Iran je u subotu uvečer 13. aprila 2024. godine lansirao salvu od nekoliko stotina kamikaze dronova te krstarećih i balističkih projektila na vojne ciljeve u Izraelu. Iranski napad na Izrael opravdani je odgovor suverene države na teroristički čin agresije koji je Izrael izvršio na iranski konzulat u Damasku 1. aprila 2024. godine raketama lansiranih pomoću borbenih aviona iz smjera okupirane sirijske teritorije Golanska visoravan.

Izrael je, podsjetimo, okupirao Golansku visoravan u agresiji 1967. godine, anektirao je i sve vrijeme tretira je kao vlastiti teritorij, time flagrantno kršeći međunarodno pravo i sve dosadašnje rezolucije UN-a. U terorističkom izraelskom napadu uništena je zgrada iranskog konzulata a poginulo je nekoliko iranskih diplomata i visoko rangiranih generala, među kojima brigadni general Muhammad Reza Zahedi i njegov zamjenik general Mohammad Haji Rahimi te general Hossein Amirollah, načelnik štaba iranskih elitnih jedinica al-Quds, koje djeluju u okviru Islamske revolucionarne garde (IRGC).

Stoga je prvi iranski napad na Izrael s teritorije Irana došao kao odbrambeni čin, kao odgovor na bombardiranje konzulata budući da Vijeće sigurnosti nije željelo reagirati i poduzeti adekvatne mjere sankcioniranja Izraela.

Stalna misija Islamske Republike Iran pri Ujedinjenim nacijama upozorila je kako je riječ o legitimnom činu odmazde za očigledno kršenje međunarodnog prava i Bečke konvencije o nepovredivosti diplomatskih predstavništava i njihovog osoblja te povredu iranskog suvereniteta. Tri stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, Francuska, SAD i Velika Britanija nisu prstom mrdnule da osude režim u Tel Avivu i poduzmu neophodne mjere protiv Izraela, iako cionistički režim već više od šest mjeseci vrši genocid nad civilnim stanovništvom Gaze.

Osim toga, nedavno su izraelske vojne snage brutalno, namjerno i bez ikakvog opravdanja, ubile sedam zapadnih humanitarnih radnika Svjetske centralne kuhinje (WCK), koordinatore distribucije humanitarne pomoći izgladnjelom stanovništvu Gaze, a koji su bili državljani Poljske, Kanade, Britanije, Australije, SAD-a i Palestine. Ovim namjernim, arogantnim i zločinačkim terorističkim ubistvom humanitaraca, režim u Izraelu opalio je žestok šamar SAD-u i svojim drugim zapadnim saveznicima, praktično im poručivši da čak ni oni nemaju ni pravo ni moć da im se suprotstave. WCK je jedna od rijetkih humanitarnih organizacija bliska američkoj vojsci i političkom establišmentu i moćnom američkom korporativnom poslovnom krugu i akademskoj zajednici, ali ni ta činjenica nije uspjela odvratiti Izrael od svirepog ubistva ljudi koji su žrtvovali svoje živote kako bi se pobrinuli da stanovnici Gaze ne ostanu bez neophodne hrane za bazično preživljavanje.

Ovaj teroristički čin Izraela protiv humanosti nije utjecao na Vladu SAD-a niti na druge zapadne sile da adekvatno osude izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Stoga je Iran, očigledno, morao stvari preuzeti u svoje ruke i odgovoriti na izraelski arogantni napad.

Treba podsjetiti da je Izrael u proteklih nekoliko godina izvršio niz svirepih ubistava iranskih generala i naučnika, prvenstveno eksperata za nuklearni program, a SAD je za vrijeme Trumpove administracije naredio ubistvo iranskog generala Kasima Sulejmanija, jednog od najomiljenijih i najsposobnijih iranskih vojnih stratega. Sulejmani je djelovao u Iraku i Siriji u borbi protiv terorističkih skupina ISIL-a, koje su poražene najviše zahvaljujući naporima Islamske Republike Iran, Rusije, Iračkih vojnih snaga i djelimično, ali u manjoj mjeri, zapadne koalicije u Iraku.

