Već je općeprihvaćena činjenica da se vojno-industrijski kompleks zapada (NATO), koji predvodi najveća svjetska supersila SAD, ubrzano kreće ka azijsko-pacifičkoj regiji, gdje se pomjeraju tektonske silnice globalne politike i geopolitičkog nadmetanja između Washingtona i Pekinga. Ova se regija proteklih nekoliko godina u zapadnom geopolitičkom diskursu počela označavati kao Indopacifik, što ima političke, a ne samo geografsko-prostorne konotacije.

Termin Indopacifik ne prihvataju Kina i Rusija smatrajući ga antikineskim i antiruskim. Strateški planeri u Washingtonu, Canberri i Tokiju koriste ga s razlogom, i to u namjeri da ga ograniče, pri čemu se iz njega namjerno isključuje Kina, a Indiji se daje poseban značaj, i dakako regiji Indijskog okeana, sve do istočnih obala Afrike. Stoga, kada se govori o Indopacifiku, treba uvijek imati na umu da to ima političko, pa čak i ideološko značenje, jer podrazumijeva područje koje Washington želi kontrolirati uz pomoć svojih saveznika. Paradoksalno je da su neke zemlje ove prostrane regije istovremeno strateški partneri Moskve, ali i Washingtona, iako na različite načine. Naravno, riječ je o Indiji, najmnogoljudnijoj državi na svijetu, koja poprima centralnu poziciju u rezoniranju i planiranju globalne politike sa stanovišta američke i općenito zapadne indopacifičke strategije.

Washington svoju hegemonističku poziciju održava uz pomoć svojih saveznika, bogatih i dinamičnih istočnoazijskih država, prvenstveno Japana i Južne Koreje, ali i Australije na jugu. Dijelovi ove regije danas su, a u budućnosti će biti još više, glavna neuralgična koncentracijska tačka čija je kontrola neophodna za očuvanje postojeće američke globalne dominantne pozicije. Neki to zovu američko globalno vodstvo, neki monopolarna liberalna hegemonija, a neki, pak, američka supremacija.

Radikalniji kritičari američke politike liberalne hegemonije, koji ne prihvataju kao iskrenu američku dezignaciju da je riječ o očuvanju svjetskog poretka zasnovanog na općeprihvaćenim načelima i pravilima, aranžmana za koji Amerikanci vjeruju da je čovječanstvu osigurao dugi period relativnog mira, prosperiteta i razvoja, drže da je to naprosto američka strategija eliminacije bilo kakve ozbiljne konkurencije, te da se to prvenstveno odnosi na Kinu kao glavnog konkurenta Americi, koju Washington svojom indopacifičkom strategijom želi eliminirati, oslabiti, usporiti, izolirati, a u konačnici, ako bude trebalo, i vojno poraziti.

Radikalni kritičari nove američke indopacifičke strategije tvrde da Washington želi isprovocirati novi sukob na istoku Azije kako bi Kinu porazio prije nego što ona još više ekonomski, vojno i tehnološki ojača i postane kadra uspostaviti vlastitu regionalnu hegemoniju u istočnoj Aziji, na isti način na koji je Amerika uspostavila regionalnu hegemoniju u zapadnoj hemisferi na principima Monroove doktrine, koju je postavio američki predsjednik John Monroe u prvoj polovini 19. stoljeća. Monroova doktrina najpoznatija je doktrina prema zapadnoj hemisferi, koju je utemeljio i u svom govoru pred Američkim kongresom iznio predsjednik James Monroe 1823. Ovom porukom Monroe je upozorio evropske sile da Sjedinjene Američke Države neće tolerirati daljnju kolonizaciju ili instaliranje marionetskih monarha u zapadnoj hemisferi po volji evropskih sila. Tako je Washington pomogao osamostaljenju zemalja regije, ali istovremeno praktično uspostavio hegemonističku kontrolu Srednje i Južne Amerike, gdje je s vremena na vrijeme mijenjao režime u skladu sa svojim interesima. Amerikanci se stoga boje da bi Kina mogla posegnuti upravo za identičnom strategijom u istočnoj Aziji, gdje je domicilna najmoćnija sila.

