Eminentni jevrejski historičar iz Izraela Ilan Pappe, aktuelni profesor na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji i nekadašnji viši predavač političkih nauka na Univerzitetu u Haifi, proslavio se svojim epohalnim studijama Etničko čišćenje Palestine, Moderni Bliski istok, Historija moderne Palestine: jedna zemlja, dva naroda i deset mitova o Izraelu. U Izraelu ga smatraju revizionističkim historičarem, što on sam priznaje, jer se drznuo, na osnovu istraživanja historijskih dokumenata i arhiva s kojih je skinut embargo i veo državne tajne, ozbiljno, na osnovu naučnih dokaza, napisati novu modernu historiju Izraela i Palestine, posebno otkrivajući detalje zločina nad civilnim palestinskim stanovništvom u vrijeme Nakbe 1948. godine.
Vrijeme je to traumatičnih i nesretnih događaja progona, etničkog čišćenja Palestine koje Palestinci smatraju svojom najvećom modernom tragedijom, a Jevreji to vrijeme smatraju historijski značajnim za nastanak jevrejske države koju su nazvali Izrael. Ilan Pappe opisan je kao jedan od izraelskih “novih historičara” koji je od objavljivanja relevantnih dokumenata Britanske i Izraelske vlade početkom 1980-ih pomno bilježio historiju stvaranja Izraela 1948. godine. Pappe, osim toga što je naučnik i profesor, važi i kao politički aktivist koji se godinama zalaže za prestanak izraelske okupacije Palestine, uspostavu trajnog i pravednog mira između Jevreja i Palestinaca, za ostvarenje legitimnih prava Palestinaca te uspostavu demokratskih i humanih vrijednosti i jednakih prava za sve stanovnike historijske Palestine podjednako, bez diskriminacije, rasizma, nasilja i aparthejda.
Profesor Pappe objavio je nedavno zanimljiv članak u časopisu Palestine Chronicle, koji je pokrenuo profesor Rasheed Khalidi, jedan od najpoznatijih živih eksperata za pitanje Palestine u svijetu, a koji djeluje na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Pappe vjeruje, kao i profesor Khalidi te brojni drugi naučnici koji se pomno bave pitanjem Palestine u svojim akademskim radovima, da je tzv. mirovni proces u Palestini, koji je pokrenut i intenziviran nakon potpisivanja sporazuma iz Osla 1993. godine o miru između Palestinaca i Jevreja Izraela, osim što je nepravedan, također bio prvenstveno skrojen po mjeri interesa Izraela. Po uvjerenju ovih autora, taj je sporazum vrhunac prevare palestinskog naroda, palestinskog rukovodstva i međunarodne javnosti, jer njime nije istinski garantirano pravo Palestincima da će im biti omogućeno uspostavljanje vlastite države sa svim ingerencijama i suverenitetom i teritorijalnim integritetom na teritoriji historijske Palestine, koja im je dodijeljena odlukama Ujedinjenih nacija. Naprotiv, Sporazumom iz Osla kupljen je pristanak Palestinaca da će obustaviti borbu za oslobađanje okupirane Palestine, odustati od pružanja otpora okupaciji i zadovoljiti se relativno klimavom autonomijom koja im je dodijeljena na okupiranim teritorijama Zapadne obale, desne obale rijeke Jordan, područja koja Izraelci nazivaju Judeja i Samarija (historijske imena dijela Palestine), ali pod kontrolom okupacione sile Izrael. Palestincima su data neka formalna obilježja države, ali bez ikakvog suštinskog odlučivanja o svojoj sudbini i uređenju i organizaciji društva i države, bez prava na suverenitet, vlastitu vojsku, monetarni sistem, kontrolu granica, obrazovanje, liječenje itd.
MIROVNI PROCES KAO FARSA
Mirovni plan iz Osla, nakon tri decenije od potpisivanja, nije Palestincima omogućio da imaju vlastitu državu u stvarnom pogledu. Izraelu je bilo najviše stalo da postigne dogovor s političkim predstavnicima Palestinaca o tzv. sigurnosnoj koordinaciji. To znači da političko rukovodstvo Palestine prihvati odgovornost da će kontrolirati i nadgledati svaki vid otpora izraelskoj okupaciji na teritoriji koju nominalno kontrolira, hapsiti i zatvarati vlastite građane po nalogu i na zahtjev Izraelske vlade. Pitanje konačnog rješenja o uspostavi države Palestine odgađan je do u nedogled za vrijeme tzv. mirovnih pregovora kojim su upravljali predstavnici Sjedinjenih Američkih Država.
