Dan Al-Kudsa (Jerusalema) obilježava se već 44 godine širom islamskog, ali i zapadnog svijeta, posebno u onim zemljama u kojima živi značajan broj muslimana. Ovaj dan obilježava se posljednjeg petka u muslimanskom mjesecu posta ramazanu. Održavanje Dana Al-Kudsa inicirao je vođa Islamske revolucije u Iranu imam Ruhollah Homeini 1979. godine na prijedlog svog tadašnjeg ministra vanjskih poslova Ibrahima Yazdija. Dan Al-Kudsa ima podjednako vjersko, ali i političko značenje.

Osnovni cilj obilježavanja Dana Al-Kudsa, pored identifikacije muslimana širom svijeta s džamijom al-Aksa, koja predstavlja prvu kiblu muslimana, mjesto prema kojem su se prve generacije muslimana okretale za vrijeme obavljanja namaza prvih 13 godina boravka u Meki i 17 mjeseci nakon njihovog preseljenja (Hidžre) u Medinu, također ima svoj politički značaj jer se na taj dan izražava i solidarnost s Palestincima i njihovim svakodnevnim patnjama koje doživljavaju kao rezultat izraelske okupacije Palestine i represije.

Palestinci patnje i represiju  trpe već 75 godina nakon što je na teritoriji historijske Palestine od naseljeničke kolonije osnovane kao združeni pothvat cionističkog pokreta u Evropi i evropskih kolonijalnih sila, prije svega Velike Britanije, kojoj je nakon poraza i povlačenja osmanske uprave iz ovog dijela arapskog svijeta Liga naroda, preteča poslijeratne organizacije Ujedinjenih nacija (UN), dodijelila mandat da upravlja Palestinom, proglašena država Izrael.  

O vjerskom i duhovnom značenju Al-Kudsa postoji obilje informacija i to nije fokus ovog teksta. Ipak, treba uzgred napomenuti da je prema međunarodnim dogovorima i konvencijama staranje nad kompleksom džamije Al-Aksa u Jerusalemu dodijeljeno Hašemitskoj kraljevini Jordan, koja i danas ima međunarodno-pravne ingerencije da se u administrativnom smislu brine o miru, sigurnosti, redu i blagostanju ove svete lokacije za muslimane u svijetu. Pored toga, nesporna je činjenica da je Jerusalem također, pa i sama lokacija na kojoj se nalazi džamija Al-Aksa, značajan i za pripadnike druge dvije abrahamovske monoteističke religije, judaizam i kršćanstvo.

Evidentno je, posebno u proteklih nekoliko godina, da se jevrejski ekstremisti vandalski ponašaju prema džamiji al-Aksa i da im u tom pomažu pripadnici okupacionih izraelskih snaga sigurnosti koje su tokom ovogodišnjeg ramazana, kao i ranijih godina, na najbrutalniji način oskrnavili ovo treće najsvetije mjesto muslimana, maltretirali, tukli, hapsili i vršili torture nad vjernicima muslimanima koji su u ovoj džamiji i njenom haremu obavljali svoje vjerske dužnosti. Ovakav oblik skrnavljenja najvećih muslimanskih vjerskih svetinja zabilježeno je samo u Indiji od Hindusa i za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu od okupatora Bosne i Hercegovine.

Nasilje i skrnavljenje jesu vjetar u leđa izraelskim cionističkim ekstremistima, koji su uzurpirali palestinsku zemlju, a kojih danas ima više od 700 hiljada samo na okupiranoj Zapadnoj obali, na području koje bi u slučaju implementacije tzv. mirovnog procesa o Palestini trebalo činiti jezgro buduće palestinske države, na oko 22 posto teritorije historijske Palestine. Palestinska država bi po dosadašnjim pregovorima trebala dobiti suverenitet nad područjem obalnog pojasa Gaza i Istočnim Jerusalemom. Međutim, izraelska okupacija Zapadne obale normalan život Palestinaca, muslimana i kršćana podjednako čini naprosto nemogućim.

