U selu Rabrani u Gornjem Hrasnu, na teritoriji općine Neum, prije desetak dana džematlije su postavile munaru na lokalnu Tucakovića džamiju nakon što su godinama bezuspješno upućivali apele tamošnjim općinskim vlastima da im dopuste nadogradnju. Dan kasnije općinska inspekcija zapečatila je objekat i zabranila vjernicima ulaz. Bila je to posljednja u nizu administrativnih i političkih opstrukcija izdavanja potrebnih općinskih dozvola za adaptaciju Tucakovića džamije, jedinog aktivnog neumskog džemata.

Muftijstvo mostarsko oglasilo se saopćenjem za javnost apelujući na međunarodne institucije i predstavnike vlasti u zemlji na svim nivoima da pomognu u rješavanju tog pitanja u skladu s vjerskim pravima i slobodama. Naveli su da je „Islamska zajednica u obavljanju svoje temeljne misije na području Muftiluka mostarskog, posebno na području gdje vlast vrši Hrvatska demokratska zajednica, godinama kontinuirano izložena mnogobrojnim opstrukcijama i diskriminirajućim političkim potezima“.

Dodali su još i da su sve vrijeme pitanje zadovoljavanja vjerskih potreba muslimana na području općine Neum općinskim vlastima delegirali kao isključivo pitanje vjerskih prava i stvarne potrebe kako lokalnog stanovništva, tako i brojnih posjetilaca muslimana koji odsjedaju i posjećuju naš jedini bosanskohercegovački grad na moru.

„Nažalost, uporno se naš zahtjev pretvara u političko pitanje, čime se ciljano nastoji osporiti, opstruirati i zaustaviti vjerska misija i djelovanje Islamske zajednice na području Neuma. Na postojećoj lokaciji već četiri stoljeća postoji Tucakovića džamija. Posljednjom minimalnom adaptacijom ni na koji način nismo izašli iz okvira onoga što se vodi u posjedu Tucakovića džamije u katastarskom operatu. Uspjeli smo tek neznatno poboljšati uslove za narasle vjerničke potrebe sve većeg broja vjernika koji dolaze u Neum iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, a i šire.“

Ovo je drugi ozbiljan incident u svega nekoliko mjeseci u malom povratničkom selu u neumskom zaleđu. U julu prošle godine vjernicima je bajramsku radost pomutio grafit koji su nepoznate osobe ispisale na zgradi starog mekteba. Sprejem je napisano HVO, a na drugom objektu, u neposrednoj blizini, napisano je slovo U. S mesžida je skinuta i odnesena zastava Islamske zajednice koja se tradicionalno ističe prilikom svih vjerskih praznika. Bajram-namazu u Rabranima tog je jutra prisustvovalo oko 40 osoba, od kojih se gotovo polovina njih nalazila na ljetovanju u jedinom bosanskohercegovačkom gradu na moru.

Poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci Rabrana svoje su kuće prvi put obišli u februaru 1997. godine. Tada je delegacija koju je činilo 70 prognanih Bošnjaka iz Neuma u pratnji SFOR-a, Međunarodne policije (IPTF) i predstavnika UNHCR posjetila hareme i imanja na području općine Neum. Po riječima jednog od njih, Ejuba Tucakovića, prognanici su se tada uvjerili da su u naseljima Rabrani i Mahala spaljene sve preostale bošnjačke kuće, što je, prema informacijama kojima je raspolagalo tadašnje Predsjedništvo Općine Neum, učinila hrvatska policija krajem 1996. godine. Masovniji povratak desit će se u jesen 1998. godine, kada je naseljeno šesnaest kuća koje će kasnije obnoviti Vlada Malezije.

Kao i obično, u historiji nalazimo korijene svih ovdašnjih sukoba, u dešavanjima iz historije treba tražiti korijene onoga što se danas dešava u Bosni i Hercegovini.  Ovoga puta treba se vratiti u 18. stoljeće koje je označavalo početak pada Osmanskog Carstva. U ovom stoljeću vođena su, osim nekoliko manjih ratnih sukoba, dva velika, po ocjenama historičara, potpuno nepotrebna rata, pokrenuta od nesposobnih, ali ambicioznih ljudi na visokim položajima, podsjeća Fazileta Hafizović u svom radu Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine.

Prvi je bio Kandijski rat, vođen od 1645. do 1669. godine protiv Mletačke Republike, koji je pokrenuo sam sultan Ibrahim, čovjek koji je bio mentalno bolestan. Taj je rat Osmanskoj Državi donio Kandiju ili Krit, ali je ona izgubila puno više na frontu koji je bio zapravo rezervni i koji se protezao duž granice s Mletačkom Republikom u Dalmaciji, odnosno primorju općenito. Utvrda Klis, koja je bila nominalno sjedište Kliškog sandžaka, izgubljena je za Osmanlije definitivno već 1648. godine.