Čitav proces pokazao se kao obična farsa i teatar za Palestince i međunarodnu javnost, u cilju pacificiranja Palestinaca i gušenja njihovog otpora izraelskoj okupaciji Palestine. Nekoliko decenija dug mirovni proces naprasno je prekinut budući da rukovodstvo Izraela nije željelo prihvatiti kao partnera palestinsko rukovodstvo kao legitimnog sugovornika o postizanju mira. Farsični mirovni proces iskorišten je od Izraela za dodatno okupiranje Palestine i konsolidaciju naseljeničkih kolonija. S obzirom na diplomatske prevare, propast i lažne premise na kojim se zasnivao mirovni proces od samog početka, danas u Palestini imamo faktičko stanje gdje bi – čak i kad bi za to bilo dobre volje – uspostava države Palestine na području Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jerusalema praktično bila neizvodljiva. Izrael je sve bliže političkoj odluci da anektira okupirane dijelove Zapadne obale na kojim danas živi više od 700 hiljada jevrejskih doseljenika koji su svoja naselja izgradili na otetoj palestinskoj zemlji, na uništenim maslinjacima, voćnjacima, a sve u suprotnosti s normama međunarodnog prava i odlukama najviših organa Ujedinjenih nacija.
Upravo zbog faktičkog stanja na terenu, zbog indolentnosti i licemjerstva međunarodne zajednice i velikih sila, u svijetu je malo onih koji iskreno vjeruju da je rješenje palestinskog pitanja po modelu dvije države moguće postići. Do tog su mišljenja već odavno došli nosioci pokreta palestinskog oslobodilačkog otpora, koji već duže vrijeme, s manjim ili većim intenzitetom, primjenjuju metode oružanog otpora izraelskoj okupaciji. S druge strane, tzv. palestinska vlast ili uprava (PA), na čelu s Mahmoudom Abbasom, predsjednikom Palestinske uprave, i liderom Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), te istovremeno liderom političke partije Fatah (Oslobođenje), iz dana u dan gubi podršku i kredibilitet palestinskog naroda.
Palestinska vlast, sa stanovišta većine Palestinaca, nema puni izborni legitimitet, jer izbori nisu provedeni već duže vrijeme. Predsjednik Abbas vlada, ako se uopće njegovo administrativno upravljanje može okarakterizirati kao vladanje, držeći se principa na koje je PLO pristao u Oslu prije tri decenije i glumi neku vrstu autoriteta iako PA nema nikakvih stvarnih ingerencija nad teritorijom koju nominalno kontrolira, osim što je okolnostima primorana ispunjavati zahtjeve okupacionih vlasti i po potrebi vršiti represiju i tlačiti vlastiti narod zarad održavanja kakve-takve stabilnosti te u ime očuvanja nade za postizanje palestinskog sna o uspostavi palestinske države koju je davno proglasio Yasser Arafat.
Budućnost i sudbina Palestinske uprave posve je neizvjesna. To predstavlja problem ne samo za Palestince već i za okupacionu silu. Rukovodstvo Izraela, koje danas čini i frakcija političkih i vjerskih radikala i ekstremnih nacionalista, čiji lideri zauzimaju neke od ključnih sigurnosnih pozicija u do danas najekstremnijoj desničarskoj vladi ove zemlje, zabrinuto je za sudbinu Palestinske uprave, za koju strahuje da bi se mogla urušiti jer nema jasnog plana o palestinskoj političkoj tranziciji nakon odlaska Mahmouda Abbasa. Izrael, unatoč sofisticiranim instrumentima analitičkih i obavještajnih sposobnosti, nije kadar precizno predvidjeti u kojem bi smjeru mogla krenuti volja palestinskoga naroda u odsustvu predvidive uprave koju je Izrael do danas uspijevao kontrolirati različitim mehanizmima prinude i nagrade. Štaviše, Izrael je zabrinut i za sudbinu svoje države, koju proteklih mjeseci potresaju ozbiljni građanski protesti zbog uzurpacije ustavnih ovlasti i autoritarnog ponašanja, korupcije i drugih vrsta zloupotrebe vlasti koju građani ne odobravaju.