Represija, zlostavljanje, ubijanje, mučenje, zatvaranje Palestinaca njihov život čini nepodnošljivim. Izrael bi zbog okupacione politike i represivnih mjera koje provodi nad Palestincima po svim moralnim i međunarodnim zakonima morao biti proglašen parija državom čijim bi se državnim dužnosnicima moralo suditi pred međunarodnim sudovima zbog najozbiljnijih oblika kršenja ljudskih prava, kao i za politiku genocida koju provodi izraelski režim aparthejda. Otuda je od velike važnosti obilježiti ovaj dan radi podsjećanja na vjerski značaj Jerusalema i džamije al-Aksa za sve muslimane u svijetu, ali i zbog solidariziranja s palestinskim narodom koji se već 75 godina bori za ostvarenje svog sna da ima vlastitu državu i da živi u miru i blagostanju.

Ove godine, 15. maja 2023, bit će obilježeno sedam i po decenija od Nakbe, katastrofe palestinskog naroda, koji je u periodu 1947/1948. godine metodama etničkog čišćenja, zastrašivanja, ubijanja, silovanja, paljevine, progona postao žrtva genocida koji su počinile jevrejske cionističke falange i ekstremističke skupine doseljenika jevrejskih kolonizatora iz Evrope i njihove terorističke skupine, prije svega Irgun, Hagganah, Palmach i druge, iz kojih će kasnije izrasti današnje oružane snage Izraela (IDF).

Nakbu ne bi bilo moguće provesti da nije bilo okolnosti koje su je omogućile, a to je prije svega podrška kolonijalnih vlasti Velike Britanije cionističkim snagama, koja je još od 1917. godine, od Balfourove deklaracije, proglasila rat Palestincima, omogućivši njihov pogrom iz Palestine gdje su živjeli stotinama godina, pa i milenijima. U novije vrijeme historičari Palestine otkrivaju nove dokaze na osnovu arhivske građe koja im je postala dostupna i uspjeli su potpuno rekonstruirati istinu o Palestini, progonu Palestinaca, uzrocima Nakbe i svim kasnijim procesima koji su Palestince relegirali u položaj u kojem se danas nalaze.

Palestinsku Nakbu na zapadu su najbolje predstavili Rashid Khalidi, američki palestinski profesor na Univerzitetu Columbia u New Yorku, u desetinama svojih naučnih radova koje je, između ostalog, objavio i Institut za palestinske studije. Khalidi je posebno u svojoj novoj knjizi (The Hundred Years War on Palestine – Stotinu godina rata protiv Palestine) objasnio najpodlije metode i strategiju cionista i najmoćnijih zapadnih sila, prvo Velike Britanije, a kasnije SAD-a, u kreiranju naseljeničke kolonije Izrael, a kasnije i njenog proglašenja. Profesor Khalidi je argumentirano dokazao da su Velika Britanija, SAD i Sovjetski Savez svojim političkim odlukama i mahinacijama omogućile stvaranje i opstanak Izraela na tlu Palestine proteklih 75 godina.

Khalidi tvrdi da je svaka međunarodna inicijativa pod kontrolom ovih sila značila objavu rata Palestincima. Počevši od Balfourove deklaracije (pisma ministra vanjskih poslova Engleske lordu Rotshchildu iz cionističkog pokreta kojem garantira stvaranje države Jevreja – nacionalni dom u Palestini, u ime vlade njegovog veličanstva britanskog kralja), preko dodjele mandata Britaniji da upravlja Palestinom, zatim plana podjele Palestine na dva dijela koji su pod utjecajem dvije velesile izglasale UN, jednog za Jevreje, a drugog za Arape iz 1947, a potom i preko ratova između arapskih armija i cionističkih snaga, 1953, 1967 i 1982, kada je Izrael uz zeleno svjetlo odobrenja od Washingtona okupirao jug Libana i počinio neke od najgnusnijih zločina nad palestinskim civilima, ženama i djecom u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, neposredno nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) na čelu s Yaserom Arafatom napustila Liban gdje je u to vrijeme bilo njeno sjedište i preselila se u Tunis.