 

Pridobijanje Filipina, Tajlanda

Zbog toga Amerikanci posebno vrednuju politiku formiranja i jačanja saveza sa zemljama regije, koje Washington pokušava ojačati i uvjeriti da nipošto ne popuštaju pred rastućim utjecajem i moći Kine, bez obzira na njihove nacionalne interese, nudeći im određene povlastice, ali pokatkad im i prijeteći. U novije vrijeme Amerikanci su na tom planu ostvarili pozitivne pomake. Primjerice, uspostavili su odlične odnose s Filipinima, koji su bili narušeni za vrijeme prethodne administracije u Manili. Amerikanci povećavaju svoje vojno prisustvo na otocima Filipina. Filipini su većinska katolička država i bivša američka kolonija koju su Amerikanci osvojili kao plijen nakon što su vojno porazili Španiju, koja je ranije upravljala ovim područjem koje je dobilo svoju samostalnost.

Druga država koja bi, kako se čini, mogla krenuti korak bliže ka politici Washingtona jeste Tajland, i to nakon uvjerljive pobjede prozapadno orijentirane opozicije na nedavnim izborima u Tajlandu. Tu opoziciju neki kritičari optužuju da je produkt američke dugotrajne strateške borbe jačanja demokratskih snaga u oponiranju autokratskom režimu, koji je podržala vojna hunta, a čija je još uvijek aktuelna vlada tokom proteklih godina s Kinom uspostavila izuzetno bliske veze, uključujući i snažnu vojnu saradnju. Tajland je jedina država jugoistočne Azije koja nikad nije kolonizirana, a imala je posebno bliske odnose s Washingtonom, posebno u vrijeme hladnog rata. Da li će se nova Vlada u Bangkoku uspjeti formirati bez intervencije vojske koja bi to mogla spriječiti, fenomen je koji treba promatrati, jer je još neizvjesno u kojem će pravcu krenuti tajlandska demokratija. Također je važno kakvu će poziciju zauzeti tajlandska monarhija, odnosno vladajuća kraljevska kuća, koja ima posebno važno mjesto u političkoj svijesti Tajlanđana.

Čini se da Bidenova administracija vodi vrlo sofisticiranu i vještu politiku privlačenja, jedne po jedne članice ASEAN-a u svoj tabor, želeći ove zemlje postaviti u antagonistički odnos prema Kini, ili ih barem učiniti manje politički, ako ne ekonomski, ovisnim o Pekingu.

Zaokret Amerike i NATO-a prema istoku Azije usporio je rat između Rusije i Ukrajine, gdje su Amerikanci i Evropljani investirali ogromne resurse. U tom kontekstu, ovaj bi rat čak mogao pogodovati Kini jer se u njemu iscrpljuju resursi NATO-a koji bi u protivnom mogli biti iskorišteni u jačanju američke i zapadne pozicije u Aziji. Pozicija NATO-a oslabljena je zbog angažmana u Ukrajini, na istoku Evrope, koji poznati teoretičari međunarodnih odnosa kao što je John Mearsheimer smatraju nepotrebnim i dugoročno štetnim za američku strategiju, jer koči njen zaokret ka istoku Azije, gdje je lociran stvarni protivnik Washingtona.

Unatoč tome, neki analitičari vjeruju da je Washington već u pripremama kako bi mogao započeti rat s Kinom. Ima i onih koji čak smatraju da je Washington danas još odlučniji za okršaj s Kinom jer, iako se to krije u zapadnom diskursu, ozbiljni američki stratezi predviđaju neuspjeh ili kolaps „projekta u Ukrajini“, koji je trebao da za Ruse bude drugi Afganistan ili Vijetnam, u smislu iscrpljivanja Rusije, poticanju smjene režima u Moskvi pa čak i balkanizaciju i komadanje Rusije na manje državne zajednice.