PRAKSA DRUMOM, RETORIKA ŠUMOM
S druge strane, sve su glasniji ekstremisti u Netanyahuovoj nacionalističko-religijskoj koalicionoj vladi, među kojim prednjače Itamar Ben-Gvir, kojeg je New Yorker magazin opisao kao ministra haosa, te Bezalel Smotrich. Ben-Gvir je osuđen za poticanje na rasizam i podržavanje terorističke organizacije. Riječ je o ekstremisti koji je akumulirao veliku moć i koji se u svojoj aroganciji drznuo čak i američkom predsjedniku Bidenu poručiti kako “mora shvatiti da mi [Izrael] više nismo zvijezda na američkoj zastavi”. Biden je također kritizirao palestinske vlasti, koje upravljaju dijelovima okupirane Zapadne obale, a koji nisu pod potpunom izraelskom kontrolom, kako su “izgubile svoj kredibilitet” i “stvorile vakuum koji pogoduje ekstremizmu među Palestincima”. Ova Bidenova kritika samo potvrđuje koja je stvarna percepcija uloge Palestinske uprave u očima američke administracije, Izraela i drugih protagonista lažnog mira.
Uprkos američkoj retorici, izraelske vlasti odobrile su planove za 13.000 novih stambenih jedinica u naseljima širom Zapadne obale. Većina država smatra da su naselja – izgrađena na zemljištu koje je Izrael silom okupirao 1967. godine – nezakonita prema međunarodnom pravu, ali Izrael se na to ne obazire jer zna da ima Washington iza leđa, bez obzira na retoričke izjave američkih zvaničnika. Bidenova administracija, kao i prethodne vlade, retorički koristi mantru kako proširenje naselja podriva održivost rješenja dvije države i produbljuje izraelsko-palestinski sukob. Ova dugogodišnja ofucana fraza, koja se koristi kao međunarodna formula za mir, izgubila je svaki smisao danas kad izraelske okupacione snage nastavljaju nasumično ubijati civile, starce, žene i djecu, pa čak i novinare, a sve pod izgovorom takozvanih širokih antiterorističkih napora. U izraelskim operacijama korištene su stotine kopnenih snaga uz podršku dronova, što ukazuje da se radi o ozbiljnoj eskalaciji nasilja koje podsjeća na pravi masakr.
Kako lamentira Ilan Pappe, buduća i slobodna Palestina u ovom trenutku možda se čini kao puka fantazija, ali, za razliku od Fantazije Izrael, ona ima realne šanse da proizvede široku podršku za palestinsku stvar na svim razinama, lokalno, regionalno i globalno. Pappe navodi da legitimitet Izraela i njegova održivost počivaju na dva glavna stupa. Prvi stup je materijalni uspjeh, koji se bazira na vojnoj moći, visokotehnološkim sposobnostima i snažnom ekonomskom sistemu. Ovi faktori omogućili su Izraelu da izgradi mrežu saveza sa zemljama koje u strateškoj saradnji s Izraelom vide buduću koristi od onoga što im Izrael može ponuditi, bilo da je riječ o pomoći u oružju, sigurnosti, špijunskim softverima, visokotehnološkom znanju i moderniziranim sistemima poljoprivredne proizvodnje, koje je Izrael, treba priznati, doveo do perfekcije, i u čemu prednjači u svijetu. S druge strane, Izrael od svojih saveznika zauzvrat ne traži samo novac i profit već i političku i diplomatsku podršku kako bi popravio narušeni međunarodni imidž i reputaciju.
Drugi stup na kojem se temelji moderni Izrael, iz perspektive Tel Aviva i u očima Izraela, jeste moralni stup. Ovo ne treba prihvatiti nekritički, ali treba poći od činjenice da je u očima zapadnog svijeta i lidera Izraela to i dalje duboko ukorijenjeno uvjerenje. Ovaj aspekt bio je posebno važan u ranim danima realizacije cionističkog projekta i stvaranja Izraela na teritoriji historijske Palestine.
