Četvrtog septembra u prodaji će se u knjižarama naći knjiga „Salvador Allende. Politička biografija, ljudski oblik.“ Salvador Allende bio je istaknuta politička ličnost dvadesetog stoljeća. Rođen 26. juna 1908. u Santiagu de Čileu u dobrostojećoj porodici, bio je unuk uglednog i naprednog liječnika Ramona Allendea i potomak trojice braće Allende Garces koji su se borili za nacionalnu nezavisnost u zoru stoljeća. Revolucionarne ideje upoznao je kao dječak, vođen klasnom sviješću anarhističkog stolara italijanskog porijekla Juana Demarce u Valparaisu sredinom dvadesetih.

Nakon što je diplomirao medicinu na Univerzitetu u Čileu, smjer "mentalna higijena i kriminal", temeljen na dugogodišnjoj praksi u Nacionalnoj psihijatrijskoj ustanovi, 1933. sudjelovao je u osnivanju Socijalističke stranke (PS), političke snage koja se distancirala od socijaldemokratije, kao i od Moskve.

Njegova politička karijera bila je brza. 1937. godine, u dobi od dvadeset i devet godina, izabran je za zamjenika Valparaisa, u decembru 1938. imenovan je pomoćnikom glavnog sekretara PS-a, a od januara 1943. do juna 1944., nakon mandata ministra zdravstva, vodio je Glavni sekretarijat.

Od tada se sprijateljio s diplomatom Hernanom Santa Cruzom. "Jedna od osobina Salvadora bila je njegova odanost ne samo prijateljima, već i načelima, idejama i obvezama", izjavio je 1988. jedan od autora Opće deklaracije o ljudskim pravima. I kao i drugi njemu bliski ljudi, bio je iznimno vrijedan. "Nisam spavao više od četiri sata i nisam išao spavati prije dva sata ujutro [...], a do sedam sam sve već nazvao telefonom." Da, navikao je na dnevni san koji nije trajao više od trideset minuta, pažljivo se pridržavao prehrane i vježbao tijekom svog života.

Godine 1945. dobio je mjesto u Senatu i potvrdio svoj autoritet u nacionalnoj politici. Tri godine kasnije kritizirao je progon Komunističke partije koji je pokrenula vlada predsjednika Gabriela Gonzaleza Videla a 1951. godine, kada je većina njegove stranke odlučila podržati kandidaturu bivšeg diktatora Carlosa Ibaniesa za predsjednika, čiji je populistički projekt nalikovao peronizmu, kandidirao se uz podršku manjine socijalista i Komunističke partije u koaliciji zvanoj Narodni front.

Iako je na izborima 1952. jedva dobio 51.975 glasova, počeo je konkretizirati prijedlog koji je iznio još 1944. godine: "Mi socijalisti pozivamo ljevicu da se ujedini oko programa; program koji ćemo agitirati s ulice i iz parlamenta; program od nacionalnog interesa koji će ujediniti sve."

Ni u jednoj drugoj zemlji zapadne hemisfere socijalisti i komunisti nisu toliko dugo radili i borili se zajedno. Allende je bio glavni zagovornik jedinstva ljevice, koje nije prošlo bez povremenih kontroverzi i neslaganja, ali koje je ojačalo stvaranjem Narodnog akcijskog fronta (MPP) 1956. i ponovnim ujedinjenjem socijalizma godinu dana kasnije.

Na predsjedničkim izborima u septembru 1958. izgubio je od desnice Georgesa Alessandrija sa samo trideset i tri hiljade glasova: tada je rođen je "aljendizam", politički i društveni pokret koji je nadišao granice socijalističke i komunističke partije, ali čije je jedinstvo djelovanja bilo njegov glavni fokus.

Allende je bio mason, ulazak u masoneriju, pod utjecajem sjećanja na njegovog djeda, koji je bio veliki meštar Velike lože Čilea, pridonio je oblikovanju njegove ličnosti. Dana 16. novembra 1935. postao je članom progresivne lože Amish  Valparaiso, kada je potpisao masonsku oporuku, dokument u kojem je, između ostalog, morao odgovoriti na pitanje koje "sjećanje" želi zadržati o sebi. "Jer sam ispunio dužnost koja mi je dodijeljena da budem koristan društvu, doprinoseći njegovom duhovnom, moralnom i materijalnom poboljšanju svaki dan", napisao je.

Osmog novembra 1940. dok je bio ministar zdravstva i tek što se oženio sa Hortense Bussi, pridružio se metropolitanskoj loži Hiram Amish 65. Često je branio svoju pripadnost masonstvu. Kad je na konvenciji o Socijalističkoj partiji (1959.) predstavljena rezolucija da povelja zabranjuje dvostruki status socijalista i masona, on ju je prvi odbacio.