Profesor Rashid Khalidi je u svojoj ranijoj studiji Posrednici prevare pokušao dokazati da su svi tzv. mirovni procesi između Izraela i palestinskog rukovodstva zapravo bili velika laž i varka kako bi se onemogućilo uspostavljanje palestinske države, kako bi se kupilo što više vremena, što je Izraelu omogućilo postepeno okupiranje Zapadne obale i izgradnja i konsolidacija naseljeničkih cionističkih kolonija i tim stvorili de facto uvjeti na terenu koji naprosto onemogućavaju uspostavljanje bilo kakvog rješenja po sistemu dvije države. Khalidi, Anziska i Ilan Pappe, eminentni izraelski historičar koji je dokumentirao Nakbu u svojim studijama Etničko čišćenje u Palestini, a kasnije i na najupečatljiviji način prikazao položaj Palestinaca u Gazi, u knjizi pod The Biggest Prison on Earth (Najveći zatvor na zemlji), dokazuju da je koncept tzv. mirovnih pregovora sve vrijeme bio konstruiran kao varka a da su pritom i Izraelci i Amerikanci, koji su se nametnuli kao posrednici u pregovorima, ustvari, bili itekako svjesni da nema ništa od palestinske države čije stvaranje su sve vrijeme nastojali onemogućiti svojim diplomatskim prevarama.

Doduše, tzv. mirovni proces koji je započeo tajnim pregovorima u Olsu s PLO-om, poznat kao Oslo proces, koji je kasnije ozvaničen u Washingtonu 1993, te i u Egiptu 1995. godine,  Palestincima je tek ponudio djelimičnu autonomiju na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu. Bio je to način da se PLO odvrati od pružanja oružanog otpora izraelskoj okupaciji, ali i da se izazove podjela palestinskog naroda na „umjerenu stranu“ koja je za mir i „ekstremiste i tvrdolinijaše“ koji su protiv mira. PLO, odnosno njen konstitutivni dio, pokret Fatah (Feth – Oslobođenje), kao okosnica današnje Palestinske uprave (PA), odrekao se legitimnog prava na pružanje oružanog otpora i od momenta potpisivanja ustvari ima tek neke pojavne forme i elemente države (ambasade, ministarstva, administraciju, članstvo u nekim forumima UN-a i sl., ali nema nikakvog suvereniteta ni kontrole nad teritorijem koji je pod okupacijom), ima predsjednika i Vladu, koji nemaju nikakvu stvarnu moć, jer su zamišljeni kao instrument Izraela za održavanje reda i suzbijanje i sprečavanje otpora izraelskoj okupaciji među Palestincima.

Neki analitičari takvu strukturu smatraju jeftinim podizvođačem radova u interesu Izraela čija je okosnica ugovor o sigurnosnoj koordinaciji. Na taj način, delegirajući najteži posao provođenja reda PA-u, Izrael je želio ublažiti efekte svoje brutalne okupacije. Stoga, većina Palestinaca danas nema povjerenja pa čak i prezire administraciju PA-a koja ne preza od upotrebe brutalnih metoda kojim često ugnjetava i vlastiti narod ako se on odvaži suprotstaviti okupacionim vlastima. Stoga, ne treba da čudi da se pored Islamskog pokreta otpora Hamas, Palestinskog islamskog džihada, koji djeluju kao autonomne organizacije i imaju svoje vojne formacije, u novije vrijeme, proteklih mjeseci na okupiranoj Zapadnoj obali primjećuju se novi, decentralizirani oblici pružanja otpora pa i nove grupe, među kojim proteklih mjeseci prednjače borci tzv. Lavovske jazbine, koji se oštro suprotstavljaju izraelskoj okupaciji.  

