog šajera prepunjenog sijenom vidio kako u selo ulazi neka razdebljala dobrohotna snaša od koje mu se pričinjaše trojica hajduka, kakav paor vodi za sobom konja koji je pasao u livadama pa se fra Ivi činjaše da prema njemu galopira čitava četa da ga orobi i svuče do gola, kakav pijani muzikaš koji se vraća iz susjednog sela gdje se cijelu noć svadbovalo i na leđima vuče ogromni kontrabas od čijeg vrata se Ivi činjaše puška, ili cijeli tamburaški orkestar koji se u daljini razlistavaše u pravo podnapito harambaško jato, on bi se nasmijao iz sveg srca i, kako je poslije pričao fra Paškalu Buconjiću, tek tada bi spoznavao šta znači ona narodna: u strahu su goleme oči.
Tog straha donekle će ga riješiti gvardijan franjevačkog samostana u Iloku fra Mladen Barbarić. Stajali su pred oltarom samostanske crkve, zagledani u sliku “Sveti Ivan Kapistran pred Beogradom”. Nju je, kazivao mu je gvardijan, prije kojih četrdesetak godina naslikao čuveni bečki slikar Josip Kesler. Na njoj prikazao je, kazivao mu je dalje, jednog od najglasovitijih propovjednika svih vremena, na kojeg svaki franjevac mora biti ponosan. Vidi ga kako, upirao je prst u Kapistrana, na čelu čete križara u kahvenim habitima potpojasanim bijelim konopom, juriša na Beograd rame uz rame s čuvenim Jankom Hunjadijem, u narodu našem poznatijem kao Janko Sibinjanin. Ali fra Ivo bijaše rastresen i nije se mogao najbolje koncentrirati. Prvi razlog ležao je u tome što ga je pod habitom žuljala kožna putna torba sva natekla od novca ne dajući mu da i na tren zaboravi kako je u stalnoj opasnosti da ga na drumovima zaskoče razbojnici. A drugi što fra Ivo ne bijaše baš oduševljen životom, a posebno djelom svetog Ivana Kapistrana, koji u jedno vrijeme bijaše i inkvizitor pa se nije libio da na najveće muke stavi i same franjevce i zbog toga bi fra Ivo gvardijanu najradije rekao kako su oni, bosanski franjevci, uspjeli da iščaše herezu u Bosni bez lomača, sprava za mučenje, inkvizicije i križarskih ratova. Ali nije rekao ono što misli, opet iz dva razloga. Prvi, i važniji, ležao je u dobrom odgoju, jer ne valja, za Boga miloga, proturječiti domaćinu od kojeg prosiš konak i pare za crkvu, a drugi bijaše skriven u činjenici što je i sam gvardijan sve to znao, jer iločki fratri, i gotovo sav iločki narod, bijahu došli iz Olova još s Eugenom Savojskim kada se povlačio iz Bosne.
Ma koliko da se fra Ivo trudio da sakrije svoju rasijanost, gvardijan je ipak osjetio nespokoj u svome gostu. I tačno je pogodio otkud dolazi. Najednom, usred besjede o svetom Ivanu Kapistranu, čije su zemne ostatke čuvali u iločkom samostanu i na primjerima iz njegovog života odgajali generacije franjevaca, upita gvardijan fra Ivu da li je razmišljao o tome da ga na drumovima svakog časa mogu zaskočiti razbojnici i da već cijela Slavonija, i Baranja, i Banat i Srijem, svi i posvud, znaju za bosanskog fratra koji hoda od kuće do kuće i skuplja prilog za crkvu u Hercegovini. Fra Ivo ni o čemu drugom nije ni razmišljao. Zato se nakon gvardijanovog pitanja osjeti kao da stoji pred njim sasvim go, razgolićen kao upišano dijete, kako će kasnije, stideći se i smijuljeći se i prekrivajući zarumenjelo lice dlanom, priznati pred svojim mentorom fra Paškalom Buconjićem. Tad mu gvardijan predloži da sav novac koji je do tog trenutka skupio ostavi kod njih u samostanu, a pokupit će ga kad se vrati. I dade mu savjet da tako čini i ubuduće, u svakom sljedećem samostanu ostavit će prikupljeni novac, a kada se vrati, pokupit će ga i pravo za Bosnu.