Sama utvrda, koja se nalazi u zaleđu Splita i teritorijalno predstavlja samo jedno brdo, imala je uvijek veliko značenje u tom smislu da donosi prevagu onoj strani koja je drži. Tako je bilo i u ovom slučaju: kada je Mletačka Republika u septembru 1669. godine potpisala akt o kapitulaciji, njime je bilo određeno da Venecija zadržava Klis i ostalo što je osvojila u Dalmaciji i Albaniji.

Rad na razgraničenju na ovom području trajao je do 1671. godine, kada je povučena granica, nazvana „Linea Nani“, po mletačkom povjereniku u Komisiji za razgraničenje. Razgraničenjem nisu bili zadovoljni ponajprije predstavnici primorskih gradova, koji su pretendovali na svoje zemljište koje su imali i prije osmanskih osvajanja, tako da su, ne nalazeći povoljan odgovor na višim instancama, vršili pritisak direktno na zemljoradničko stanovništvo. Tako je došlo do situacije u kojoj su podređeni stanovnici plaćali poreze čak trima stranama kako bi ostali na svojim ognjištima. Međutim, to je bilo jedno stanje koje je uvijek prijetilo miru svake od tih zemalja.

Na širem planu također situacija nije bila mirna. Osmanlije već 1672. godine počinju rat s Poljskom, koji je trajao do 1676. godine. Za tri godine, 1679. godine, dolazi do novoga sukoba, ovoga puta rata s Rusijom, koji je trajao relativno kratko, samo dvije godine. Međutim, ovi sukobi su bili nevažni u odnosu na onaj koji je tek slijedio: veliki vezir Merzifonlu Kara Mustafa-paša, samoljubiv i gramziv čovjek, nakon osvajanja tvrđave Đur u Ugarskoj, umjesto da se s vojskom vrati u Beograd, krenuo je na Beč u ljeto 1683. godine.

Želio je da ostvari ono što ni sultan Kanuni Sulejman nije uspio da uradi prije više od stoljeća i po. Sada su uslovi za to bili još i teži nego u vrijeme sultana Sulejmana jer je 1684. formirana koalicija Svete lige za borbu protiv Osmanlija. Kara Mustafa-pašin pohod na Beč doživio je propast, ali nije ostao samo jedan u nizu poraza: on je bio uvod u pobjedonosni pohod članica Svete lige, koji je doveo do toga da je Osmanska Država zauvijek izgubila ogromne teritorije u Evropi i zapala u velike unutarnje teškoće, koje su samo rasle protokom vremena.

Uprkos naporima rijetkih sposobnih sultana, te njihovih vezira koji su uspjeli da povrate neke izgubljene teritorije, situacija nije bila povoljna za Osmanlije. Godine 1698. oni su konačno počeli pregovarati s članicama Svete lige o završetku rata, po principu da svako zadržava ono što trenutno ima. Osmanska Država izgubila je sve teritorije sjeverno od Save, a u Dalmaciji brojne značajne utvrde, kao što su Sinj, Knin i Vrlika. Ugovor o miru između zaraćenih strana potpisan je 26. januara 1699. godine u Sremskim Karlovcima.

Tu je potpisano, zapravo, nekoliko ugovora: ugovor o miru s Austrijom, zatim ugovor o granicama s Austrijom; ugovor o miru s Mletačkom Republikom, te ugovor o granicama s Mletačkom Republikom, kao i ugovori o miru s ostalim članicama Lige. Sultan je ugovor s Mletačkom Republikom ratificirao tek u aprilu 1701. godine, a nova granica s Mletačkom Republikom dobila je naziv, opet po mletačkom povjereniku, „Linea Grimani“.

Ono što je karakteristično za XVII stoljeće i ratove vođene u njemu jeste podrška i direktno učešće nemuslimanskog stanovništva na strani članica Svete lige. Osim hajduka i uskoka, kao i pripadnika vlaškog korpusa, koje su Mlečani angažovali na frontu u Dalmaciji, posebnu surovost prema zemljoradničkom stanovništvu, specijalno muslimanskom, pokazali su hajduci iz (stare) Crne Gore, ili, kako ih defter zove, Karadag e§kiyasi. Na tom području posebno su se istakli hajduci pod vodstvom Baje Pivljanina, koji su djelovali u drugoj polovici XVII stoljeća, i koji su, osim ubijanja muslimana, uništili i njihovu cjelokupnu kulturnu baštinu na širokom području Hercegovine i današnje Crne Gore.

