Bez Martina Heideggera nezamislivo je proučavati historiju filozofije, i to uz veliko uvažavanje jednog od najvećih mislilaca 20. stoljeća. Nije moguće proučavati “smisao bitka” bez uvida u Heideggerovo djelo, kojem je to pitanje sržna preokupacija. Treba li ga izbaciti iz historije, preskočiti, možda mu suditi u smrtnom odsustvu? Prognati Heideggera, prognati bitak. Naime, Martin je 1933. kao rektor Univerziteta u Freiburgu održao govor o “historijskom pozivu Njemačke” i bio aktivni član Hitlerovog nacionalsocijalističkog pokreta, zbog čega su mu savezničke vlasti zabranile da predaje na fakultetu u periodu od 1945. do 1951. Ima po njemu ulica u Njemačkoj i još štošta. Nisu se ni komunisti odricali Heideggera, proučavan je na svim katedrama filozofije u bivšoj Jugoslaviji. Neosporno je i to da je Husein ef. Đozo jedan od najvećih islamskih mislilaca u 20. stoljeću, a definitivno najveći i najzaslužniji bošnjačko-muslimanski mislilac tokom 20. stoljeća.

Književni genije Gunter Grass njemački je nobelovac. Bio je pripadnik Waffen-SS-a. Kasnije je postao ostrašćeni ljevičar i proslavio njemačku književnost vrativši joj “evropsku humanističku vjerodostojnost”. Pada li nekome napamet da Grassa baca na ulicu i da njegov Limeni bubanj izbacuje iz nastavnih planova i programa? I Husein ef. Đozo je bosanskim muslimanima podario vjerodostojnost svojim utjecajem i vizijom i darom.

Ezra Pound jedan je od najvećih američkih modernih pjesnika, a oduševljavao se Mussolinijem. Tokom Drugog svjetskog rata, na italijanskom radiju, držao je govore protiv SAD-a. Amerikanci ga 1945. zatvaraju u logor kraj Pise, odakle je bio prebačen u SAD i kao veleizdajnika proglašavaju ga mentalno nesposobnim, pa je vrijeme sve do 1958. provodio na psihijatrijskom odjelu bolnice St. Elisabeth u Washingtonu. Ali, čuda li, u ludnici piše jednu od najznačajnijih zbirki moderne poezije Cantos. Danas se njegovo djelo izučava na univerzitetima.

Šta ćemo s Knutom Hamsunom, norveškim piscem, nobelovcem, koji je od 1934. bio otvoreni simpatizer Hitlera? Norveška javnost decenijama vodi debatu na ovu temu, ali Knut je i dalje cijenjen i izučavan. U norveškoj općini Hamaroy postoji muzej i obrazovni centar “Knut Hamsun”, po njemu ime nosi norveška srednja škola, a postoji i trg imenovan po njemu, i to ispred zgrade u kojoj je protiv Knuta vođen proces.

Nadalje, Louis-Ferdinand Celine, jedan od najznačajnijih modernih francuskih pisaca, ali i pisac antisemitskih pamfleta tokom 30-ih godina. “Čovjek može voljeti Celinea bez da bude antisemita, jednako kao što može voljeti Marcela Prousta bez da bude homoseksualac”, kazao je 2008. francuski predsjednik Nicholas Sarkozy. Može se poštovati i voljeti djelo Huseina ef. Đoze, dakle, bez da budete označeni kao nacista ili fašista, zar ne?

No, ne može se braniti Đozino sudioništvo u SS diviziji jer ona je, bez obzira na kontekst njenog osnivanja (četnička klanja i potreba odbrane muslimana), pripadala jednom zločinačkom režimu. Ono što možemo i moramo braniti jeste Đozina amnestija i njegovo djelovanje kojim je zadužio Bošnjake muslimane nakon Drugog svjetskog rata. Njegovu je amnestiju 1952. godine potpisao visoki komunistički funkcioner Ivan Ribar. Naprosto je nevjerovatno da oni koji uvažavaju presude komunističkih sudova i smatraju ih meritornim, a znamo da su bili režimski i često montirani kada se proganjalo ideološke neprijatelje, ne uvažavaju činjenicu da su Huseinu ef. Đozi vraćena građanska prava Odlukom o amnestiji i pomilovanju Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ 1952. godine te da je svoju daljnju korisnost u društvu itekako opravdao. Žele li mu dvaput suditi? Kako je moguće da Derviš Korkut bude Pravednik koji je spasio Hagadu, a da istodobno bude čovjek kojeg su komunisti strpali na šestogodišnju robiju zbog saradnje s okupatorom? Imaju li na to odgovor naši nadobudni ljevičari?

Moše Pijade poslan je u London da iz četničke emigracije izvadi velikog srpskog pisca Miloša Crnjanskog. Navodno su sjedili na klupi usred Londona i Moše mu je rekao nešto kao: “Je li, bre budalo, dokle ćeš ti s ovim četnicima, vrati se?!” I vratio se. Poznato je da je Crnjanski kao dopisnik iz Rima pisao pozitivno o Mussoliniju. To se ne spominje kao što se kriminalizira rimsko dopisništvo Mustafe Busuladžića. Nakon Drugog svjetskog rata bio je zabranjen srpski pisac Jovan Dučić jer se nakon svoje ambasadure u Španiji domogao Amerike, gdje je naveliko četnikovao. Treba li ga izbaciti iz historije književnosti? No, stipu Crnjanskog i Dučića jer naši su se nadobudni ljevičari i reinkarnirane sudije iz perioda komunizma vrlo unervozili kada je SDA najavila da bi dalje čeprkanje po prošlosti trebalo voditi i prema tome da Ivo Andrić ima isti tretman kao i Đozo, Busuladžić i Pandža.

Nakon što je izdavačka kuća “Buybook” objavila knjigu Michaela Martensa pod naslovom U požaru svjetova – Ivo Andrić: jedan evropski život, nemoguće je ne primijetiti da se za iste ili slične krimene optužuju bošnjački intelektualci. Andrić je bio jugoslavenski ambasador u Berlinu, slušao Wagnera po pozorištima i imao bliske veze s nacistima, pokazivao veliko razumijevanje za interese i potrebe njemačke politike, dodijeljen mu je veliki krst njemačkog orla, Hitler ga prima u audijenciju kao prvog diplomatu u novoj kancelariji Rajha, a naš veliki pisac je obučen u pelerinu i nosi pernati šešir, Hitleru se pompezno obraća, nosi mu pisma, želi mu sreću i dobrobit, njemačke novine pišu o “prijateljskom razgovoru”. Na drugom susretu s Hitlerom Andrić je u prilici da tog 20. aprila 1939. čestita Hitleru rođendan, zatim sudjeluje u nacističkim vojnim paradama, a njemačka obavještajna služba bilježi da je pun hvale za nacistički režim i Hitlera, uvjeren je u konačnu pobjedu Njemačke, prisutan je kada se potpisuje Trojni pakt s nacistima i pritom je po izvještajima dobro raspoložen itd. Stoga i s obzirom na ovo, ako su problem Đozo i Busuladžić i Pandža, onda je, braćo ljevičari, još veći problem Ivo Andrić. Jer, jedno je biti saradnik okupatora, drugo je sudjelovati u potpisivanju kolaboracionističkog pakta.

Ipak, treba reći, nije ničiji interes da se Andrić izbaci iz bilo čega. I zato bi bilo pametno da se u smislu poštivanja bitka historijskih činjenica ostave na miru ličnosti i Đoze i Busuladžića i Pandže... i... i... svi oni koji jesu pogriješili, ali nisu radili zločine.