General Sulejmani u vrijeme ubistva bio je u diplomatskoj misiji u Bagdadu, u civilnom odijelu, došao je u Irak iz Sirije na poziv iračkog premijera. Smatra se da je njegova misija bila fokusirana na normalizaciju i uspostavu diplomatskih odnosa između Irana i Saudijske Arabije, nakon decenije zategnutih odnosa, tenzija i neprijateljstva dvije vodeće zemlje zapadne Azije koje su se nadmetale za primat u regiji.

Globalnom hegemonu SAD-u, kao ni Izraelu, nije išlo u prilog to što je Sulejmani aktivno radio na pomirenju dviju susjednih muslimanskih država, što se poslije, ipak, ostvarilo i to zahvaljujući okolnostima na terenu – uništenju ISIL-a i diskreditaciji američke operacije Timber Sycamore (naoružavanja terorista), promjenama u Saudijskoj Arabiji te iskrenim posredničkim naporima vlasti Omana i Iraka, a u konačnici i Narodne Republike Kine, budući da je pod pokroviteljstvom Pekinga potpisan sporazum o normalizaciji odnosa Rijada i Teherana. Ne treba posebno isticati koliko je taj sporazum u interesu obje države te u interesu dugotrajnog i održivog mira na Bliskom istoku i prosperiteta cijele Zapadne Azije.


Kasim Sulejmani

To, naravno, nikako ne ide u prilog zapadnim neoimperijalističkim silama i ekspanzionističkom Izraelu. Oni već decenijama profitiraju na politici podijeli pa vladaj, pritom okrivljujući lokalne aktere poput Irana za navodnu destabilizaciju i širenje malignog utjecaja, šijskog polumjeseca i drugih izmišljotina, iako je Iran kod kuće i u svom okruženju.

Treba podsjetiti da je Vijeće za saradnju zemalja Zaljeva (GCC) osnovano u maju 1981. godine u Abu Dhabiju, nakon konsolidacije Islamske revolucionarne vlade u Iranu, kao instrument zapadnih sila i njihovih zaljevskih vazala za podjelu regije, demonizaciju i destabilizaciju Irana, njegovo okruživanje, izolaciju i uništenje pružanjem podrške Sadamovoj agresiji.

Ipak, treba imati u vidu i činjenicu da su ISIL (DAISH) i druge srodne ali rivalske terorističke ekstremne oružane grupe u Iraku i Siriji, poput Al Qaide i Jabhat Al Nusre, od samog njihovog osnivanja imale podršku zapadnih obavještajnih agencija, Izraela, Jordana i drugih arapskih monarhija zaljeva, a koje su ISIL koristile kao instrument za ostvarivanje svojih geostrateških ciljeva u Zapadnoj Aziji, ponajviše za slabljenje Irana i njegovog utjecaja u ovoj regiji, koju Iran smatra važnim kao stratešku dubinu svoje odbrane u asimetričnoj borbi s neprijateljima koji decenijama nastoje oslabiti, destabilizirati ili svrgnuti iransku islamsku revolucionarnu vlast, kako bi Iran vratili pod kontrolu zapadnih imperijalističkih sila i Izraela te kako bi se dokopali enormnih energetskih resursa Irana i njegovog strateški značajnog teritorija, bez čije kontrole nije moguće održati američko-izraelsku hegemoniju na Bliskom istoku.

Opravdanim činom kažnjavanja Izraela iranske vlasti završile su svoju odmazdu, kazavši da se “stvar može smatrati završenom”. Istovremeno, kako navodi jedan od vodećih iranskih geopolitičkih analitičara Mohamed Marandi, Iran je poslao jasnu poruku cionističkom režimu u Tel Avivu da Iran neće oklijevati ponovo odgovoriti još žešćim napadom na vojne ciljeve u Izraelu ako režim u Tel Avivu, a koji predvodi Benjamin Netanjahu, odluči uzvratiti na iranski napad i napasti Iran. Marandi kaže da će u tom slučaju Iran odgovoriti preciznim i snažnim napadima.