Ujedinjena čileanska ljevica bila je alternativa moći, a to je dovelo do toga da su od 1962. američki predsjednici stalno naređivali miješanje u lokalnu politiku kako bi spriječili njihovu pobjedu. Godine 1964., nakon što je vodio ogromnu "kampanju terora" i stekao podršku desnice, Eduardo Frei iz "kršćanske demokratije" pobijedio je Allendea, unatoč tome što je dobio 38,9% glasova.

Godine 1969. ljevica je u svoju novu koaliciju "Narodno jedinstvo" (MJ) uključila Radikalnu stranku a godinu kasnije uspio je postići sporazum s Kršćanskom demokratijom. Nakon što propada pokušaj opozicije da se ujedini Allende je preuzeo vlast i ušao u historiju 3. novembra.

Njegova je vlada krenula u nacionalizaciju nekih od najvažnijih industrija i dijela bankarstva, produbila agrarne reforme, uvela brojne društvene mjere poput distribucije pola litre mlijeka dnevno svakom dječaku i djevojčici kao i nacionalizaciju resursa bakra koja je završena 11. jula 1971.

U slučaju sa bakrom, odluka da se američkim multinacionalkama ne nadoknadi "prekomjerna dobit" koju su ostvarile svojim iskorištavanjem desetljećima, izazvala je od 1970. agresiju američkih vlasti, Richarda Nicksona i njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Henrija Kissingera. Nakon pobjede ljevice na općinskim izborima u aprilu 1971. (s 50,86% glasova), Allende je čileanski put do socijalizma nazvao istinskim epom.

Dana 8. juna 1971. godine, atentat na Edmunda Pereza Zuhovića, istaknutog vođu Kršćansko-Demokratske stranke, od strane ultraljevičarske skupine pokrenuo je sukob kolacijskih stranaka a politički sukob oko veličine i strukture nacionaliziranog sektora trajao je tačno hiljadu dana.

Allende je išao na turneju po Meksiku, Njujorku, SSSR-u i Kubi, što je potvrdilo njegovu ogromnu međunarodnu vjerodostojnost. Tridesetih je podržavao borbu druge španske republike protiv fašizma, četrdesetih je podržavao borbu saveznika protiv nacizma, pedesetih je osudio svrgavanje predsjednika Jacoba Arbenza u Gvatemali, a šezdesetih je podržavao kubansku revoluciju i borbu vijetnamskog naroda i osudio savezničku invaziju na Gvatemalu.

U govoru Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 4. decembra 1972. govorio je u ime naroda trećeg svijeta koji se bori za svoju ekonomsku nezavisnost. U martu 1973. postao je predsjednik s najvećom podrškom stanovništva u dvadeset godina. Ipak tri godine kasnije Čile je doživio pokušaj državnog udara. Dramatično obraćanje kardinala Raula Silve Enrikesa otvorilo je put posljednjoj fazi pregovora između Salvadora Allendea i Kršćanske demokratije, ali vodstvo kojim je zapovijedao Patrice Eilvin pod paskom bivšeg predsjednika Eduarda Freija i potaknuto CIA-inim dolarima, odbio je predloženi sporazum i umjesto toga odlučio usvojiti deklaraciju Zastupničkog doma 22.kolovoza, koja nije bila ništa drugo do poziv vojsci da preuzme vlast.

Dan nakon neopozive ostavke generala Pratsa, Allende je imenovao novog vrhovnog komandanta vojske. Allende je imenovao Augusta Pinocheta novim vrhovnim komandantom koji je do tada bio na dužnosti načelnika Glavnog štaba.

Dana 9. septembra, nekoliko sati nakon što mu je Allende objasnio svoju namjeru da sazove plebiscit kao rješenje ozbiljnog sukoba koji je podijelio zemlju, Pinochet se odlučio pridružiti zavjeri koju su pripremali drugi visoki oficiri tri grane vojske. Dva dana kasnije, svaki je odabrao svoje mjesto u historiji: vodio je državni udar koji je uništio najnapredniju demokratiju u Latinskoj Americi i postao šef diktature koja je sedamnaest godina pokazivala apsolutno zanemarivanje ljudskog dostojanstva.

Allende je sa svoje strane bio vjeran obećanju koje je više puta davao svom narodu: neće predati vlast koja mu je demokratski dodijeljena nijednom pučistu. Tako je svoj život završio u plamenu palače uništene bombardiranjem 11 septembra bombama ispaljenim iz dva vojna aviona.