Da Washington ozbiljno pomjera svoju vojnu strategiju ka istoku Azije, svjedoči i inauguracija i stvaranje prve azijske kancelarije ovog vojnog saveza u Japanu. Da li će sljedeći korak biti otvaranje vrata NATO-a Tokiju ili Tajvanu, kao što je to bilo obećano Ukrajini? Kritičari američkog širenja vojne strategije strahuju da je riječ o pripremi strategije za formiranje azijske varijante NATO pakta, u čije bi članstvo mogli ući američki indopacifički saveznici poput Južne Koreje, Tajlanda, Filipina, Australije i drugih država.

 

Tajvan i politika Jedna Kina dva sistema

Naravno, najosjetljivije globalno pitanje koje bi moglo izazvati rat katastrofalnih posljedica koji bi mogao uništiti ljudsku civilizaciju ili dobar njen dio jeste konflikt između Kine, s jedne, i Tajvana, iza kojeg stoji američka sila, s druge strane. Mnogi posmatrači pitaju kako je moguće da je Tajvan toliki problem ako ogromna većina članica UN-a priznaje Politiku jedne Kine (One China Policy), što podrazumijeva da je Tajvan sastavni dio Kine. Ugledni, a danas umirovljeni australijski diplomat John Lander učestvovao je u izradi i pregovorima o dokumentu koji se ticao priznanja Narodne Republike Kine (PRC). Lander je, kako navodi, bio lično odgovoran za neke od praktičnih aspekata ukidanja diplomatskog predstavništva Republike Kine (ROC – Tajvan) u Canberri. Ovaj iskusni diplomata tvrdi da status Tajvana kao provincije Kine nije uspostavljen sporazumom o priznanju PRC-a od SAD-a 1979. On tvrdi da je korištena američka formulacija identična onoj koju je njegova tadašnja Vlada iznijela u pregovorima s PRC-om sedam godina ranije, pod kojim je Australija prihvatila i priznala Politiku jedne Kine (One China Policy). Naravno, Tajvan je stoljećima bio provincija Kine. Ovaj otok okupirao je i zauzeo Japan u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata, i poraza imperijalnih snaga Japana, Tajvan je formalno i pravno vraćen pod suverenitet Kine, ali kao Republika Kina – ROC, i to u skladu s Kairskom i Potsdamskom deklaracijom nakon poraza Japana (1945). Nakon što su doživjele poraz na kopnu (u Kini), snage kineskih nacionalista (Kuomintang – KMT) od snaga Komunističke partije Kine (KPK) u građanskom ratu koji je bjesnio između dvije strane tokom Drugog svjetskog rata, KMT je prebacio svoju vladu ROC-a na otok Tajvan.

Pitamo se kako je moguće da se Vlada KMT-a uspjela oduprijeti komunistima i zadržati status legitimne vlade Kine sve do osamdesetih godina. Odogvor je jasan, SAD su zaprijetile upotrebom nuklearnog bombardovanja kineskih snaga na kopnu kako bi spriječile konačni poraz KMT-a, koji je predvodio Chiang Kai Shek. Sukob oko Tajvana, dakle, u početku nije bio stvar secesije, već oko toga koja je strana legitimna Vlada Kine, pobjednička komunistička ili poražena nacionalistička. Pitanje oko kojeg su se složile obje sukobljene strane jeste da je Tajvan samo jedna provincija Kine, a nikako posebna država.