PRODAJA LAŽNIH NARATIVA
Ilan Pappe vjeruje da je Izrael svijetu pokušao prodati dvostruki narativ o sebi, čime je želio legitimizirati svoje postojanje. Prvo, da je stvaranje Izraela bilo jedino rješenje i lijek za sprečavanje i eliminaciju antisemitizma, i drugo, da je Izrael izgrađen na mjestu koje je vjerski i kulturno u historijskom smislu nekad davno pripadalo jevrejskom narodu. Prisustvo autohtonog stanovništva, palestinskog naroda u Palestini, u početku je bilo potpuno negirano. Ali, kada je kasnije konačno priznato postojanje Palestinaca, ova je činjenica, tvrdi Pappe, predstavljena kao puka i nesretna koincidencija. Tada se Izrael, kao samoproglašena “jedina demokratija na Bliskom istoku” (retorika koja se i danas dobrano koristi u koridorima moći na Zapadu i za kojom se poseže kako bi se opravdalo zapadno licemjerstvo i odsustvo ozbiljne kritike izraelske represije i sankcija Izraelu zbog zločina nad Palestincima), proglasio velikodušnim mirotvorcem voljnim riješiti problem nudeći određene “ustupke” na način da je spreman odreći se svog navodnog prava na teritorij cijele historijske Palestine – retorika koju danas otvoreno rabi ekstremistička Netanyahuova vlada. Ono o čemu se uglavnom šuti i što saveznici Izraela i većina novinara i intelektualaca, uključujući i većinu njih u našoj državi, znaju jeste činjenica da je spomenuti moralni stup, na koji se Izrael oslanjao u prošlosti, davno erodirao, čak do te mjere da se danas potpuno urušava pred našim očima, tvrdi Pappe. Postoji jedna škola mišljenja koja postulira da je izraelska invazija na Liban 1982. godine započela ovaj proces erozije. Druga grupa posmatrača Palestine, pak, vjeruje da je taj proces započeo Prvom palestinskom intifadom (ustankom) 1987. godine i da je ovaj događaj bio transformativni trenutak kada se percepcija o Izraelu kao fenomenu utemeljenom na moralnim razlozima počela urušavati. Naravno, ta se pozitivna slika Izraela u očima svjetskog javnog mnijenja mijenjala postepeno tokom narednih nekoliko decenija do danas.
Ono što se često zanemaruje, tvrdi Pappe, jeste činjenica da kojim slučajem nije bilo palestinskog otpora i žilavosti, legitimitet i samopercipirano moralno utemeljenje jevrejske države ne bi došli u fokus svjetske javnosti i ne bi bili propitivani. Upravo je stoljetni otpor palestinskog naroda izraelskoj okupaciji i represiji glavni razlog kojem treba zahvaliti da se danas ponašanje Izraela konstantno propituje u svijetlu međunarodnoga prava, morala, ljudskih prava, humanosti, logike i zdravog razuma, te općeprihvaćenih civilizacijskih i etičkih vrijednosti i principa. Profesor Ilan Pappe tvrdi da su već 1948. godine, kada je Izrael proglašen državom na ruševinama historijske Palestine, činjenice na terenu postale poznate sve većem broju ljudi širom svijeta. To je direktan rezultat napora Palestinaca i njihovih sve većih mreža solidarnosti. S druge strane, decenijama pažljivo kultivirani pozitivni i gotovo bezgrešni imidž Izraela, bilo na unutrašnjem ili međunarodnom planu, kao “demokratske države” i kao uzorne članice “civiliziranih nacija” naprosto nije korespondirao s novim informacijama koje su dolazile do svjetske javnosti, zahvaljujući naporima naučnika, istraživača, novinara i aktivista za ljudska prava. Iz dana u dan takozvana izraelska demokratija razotkrivana je kao okrutni režim aparthejda, koji svakodnevno zloupotrebljava palestinska građanska i ljudska prava, tvrdi profesor Pappe.
Ipak, razotkrivanje prave prirode Izraela kao represivne države te široko rasprostranjeno odbacivanje izraelskog narativa koje se razvilo u međunarodnoj javnosti još nije prihvaćeno među vladajućim političkim elitama i vladama širom svijeta, posebno ne na Zapadu. Njihov stav o Izraelu ostao je, uglavnom, nepromijenjen. Štaviše, vlade na globalnom sjeveru, kako bi se dodvorile Izraelu, otišle su čak i korak dalje i počele voditi aktivnu kampanju i nizati optužbe protiv raznih pokreta koji se solidariziraju s Palestincima. Mnoge Zapadne vlade, od kojih mi u našoj državi lahkomisleno i naivno očekujemo da nam pomognu u očuvanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine i zauzmu moralan i principijelan stav protiv negatora genocida i destruktivnih snaga koje aktivno rade na rušenju naše države – potpomognutim u tome dijelovima međunarodne zajednice i ambicioznim i kratkovidim domaćim političkim protagonistima – odlučne su u svojim nastojanjima da uguše slobodu govora u svojim vlastitim društvima donošenjem zakona protiv građanskih inicijativa koje pozivaju na bojkot i sankcioniranje Izraela optužujući ih za antisemitizam. Pomislili bismo čak da su zemlje tzv. globalnog juga bolje od onih na zapadu i sjeveru. Ali, to je, po Pappeu, potpuno naivno i pogrešno uvjerenje. Naime, on tvrdi da vlade i vladari kako Zapada tako i globalnog juga ignoriraju zahtjeve svojih građana i društava koji od njih traže da zauzmu čvrst i odlučan stav protiv politike Izraela. To, dakako, uključuje i mnoge arapske režime.