Američki historičar, student Rashida Khalidija, dr. Seth Anziska, nedavno je objavio fascinantnu studiju pod naslovom Preventing Palestine (Onemogućavanja Palestine), u kojoj na osnovu najnovije arhivske građe, rekonstrukcije događaja na osnovu podataka s pregovora i sastanaka izraelskih političkih dužnosnika i američke administracije pred samu izraelsku invaziju na Liban 1982. dokazuje da je Reaganova američka administracija, tačnije njegov sekretar za vanjske poslove Alexander Haig, dao odobrenje izraelskom ministru odbrane Arielu Sharonu da izvrše invaziju Libana. Kad mu je Sharon rekao da planira svojim klijentima, Libanskoj kršćanskoj falangističkoj miliciji, logistički omogućiti upad u Sabru i Šatilu, gdje je počinjen najveći masakr civila, Haig mu je odgovorio da vodi računa da za tako nešto ima dobar izgovor i opravdanje. Sharon je to shvatio kao zeleno svjetlo za napad na Liban.

Rezultat je bio masakr u Sabri i Šatili. Izgovor je bio da je taj napad imao za cilj eliminaciju PLO-a, ali i američki i izraelski zvaničnici bili su dobro obaviješteni da su rukovodstvo PLO-a kao i oružane skupine Palestinaca već bili napustili Sabru i Šatilu i da su u tim logorima ostali samo civili, žene, djeca i starci. Seth Anziska je u jednom razgovoru s Rashidom Khalidijem kazao kako je on zapanjen da je američka administracija u to vrijeme bila tako aljkava i neoprezna jer je ostavila iza sebe na papiru dokaze koji bi se mogli koristiti kao dokazni materijal za agresiju i planiranje ratnih zločina, nakon što je pročitao deklasificirane zapisnike sa sastanaka izraelskih i američkih dužnosnika koji su sačinjeni u tom periodu, a koji su bili svojevrsna koordinacija Izraela s Amerikancima pred samu invaziju Libana.

Nažalost, zbog licemjernog odnosa vodećih zapadnih zemalja, to danas nije moguće postići. Većina rezolucija UN-a o Palestini koje su se ticale osude Izraela naišle su na veto SAD-a, a njeni najbliži saveznici, posebno Velika Britanija, Kanada, Australija, Njemačka, Nizozemska i druge zemlje bi po pravilu glasale protiv svake rezolucije koja sadrži osudu politike Izraela prema Palestincima. Neke se stvari postepeno mijenjaju u pozitivnom pravcu, ali je to još nedovoljno, sporo i uglavnom bez ikakvog ozbiljnijeg utjecaja na kriminalno ponašanje Izraela.

Najkredibilnije međunarodne organizacije za ljudska prava u svijetu, Amnesty International, Human Rights Watch, pa čak i izraelska organizacija Bet Selem, publicirale su opsežne izvještaje u kojim su dokumentirale kršenje ljudskih prava i praktički proglasile Izrael državom aparthejda, na sličan, i dakako još okrutniji način nego je to bi režim aparthejda u Južnoj Africi.

U duhu pomenutih činjenica, Dan Al-Kudsa također služi kao važan međunarodni islamski forum koji, osim što muslimane i sve slobodarske narode u svijetu podsjeća na nužnost da se solidariziraju s Palestinom i borbom njenog naroda za državu, slobodu, pravdu, čast, dignitet i život u miru, a koje ujedinjuje i zajedničko sveto mjesto Jerusalem, također je i šansa da se uputi glas protesta ne samo protiv okupacione i ekspanzionističke politike i zločina Izraela koje čini nad Palestincima, već i kao platforma za osudu međunarodne politike, posebice licemjerne i arogantne politike velikih i moćnih zapadnih zemalja čije saučesništvo u zločinima Izraela omogućuje i potiče da ti zločini prolaze bez osude i nekažnjeno već 75 godina.