Iran je, navodi Marandi, ovoga puta upotrijebio samo mali dio svog vojnog arsenala. Stoga, možemo zaključiti da je unaprijed najavljeni napad na Izrael bio proporcionalan, kontroliran, ograničen i prilično suzdržan, ali da su njime postignuti zadati ciljevi u smislu odmazde za izraelski napad u Damasku i brojne ranije napade na iranske naučnike i vojne zapovjednike, kao i civilno stanovništvo koje je poginulo kao žrtva terorističkih napada izvedenih na iranskom teritoriju.

Pozitivna je gesta to što je američki predsjednik Joe Biden kazao da neće podržati Izrael u napadu na Iran ako se Netanjahuov desničarski izraelski režim odluči na takav potez. Time je dao do znanja izraelskom premijeru da je prekršio svaku mjeru i da više ne može računati na bezrezervnu podršku u svojim avanturističkim pohodima koji prijete ne samo da destabiliziraju čitavu regiju već predstavljaju i ozbiljnu opasnost za ugrožavanje mira u svijetu a mogli bi, ako ih američki predsjednik ne obuzda, uzrokovati velike globalne ekonomske potrese uslijed potencijalnog sukoba u široj regiji Zapadne Azije.

Naravno, Biden je kazao da su američke snage “pomogle Izraelu da presretne gotovo sve dolazeće bespilotne letjelice i projektile”.

Prema raspoloživim medijskim izvještajima Hašemitska Kraljevina Jordan i Velika Britanija također su pružile pomoć Izraelu, kao i Francuska. Kako trenutno stoje stvari, Izrael bi, ako se na to odluči, mogao posegnuti za odgovorom na iranske salve. Prema informacijama koje je objavio Axios, Biden je izraelskom premijeru rekao da SAD neće učestvovati ni u kakvim u ofanzivnim operacijama protiv Irana.

Još je teško utvrditi koliku je Iran nanio štetu izraelskoj vojnoj infrastrukturi, koju je precizno gađao, ili se zadovoljio simboličnim napadom s ciljem da se nanese ozbiljna psihološka šteta stanovništvu Izraela koje, navodno, s većinom iznad 80 posto podržava izraelski genocid nad Palestincima Gaze.

Postoji i škola mišljenja koja tvrdi da je Iran, nakon izraelskog terorističkog čina bombardiranja iranskog konzulata u Damasku, samo želio “sačuvati kredibilitet” kod svojih građana, ali i u redovima saveznika u osovini otpora, odnosno među snagama koje se odupiru izraelskom genocidu nad Palestincima, ekspanzionizmu Izraela i hegemoniji SAD-a u Zapadnoj Aziji. Protagonisti ove linije rezoniranja vjeruju da je Iran svoje planove napada transparentno najavio kako bi se spriječilo bespotrebno ubijanje civilnih žrtava i dalju eskalaciju.

U svakom slučaju, napad predstavlja recipročan čin Irana jer ilustrira spremnost na suzdržanost i sprečavanje dalje eskalacije nasilja u regiji, u procesu legitimnog odgovora na izraelsku agresiju i ubistva koje je izazvao izraelski režim svojim genocidnim i nepromišljenim potezima. Tel Aviv je to ciljano uradio u namjeri da uvuče SAD u direktan sukob s Iranom, da prolongira genocidni rat u Gazi, skrene pažnju s izraelskih poraza na bojnom polju, da otupi oštricu globalnih propalestinskih protesta širom svijeta i da za sve okrivi Iran kao državu koju treba kazniti za navodnu agresiju i destabilizaciju regije, što se da jasno nazrijeti u osudama Irana od vlada zapadnih zemalja koje nisu našle za shodno da osude Izrael za genocid, niti ga pozovu na odgovornost čak ni nakon ubistva zapadnih humanitaraca u Gazi. Naravno, to je samo još jedna nova manifestacija licemjerstva zapadnih političkih centara moći, koji su odavno postali taoci moćnih izraelskih interesa.