Nakon što je Komunistička partija Kine (KPK) uspostavila Narodnu Republiku Kinu (PRC) 1949, većina svijeta postepeno je priznala KPK kao legitimnu vladu cijele Kine (uključujući Tajvan). Australija (1972) i SAD (1979) priznali su Kinu i prihvatile da je Tajvan sastavni dio suverene teritorije Kine i, kao posljedicu toga, povukle su priznanje ROC-a, i u skladu s tim ukinule diplomatska predstavništva u svojim glavnim gradovima. Sastavni dio tog dogovora je bio da se određene razmjene na nižem nivou od političkog i nivoa vlada mogu nastaviti s Taipeijem. Ali prema posebnom Zakonu o odnosima s Tajvanom, SAD se obavezala da će Tajvanu obezbijediti sredstva za odbranu od bilo kakve upotrebe sile protiv ove provincije. Peking je prihvatio da Tajvan ima status samoupravne provincije (Specijalne autonomne regije). Tako je nastala poznata politika Jedna Kina dva sistema.

 

Građani podijeljeni oko nezavisnosti Tajvana

Organizacija Ujedinjenih naroda je velikom većinom glasova izglasala da NRK treba da zauzme mjesto u Generalnoj skupštini i Vijeću sigurnosti i da UN neće priznati Tajvan kao zaseban suvereni entitet. Nakon dugog perioda diktature nacionalističke vladavine KMT-a, Tajvan je s vremenom uspio razviti snažan demokratski pluralni sistem parlamentarnih i predsjedničkih izbora s konkurentskim strankama. Demokratska progresivna partija (DPP) pojavila se kao glavni konkurent KMT-u. Pod vodstvom aktuelne predsjednice Tsai Ingwen, koju je, kako danas tvrdi Lander, obučavala, finansirala i njegovala američka duboka država, s ciljem konačne promjene režima Kuomintanga. U jačanju demokratskih snaga na Tajvanu, posebno je učestvovala Nacionalna fondacija za demokratiju (NED) u Washingtonu. Kao rezultat ovih evoluirajućih procesa uz pomoć SAD-a, DPP je sve više počeo zagovarati politiku nezavisnosti Tajvana. Lander, koji je kao diplomat službovao u Kini i čitav svoj radni vijek proveo na poslovima u diplomatiji Australije, smatra da je nepoznato koliko građani Tajvana zaista podržavaju politiku koja zagovara nezavisnost Tajvana od Kine.

Istraživanje koje je proveo tajvanski univerzitetski centar za izborne studije pokazuje da su građani podijeljeni na one koji žele zadržavanje statusa quo na neodređeno vrijeme, one koji žele zadržati status quo i odlučiti kasnije, i oni koji žele zadržati status quo dok se pritom polahko kreću ka nezavisnosti, čine ukupno više od 80 posto stanovništva Tajvana. Mali je procenat onih koji žele ujedinjenje s Kinom, ali i onih koji insistiraju na što nezavisnosti po svaku cijenu.

U prilog tome ide i činjenica da je vladajući DPP poražen na nedavnim regionalnim i općinskim izborima, da je predsjednica DPP-a Tsai Ingwen dala ostavku na mjesto predsjednice stranke, iako je zadržala poziciju predsjednice Tajvana, barem do predsjedničkih izbora 2024. Peking insistira da se status quo mora održati i da će se oduprijeti, ako je potrebno i vojnim sredstvima, svakom unutrašnjem ili vanjskom pokušaju proglašenja Tajvana kao nezavisne države, smatrajući Tajvan suverenim teritorijem Kine.

SAD su riješene u namjeri da blokiraju uspon Kine putem još jednog posredničkog rata, smatra Lander. On vjeruje da je strategija Washingtona usmjerena ka izazivanju takvog rata, a to čini potezima koji se mogu protumačiti kao poticanje Tajvana na nezavisnost. Politika Pekinga od 1949. do danas je formalno nepromijenjena i kao takva je ponovo formulirana na 20. Nacionalnom narodnom kongresu u oktobru 2022. Ideja da postoji tačan plan i raspored za ponovno ujedinjenje do 2030. je po svemu sudeći samo američka konstrukcija, a ne i odluka zvanične politike Pekinga. Svako ohrabrenje Tajvana da pokuša osamostaljenje dvije sile približava mogućnosti rata s nepredvidivim posljedicama.