Tokom 2017. zatekao sam se u Australiji, gdje sam radio godinu, a prirodom posla sam morao puno putovati po cijeloj Australiji. Ostao mi je u sjećanju urezan upečatljiv detalj koji mi je često na umu kada s prijateljima razgovaram ili pišem o Palestinskom pitanju. Čekajući let na aerodromu sreo sam grupu starijih muškaraca i žena, većina njih bili su kršćani. U razgovoru su mi rekli  da su oduševljeni da pod stare dane imaju priliku da putuju u Izrael kako bi tamo prisustvovali stogodišnjici poznate bitke za Jerusalem. Jedna starija gospođa, ne skrivajući svoje oduševljenje, uskliknula je kako je zahvalna Bogu da joj je omogućio putovanje u Izrael. „Želja mi je da odam počast našem australijskom generalu Johnu Monashu i britanskom generalu Edmondu Allenbyju, koji su zajedničkim snagama pobijedili Turke u bici kod Beershebe i tim omogućili poraz Osmanlija (Turaka). Naši su generali tada osvojili Jerusalem od muslimana i poklonili ga Jevrejima i zato danas imamo državu Izrael.“ Tada sam shvatio koliko je kod ovih ljudi živo historijsko sjećanje na Jerusalem i šta ono za njih znači u njihovom svjetonazoru i vjerskom, ali posebno političkom rezoniranju i pogledu na svijet, njihovim stremljenjima, željama, ciljevima.

John Monash bio je general australijske vojske na ratištu u Prvom svjetskom ratu. U Palestini je bio ispomoć britanskim snagama kojim je komandovao general Edmund Allenby. Njegova podrška Allenbyju  bila je ključna za pobjedu nad Osmanlijama. Monash je bio Jevrej čiji su roditelji u Australiju emigrirali iz Njemačke. Danas u Australiji postoji jedan od najboljih univerziteta sa sjedištem u Melbourneu koji nosi njegovo ime. Univerzitet Monash osnovao je i svoje kampuse u Maleziji, Kini, Indiji, a prije dvije godine je otvoren četvrti kampus u Džakarti u Indoneziji. Univerzitet Monash je prvi međunarodni univerzitet u Indoneziji. Indonezija u novije vrijeme postaje jedno od glavnih poprišta u islamskom svijetu i država u kojoj izraelski cionistički projekt pokušava pustiti svoje duboke korijene kako bi utjecao na tamošnju vladu da normalizira svoje odnose, prizna državu Izrael i s njom uspostavi diplomatske i druge odnose.

Za sada, vlada u Džakarti to odbija. U Indoneziji se polovinom ove godine trebao održati svjetski nogometni juniorski skup. Zbog protesta muslimana protiv izraelske okupacione politike aparthejda i zlostavljanja Palestinaca, posebno zbog napada i skrnavljenja džamije Al-Aksa, guverner provincije Bali, iako nije musliman, odbio je dati odobrenje za nastup izraelskih sportista. Predsjednik Joko Widodo je pokušao uvjeriti javnost da sport ne treba miješati s politikom. U znak odmazde, u vrijeme debate koja se vodila u Indoneziji o tome treba li dopustiti učešće izraelskih sportista, FIFA je uskratila Indoneziji pravo da bude domaćin ove svjetske manifestacije.

FIFA ili Međunarodni olimpijski komitet nikad nisu postupili na isti način kako bi kaznili Izrael čije sigurnosne snage pucaju u koljena mladim Palestincima kako se nikad ne bi mogli takmičiti u sportovima koje vole. Još jedan primjer licemjerstva međunarodnih institucija. Dan Al-Kudsa i zbog toga značajan globalni forum koji pomaže da se Palestina i Al-Kuds i prva kibla muslimana džamija Al-Aksa nikad ne padnu u zaborav. Treba učiti od onih kojim je sjećanje važnije od ličnog ili državnog profita, vlasti, karijere ili komfora. I to je smisao sjećanja na Al-Kuds.