Do posljednjih izraelskih izbora, održanih u novembru 2022. godine, činilo se da su međunarodna šutnja pa čak i saučesništvo s Izraelom štitili Vladu Izraela od transformacije bijesa javnog mnijenja u konkretnu akciju. Tome svjedoči podatak da Pokret za bojkot, deinvestiranje i sankcije (BDS) nije uopće negativno utjecao na slabljenje Izraela na terenu. Štaviše, može se govoriti čak o suprotnom, jer je Izrael još više poželjan kao trgovinski, vojni i strateški partner kako na sjeveru, tako i na jugu.
Pappe je, kako tvrdi, pretpostavljao da je nemogućnost pretakanja negativnog raspoloženja svjetske javnosti prema izraelskoj politici u neku vrstu opipljive politike zapravo tek rezultat cinizma političkih sistema u cijelom svijetu. On je danas, pak, uvjeren da samo promjena u načinu vođenja politike odozgo može pretvoriti nevjerovatnu solidarnost s Palestincima u formalni utjecaj i moć na terenu.
KUPOVINA MEĐUNARODNE ŠUTNJE
Kada je Izrael svojevremeno ponudio Njemačkoj projektile u vrijednosti od četiri milijarde eura, a Holandiji drugu vrstu projektila u vrijednosti od 300 miliona eura, kako bi im pomogao u modernizaciji odbrane, politički komentatori u Izraelu mahom su ustvrdili da će takvo oružje poslužiti kao najbolji protivotrov za ono što su oni nazivali kampanjom koja se vodi u cilju delegitimizacije Izraela kao države. Izraelski mediji su tada objavili da ovo oružje omogućava Izraelu da “kupi šutnju od Evrope”, tako da eventualne riječi osude zločina koje izraelski vojnici i doseljenici učine nad civilima u Palestini ne budu pretočene u bojkot Izraela. U svijetu općenito, a u Izraelu posebice, prevladava uvjerenje da Zapad podržava Izrael jer jevrejska država sa zapadnim zemljama dijeli zajednički “sistem vrijednosti” zasnovan na demokratiji i liberalizmu. Ilan Pappe ovakvu konstrukciju naziva “fantazijom o Izraelu”.
Ova imaginarna percepcija o Izraelu potpuno se urušila u novembru 2022. godine. Pappe tvrdi da izraelsko jevrejsko biračko tijelo, koje je pobijedilo na proteklim izborima, nikada nije niti uopće imalo stvarno divljenje prema zapadnim “sistemima vrijednosti” demokratije i liberalizma. Naprotiv, Ilan Pappe vjeruje da glasači koji su izglasali najekstremniju Vladu Izraela žele da žive u teokratskoj, nacionalističkoj, rasističkoj, pa čak i u “fašističkoj” jevrejskoj državi, entitetu koji bi se, po njima, trebao protezati širom historijske Palestine, uključujući okupiranu Zapadnu obalu i pojas Gaze. Izraelci ovu alternativnu ideju države nazivaju Judeja. Ta je ideja danas upravo u sukobu s Fantasy Izraelom (imaginarnom demokratskom državom kakva prevladava u percepcijama na zapadu). Narod Judeje ne mari za međunarodnim legitimitetom. Njihovi lideri i gurui potpuno su impresionirani novim saveznicima Izraela u svijetu, bilo da je riječ o vođama krajnje desničarskih stranaka na Zapadu ili ekstremno desnih pokreta u zemljama kao što je Indija.