Uostalom, ovo je prvi put da je Iran napao Izrael sa svoje teritorije a psihološki utjecaj tog čina ne može se potcijeniti. Namjera Irana, stoga, mogla bi se protumačiti željom da signalizira Izraelu i njegovim pomagačima u genocidu šta je Iran sposoban učiniti ali u znatno većim razmjerima u slučaju da Izrael ne izvuče pouku i ponovi slične napade, ubistva i provokacije protiv Irana. Trebalo bi da je ovim činom Iran uspio obnoviti ravnotežu odvraćanja (deterrence) i da je, pored odmazde, to bio osnovni cilj ovog iranskog pažljivo kalkuliranog, ograničenog i suzdržanog napada na Izrael, a ne neka iracionalna želja da nanese disproporcionalnu štetu razaranja infrastrukture ili ubistva nevinih civila. Ako je ova pretpostavka tačna, onda je SAD pravilno protumačio signal iz Irana koji ne želi regionalnu eskalaciju rata, i da vrlo dobro razumije da je Iran mogao izvesti i mnogo jače udare da je to želio, ili da to može učiniti ako na to bude primoran nepromišljenim potezima Izraela.

Prema tome, vojni cilj iranskog odgovora bio je zamišljen i precizno proračunat, efikasan i proporcionalan, ali napad koji ima snažan psihološki učinak jer je zapanjio izraelsko stanovništvo koje ovo nije moglo ni zamisliti. Bilo kako bilo, sljedećih nekoliko dana moglo bi biti izuzetno važno. Moguće povinovanje Izraela zahtjevu SAD-a da se ne vrši konvencionalna odmazda unutar Irana, sugeriralo bi da je uspostavljena atmosfera ravnoteže odvraćanja, što bi išlo u korist tvrdnji da je Islamska Republika postigla stratešku pobjedu nad Izraelom. Međutim, ako se Izrael usprotivi preporuci SAD-a i odluči se na napad na iranske ciljeve na teritoriji Irana suprotno američkoj volji, to bi onda značilo da odvraćanje nije postignuto, ili da izraelski premijer želi po svaku cijenu eskalirati situaciju iz osobnih ili pak političkih razloga kako bi sačuvao koalicionu vlast koja je pod prijetnjom još većih ekstremista a koji traže osvetu nad Iranom i nastavak genocida i invazije juga Gaze (Refah). I jedno i drugo nosi veliki rizik za Izrael.

Odluči li Izrael napasti Iran i obznaniti svoj konvencionalni odgovor, ali se na to odluči svjestan rizika od miskalkulacije, a u cilju kontrole eskalacije sukoba, te kako bi prikrio svoju slabost u redovima najekstremnijih radikalnih članova režima žednih osvete, vjerujući da bi time bila uspostavljena neka vrsta ekvilbrija moći, u tom slučaju, ne može se lahko predvidjeti sljedeći korak Teherana koji ne bi mogao ostati suzdržan. Rizik od moguće dodatne eskalacije sukoba bio bi povećan i mogao bi se oteti kontroli. U ovom trenutku, za Izrael bi bilo najbolje da odustane od dalje eskalacije.

U kojem smjeru će se stvari odvijati u narednim danima i sedmicama niko ne može predvidjeti. Ono što je najnužnije jeste trajni prekid vatre, zaustavljanje genocida, otvaranje humanitarnih koridora, povratak protjeranih Palestinaca, razmjena svih zarobljenika i talaca, obnova Gaze i traganje za političkim rješenjem u interesu pravde i mira za Palestinu.