ZIDANJE CRKVE
Sada, s putnom torbom prebačenom preko habita, a u njoj bijaše samo hrana i jedan peškir, fra Ivo Božić, oslobođen straha da bi mu razbojnici mogli oteti sav prikupljeni novac, mogao se u potpunosti prepustiti maštarijama i podizati svoju crkvu. Naime, najljepši trenutak njegovog putovanja bio je onaj kada bi se zavukao u osamu kakve sigurne sobe u domaćinskoj kući pa iz kutije za prilog izvadio novac i prebrojao ga, a onda ga stavio u putnu torbu. Kako je, skupa s fra Paškalom Buconjićem, nakon onog dana kada se ovaj vratio iz Blagaja i udario šakom o sto, i njihovim prijateljem češkim arhitektom Maksimilijanom Davidom, koji je u to vrijeme radio na crkvi Uznesenja blažene djevice Marije u Nevesinju, gotovo svake sedmice računao koliko im materijala treba za njihovu crkvu, fra Ivo je saznao cijene kamena, kreča, cementa, japije, kao i iznose dnevnica za majstore i radnike. Tako je, svaki put kada bi polagao skupljeni novac u putnu torbu, tačno znao koliko se za njega može izgraditi i sa svakim njegovim korakom u njegovoj mašti iznicala je crkva, kamen po kamen, zid po zid, narteks i zvonik.
Tog dana kada je napuštao iločki samostan, fra Ivo Božić znao je da je u trezor u gvardijanovoj ćeliji položio cijeli narteks s polukružnim lukom nad vratima, koja moraju biti jednostavna i bez dekoracija na dovratnicima. Kod gvardijana samostana Svetog križa u Mađarosu položio je fra Ivo gotovo četvrtinu naosa, cijeli jedan zid dug deset metara s pilastrima između prozora, koji moraju biti spojeni polukružnim lukovima i tako će, kako je to govorio Maksimilijan David, dati objektu dodatnu eleganciju.
U trezoru franjevačkog samostana u Baču položio je fra Ivo i drugi zid naosa, onaj kraći; kod gvardijana u osječkoj Tvrđi ostavio je debele drvene grede koje trebaju ponijeti krov nad brodom i trstiku koja će se zakivati u drvo da bi se po njoj lijepio malter i ekseri i kreč; a u samostanu svetog Antuna Padovanskog u Našicama pola zvonika, odnosno onaj dio koji se ravna s visinom crkve, a leži na zidovima debelim preko metra, bez ukrasa, ali snažan i čvrst da s lahkoćom ponese dva ostala dijela. Tada se vratio nazad, da još jednom pređe isti put, a u svakom samostanu gvardijan mu je dodjeljivao po jednog fratra u pratnju, oni će ga otpratiti do Bosne, a on neka u Bosni primijeni istu taktiku sve dok ne dođe kući.
Njima, tim fratrima dodijeljenim u pratnju, fra Ivo je, sav zanesen i presretan što ga je Bog odabrao da bude graditelj jedne ušćuperne i skromne crkve, crtao zvonik i dovršavao ga svojim riječima punim nade. Mora biti visine preko dvadeset metara, govorio je da nadvisi i munaru blagajske džamije i zvonik pravoslavne crkve. Zbog toga krov na zvoniku mora biti neobičan, originalan, pucao je fra Ivo riječima kao bičem, da ga takvog nema u cijeloj Bosni. Zvonik mora svojim izgledom mamiti pogled u visine. Između krova i donjeg dijela trebao bi biti dio ukrašen tako bogato da plijeni pažnju sa svih strana, a opet i skromno da lahko pusti pogled da se popne do krova, po kojem će, ipak, njihova crkva biti jedinstvena među svim katoličkim u Bosni. U prozorima mora da se ogleda nebo, a sunce da se odasijava u metalnim žaluzinama. Na uglovima bi iznicali tornjići s erkerima, između njih pilastri spojeni arkadama, razbacivao se fra Ivo izrazima koje je prvi put čuo od Maskimilijana Davida i jedva čekao da bahne na Savu. A tek iznad njih, uzdizao bi fra Ivo kažiprst skroz do čela i mahao kao da svi ti oblici i pojmovi stoje pred njima i da ih on jasno vidi, bogato nakićeni i izuvijani vijenci i balustrade, a u sredini grb...
Tako je fra Ivo Božić, po vlastitom priznanju pred biskupom Paškalom Buconjićem, prvi vidio katoličku crkvu svetog trojstva u Blagaju i opisivao je svakom ko ga je htio slušati, istu, u kamen, kakva će tek za nekoliko godina nići tu, među čempresima, na obali Bune.
