Pripadnost eliti teoretski je bila jedna od slabih tačaka Jonasa Gahr Stoerea kada je ušao u Norvešku laburističku stranku, koju se tradicionalno smatralo političkim glasom radničke klase i arhitektima socijalne države. Sin bogatog brokerskog posrednika i nasljednik bogatstva procijenjenog na 16 miliona eura, 61-godišnji bivši ministar vodio je stranku od 2014. godine, ali nije uspio smijeniti konzervativce s vlasti u svom prvom pokušaju, na izborima 2017.

Prije nekoliko dana je uspio, iz drugog pokušaja i tako okončao osam godina opozicijskog mandata norveške socijaldemokracije. Od kada je prvi put formirala vladu 1928. godine, ova stranka nikada nije bila tako dugo van vlasti.

Nakon pobjede na parlamentarnim izborima u Norveškoj, svim skandinavskim zemljama (Norveškom, Švedskom i Danskom) upravljat će formacije na čelu sa socijaldemokratima, prvi put od 2001. U nordijsku grupu trebamo dodati i Finsku, koju također vodi socijaldemokratska stranka.

Konsolidacija se desila nakon dva desetljeća u kojima su političkim krajolikom u najsjevernijim zemljama Evrope više dominirali konzervativci, što mnoge tjera na pomisao kako bi moglo doći do promjene i u Njemačkoj gdje su jučer održani izbori i gdje je favorit bio Olaf Scholz, kandidat SPD-a.

“U slučaju Norveške, na primjer, mnogo se govorilo o smanjenju rastućih nejednakosti i o slabljenju sistema socijalne zaštite. Koncentracija bogatstva danas je ovdje na razini Velike Britanije”, objašnjava norveški analitičar Axel Fjeldavli.

Stoereov moto bio je "okretanje običnim ljudima", s povećanjem poreza za bogate i planovima za prelaz iz ekonomije koje uveliko ovisi o nafti u zeleno.

Strah od rastućih društvenih nejednakosti i potreba za jakom socijalnom državom povećali su se tokom pandemije i premještanje socijaldemokrata u centar, s restriktivnijim politikama, posebno kada su u pitanju migracije što je pogodovalo ovim formacijama, iako je politička panorama sve više fragmentirana.

Ipak, današnje socijaldemokratske stranke daleko su od velikih izbornih mašina iz prošlosti kada su vladali sami s velikom većinom. U svim slučajevima moraju se pomiriti sa koalicijama, što je slučaj u Finskoj gdje vlada pet stranaka ili imaju vanjsku podršku drugih formacija, kao u Danskoj.

U Norveškoj, gdje je stranka vladala 50 od 76 godina koliko je prošlo nakon Drugog svjetskog rata, započeti su kontakti za savez između Socijaldemokratske stranke, druge s lijeve strane i Stranke centra, s ruralnijom bazom. U Švedskoj je na izborima 2018. stranka uspjela ostati na vlasti, ali je zabilježila najgori rezultat od 1908. godine.

To što je Store, kao bogat i privilegiran čovjek, dobio priliku da vodi Vladu znak je ideološke otvorenosti nordijske socijaldemokratije a sličan se fenomen događa i u drugim evropskim zemljama, sve u pokušaju dobijanja glasova. Primjer je restriktivnija imigracijska politika koja se propagira posebno u Danskoj, s obzirom na porast desničarskih stranaka nakon velikog priljeva imigranata 2015. i 2016. godine.

Anti-imigracijski pomak danske vlade bio je jedan od najkritiziranijih aspekata, jer te mjere nisu u skladu s duhom tradicionalnije socijaldemokracije.