Čini se da se nacionalistički i fašistički lideri spomenutih zemalja dive državi Judeji i voljni su joj pružiti međunarodnu mrežu podrške. To se već pretočilo u praktičnu politiku u zemljama u kojima je ekstremna desnica veoma moćna, poput Italije, Mađarske, Poljske, Grčke, Švedske, Španije i, ako Trump ponovo pobijedi, onda i Sjedinjenih Američkih Država, lamentira Pappe.
Neuspjeh Fantasy Izraela razotkrio je intrigantnu vezu između moralnih i materijalnih stupova koje je Pappe naveo kao temelje države Izrael. Pokazalo se, naime, da neoliberalni kapitalistički sistem nema razloga da ulaže u državu Judeju ako je ona na putu da zaista zamijeni “demokratski” Izrael koji Pappe naziva Fantasy Izraelom jer je riječ o pogrešnoj i fiktivnoj percepciji o Izraelu koja je uvriježena na zapadu. Naime, međunarodne finansijske korporacije i međunarodna industrija visoke tehnologije drže da su države poput imaginarne Judeje, nestabilne i rizične destinacije za strana ulaganja. Pappe tvrdi da globalne korporacije već povlače svoja sredstva i investicije iz Izraela. Stoga on smatra da bi Pokret BDS morao aktivnije djelovati kako bi uvjerio sindikate i vjerske organizacije širom svijeta da deinvestiraju svoja sredstva iz Izraela, a ta se sredstva mjere milijardama dolara. Ova vrsta deinvestiranja nije u skladu s principima moralno inspiriranog ulaganja. U prošlosti, Izrael je služio kao atraktivna destinacija za međunarodna finansijska ulaganja bez obzira na njegovo nemilosrdno ugnjetavanje Palestinaca. Raniji imidž Izraela, posebno ideja da je pravosudni sistem te zemlje bio u stanju zaštititi neoliberalne i kapitalističke investicije, uspijevao je uvjeriti strane investitore da će za svoj novac uložen u Izrael dobiti dobre dividende. Danas, pak, izgledi da bi država Judeja mogla zamijeniti dosadašnji model države koju Pappe eufemično naziva Fantasy Izraelom, ozbiljno utječe na ekonomsku održivost jevrejske države. Stoga je mogućnost Izraela da koristi svoju industriju ili novac da utječe na politiku drugih zemalja prema jevrejskoj državi ograničenija nego je to bilo ranije.
Urušavanje ideje o Izraelu kao demokratskoj državi i društvu razotkrilo je pukotine u društvenoj koheziji i spremnosti mnogih Izraelaca da posvete onoliko vremena i energije vojnoj službi kao što su to činili u prošlosti. Štaviše, napad na izraelski pravosudni sistem i erozija njegove navodne neovisnosti izložit će izraelske vojnike i pilote mogućim optužnicama za ratne zločine od Međunarodnog suda pravde (ICC) ili pojedinačnih država. Međunarodno pravo ne može intervenirati u domaćim pitanjima ako se lokalni pravosudni sistemi smatraju nezavisnim i čvrstim. Ovo je rijedak trenutak u historiji koji otvara mogućnosti onima koji se bore za slobodu i pravdu u Palestini.
Na jednom sastanku u Teheranu Iran je, navodno, savjetovao palestinskom pokretu otpora Hamas i libanskom pokretu otpora Hizbullah da se suzdrže od bilo kakve oružane akcije i da prepuste da dođe do implozije unutar Izraela. Pappe ne misli da postoji, ili je da je ikada postojala, realna vojna mogućnost oslobađanja Palestine. Ali on vjeruje da je ovo vrijeme za jačanje narodnog palestinskog otpora i ujedinjenja Palestinaca i njihovih pristalica oko dogovorene vizije i programa. Ta vrsta mobilizacije ukorijenjena je u palestinskoj nacionalnoj borbi za demokratiju i samoopredjeljenje još od 1918. godine. Buduća, oslobođena Palestina, koja će biti lišena cionizma, danas možda može izgledati kao puka fantazija. Ali, za razliku od Pappeovog Fantasy Izraela, ona ima šansu da probudi i potakne ljude i društva na lokalnom, regionalnom i globalnom planu da se aktivno angažiraju kako bi se za sve ljude koji žive u historijskoj Palestini u sadašnjosti, ili za one koji su iz nje protjerani kao palestinske izbjeglice širom svijeta, osigurala jedna i identična prava i slobode.
