Ubrzo nakon poraza nacističke Njemačke u maju 1945. godine, saveznički vojni obavještajni agenti iskopali su kontejner sa strogo povjerljivim dosjeima u vrtu visokog njemačkog diplomate. Jedan skup mikrofilmovanih dokumenata sadržavao je izvještaj o strijeljanju sovjetskog ratnog zarobljenika od strane SS čuvara u koncentracijskom logoru Sachsenhausen 14. aprila 1943. Žrtva je bio 36-godišnji artiljerijski poručnik Crvene armije po imenu Yakov Dzhugashvili.

Nije bilo ničeg značajnog u smrti sovjetskog vojnika u nacističkom zarobljeništvu. U prvih 12 mjeseci invazije Adolfa Hitlera na SSSR, procjenjuje se da je 2,8 miliona zarobljenika Crvene armije podleglo gladovanju, izloženosti i bolesti dok su bili u njemačkim rukama. Međutim, kao što je izvještaj SS-a jasno pokazao, Yakov Dzhugashvili nije bio običan zatvorenik. Bio je najstariji sin Josifa Visarionoviča Džugašvilija, svijetu poznatijeg kao Josif Staljin.

Svjestan važnosti smrti zatvorenika tako visokog statusa u njegovom pritvoru, šef SS-a Heinrich Himmler proslijedio je izvještaj ministru vanjskih poslova Joachimu Ribbentropu 22. aprila 1943., tvrdeći da je Dzhugashvili umro dok je pokušavao pobjeći. Ribbentrop je razborito odlučio ne objaviti vijest u nacističkoj štampi i izvještaj je uredno arhiviran. Da nije uklonjen iz Berlina u posljednjem mjesecu rata u Evropi zajedno s drugim njemačkim državnim dokumentima, Himmlerov izvještaj možda nikada ne bi preživio. Nakon što je dospio u savezničke rukae, poslan je u London na ispitivanje.

U britanskom Ministarstvu vanjskih poslova nije se znalo mnogo o Staljinovom najstarijem djetetu. Džugašvili je rođen u martu 1907. od Staljinove prve supruge Ekaterine, rođene Svanidze. Ekaterina je podlegla tuberkulozi kada je imao samo nekoliko mjeseci, ostavivši ga na brizi tetki u Gruziji. Otac i sin ponovo se neće sresti sve do gotovo četiri godine nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, do kada je Staljin bio zvijezda u usponu boljševičkog režima.

Kad se pridružio svom ocu u Moskvi, 14-godišnji Yakov jedva je govorio riječ ruskog. Staljin je svog sina počeo smatrati slabićem nedostojnim njegove naklonosti ili poštovanja. Kad mu je rečeno da se Jakov pokušao ubiti pištoljem zbog nesretne ljubavne veze, Staljin je prezrivo uzviknuo: ‘Ne znba čak ni pucati kako treba!’ Jedina svijetla tačka u Jakovljevu životu bila je druga žena njegova oca, Nadežda Alilujeva. Jakov je Nadeždu, koja je bila samo šest godina starija od njega, smatrao više odanom sestrom nego maćehom. U novembru 1932. ubila se. Neki su šaputali da je uzrok bio njezin očaj zbog učinka Staljinove nemilosrdne politike na sovjetski narod; drugi su potajno smatrali da je to bila odbojnost koju je osjećala prema svom mužu.

S Nadeždinom smrću, Jakov je izgubio važnog saveznika u očevom najužem krugu, kao i dragog prijatelja. Uspio je izbjeći Staljinova maltretiranja nekoliko godina kasnije pridruživši se Crvenoj armiji. Taj potez imao je sudbonosne posljedice. Ubrzo nakon početka invazije nacističke Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. njegova jedinica je uništena, a on je zarobljen. Nakon što su utvrdili Jakovljev identitet, njegovi otmičari radosno su objavili vijest svijetu. Međutim, uporno se opirao svim njihovim pokušajima da ga natjeraju da osudi očev režim.

Početkom 1943. godine Nijemci su ponudili u zamjenu Jakova za feldmaršala Friedricha Paulusa, kojeg je Crvena armija zarobila kod Staljingrada. Staljin je navodno odbio ponudu, rekavši: ‘Neću mijenjati maršala za poručnika.’ U to vrijeme, Dzhugashvili je bio zatočen u koncentracijskom logoru Sachsenhausen izvan Berlina u posebnom objektu za ‘istaknute osobe’. Tu je bio sa još jednim sovjetskim oficirom, Vasilijem Kokodinom, nećakom Staljinovog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i s četvoricom britanskih ratnih zarobljenika.

U usporedbi s uslovima u kojima su prolazili ostali zatvorenici Sachsenhausena, njihove su prostorije bile udobne. Međutim, izvještaj SS-a o Jakovljevoj smrti spominje česte nesuglasice između dvojice sovjetskih zatvorenika i njihovih nevoljkih britanskih suputnika zbog kojih je bio ozbiljno depresivan. Čini se da je kap koja je prelila čašu bila optužba Britanaca da su Džugašvili i Kokodin namjerno zaprljali zajednički zahod. Neposredno prije noći 14. aprila 1943. Yakov je iz svoje kolibe izašao prema električnoj ogradi od bodljikave žice. Prema izvještaju SS-a, stražar mu je naredio da stane. Kad je on odbio, stražar je, poštujući naredbe, otvorio vatru, ubivši ga na mjestu. Jakovljevi postupci bili su postupci čovjeka koji namjerava počiniti samoubistvo.

Dok su zvaničnici u Whitehallu čekali potpuni prevod SS-ovog izvještaja, razgovarali su s američkim diplomatima o ideji da obavijeste Staljina kako mu je sin umro. Konferencija između Staljina, Winstona Churchilla i Harryja Trumana u Potsdamu u julu 1945. činila se idealnom za tu svrhu. Međutim, nakon što je kompletan dokument proučen, Foreign Office je brzo odustao od plana.

Dosje o Dzhugashviliju zatvoren je i njegov će sadržaj ostati tajna sve dok s njega nije skinuta oznaka tajnosti tri desetljeća kasnije. Je li Staljin ikada otkrio kako mu je sin umro? U januaru 1951. The Daily Telegraph je objavio izvještaj o 'zanimljivoj potrazi ruskih agenata u Njemačkoj' koji pokušavaju da istraže Yakovljev nestanak, uz nagradu od milion rubalja za siguran trag. Nikada se nije pojavila nikakva daljnja priča. Staljin je umro u martu 1953., u dobi od 75 godina, ostavljajući za sobom malo dokaza koji bi upućivali na to da je oplakivao smrt svog najstarijeg djeteta.