Te su aktivnosti bile olakšane potpunim rasulom na ovom području, nastalim djelovanjem saveznika Austrije i Mletačke Republike, da privuku svako na svoju stranu stanovništvo i glavare plemena, dajući im velika obećanja koja nisu mogli da ispune. To je ponajbolje osjetila Dubrovačka Republika, koja je, iako se stavila pod zaštitu Austrije da bi se spasila od Mlečana, postala „poprište hajdučkog orgijanja“.

Najveće gubitke doživjela je Hercegovina, postavši tako poprište interesa, s jedne strane, Osmanske Države, te, s druge strane, Beča, Venecije i Dubrovnika. Treba napomenuti da granice povučene nakon ovog razgraničenja nisu zapravo ostale dugo na snazi. Nakon novih ratnih sukoba, „malog rata“ ili drugog Morejskog rata između Osmanlija i Mletaka od 1714. do 1718. godine, te austro-osmanskog rata od 1716. do 1718. godine, sklopljenim mirom u Požarevcu 21. jula 1718. godine izvršeno je novo razgraničenje. Tada povučena granična linija između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike najvećim dijelom predstavlja i današnju granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Fazileta Hafizović tako u Defteru, kada je u pitanju područje današnje Općine Neum, odnosno Gornje Hrasno, kojem pripadaju i Rabrani, nalazi i objavljuje podatke da je drugo ime tog sela bilo Radin i Rašnica te da je čitavo ostalo u Osmanskoj Državi. Bio je to stari čifluk koji su držali Karanizade Mustafa-beg i Hasan-aga. U Defteru su popisani i padišahovi podanici: Nikola, sin Matijasa, Vučko, sin Matijasa, zatim Jozep Ružić, Milutin, sin Milete, Drugi Nikola, sin Vida, Periša, sin Krešića, Kosta, sin Kreše, Radoje, sin Baletića, drugi Nikola, sin Bokole. Ukupno je popisano njihovih devet kuća. Na spisku su i Mehmed Projat (?) iz Mostara, Hasan Dusak, zatim i  Behlul-beg i neki Husejn.

Istom se temom, popisom stanovništva i objekata na tom području, bavio i Domagoj Vidović s hrvatskog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u svom radu pod naslovom Pogled u toponimiju sela Hrasno u Istočnoj Hercegovini. Tako Vidović piše da se u osmanlijskom popisu od 1475. do 1477. poimenično spominju 143 domaćina s područja Hrasna i Dubrava, a da se na temelju demografskih pokazatelja može procijeniti da je na tom području boravilo oko 1.500 stanovnika.

U tom je dijelu Hrasnog 1624. godine živjelo oko 400 katolika, a 1639. godine 27 katoličkih porodica. Prve potpunije podatke o sastavu stanovništva na području Hrasnog 1733. iznio je sofijski nadbiskup i upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije Marko Andrijašević. Po njegovom su popisu tamo živjele 54 porodice, od čega 21 katolička, 18 muslimanskih i 15 pravoslavnih. Ukupno je, dakle, na području današnjeg Hrasnog stanovalo 113 porodica, od čega 42 katoličke, 38 pravoslavnih i 33 muslimanske.

Tokom austrougarske uprave provedena su tri popisa stanovništva. Godine 1879. u Hrasnu Gornjemu živjelo je 835 stanovnika, od čega 492 katolika, 325  pravoslavaca i 18 muslimana. Popis iz 1895. donosi iscrpnije podatke po naseljima. Katolici su izrazita većina na tom području, a muslimani su imali većinu samo u Rabranima. Od 102 stanovnika tog naselja, bilo je 66 muslimana i 36 katolika.

U Kraljevini Jugoslaviji Hrasno se našlo unutar Primorske banovine, područje Donjeg Hrasnog pripalo je općini Hutovo, a Gornjeg Hrasnog općini Burmazi. U obje župe bilo je ukupno oko 70 posto Hrvata, a na početku Drugog svjetskog rata veći dio Hrasnog bio je raseljen zbog čestih četničkih upada i pokolja. Po popisu iz 1948. na području župe Hrasno stanovalo je 2.647 stanovnika. U SFR Jugoslaviji općini Neum pripala su naselja Borut, Brštanica, Cerovica, Cerovo, Crnoglav, Gornje Hrasno, Kolojanj, Rabrani i Vinine. Po popisu iz 1991, u naseljima užeg dijela Hrasnog stanovalo je 1.198 Hrvata, 117 Srba i 99 Bošnjaka, a po onom provedenom 2013. na području župe Hrasno živi oko 770 stanovnika, velikom većinom Hrvata.

Hasandedić piše da se 1490. spominje turska skela od Zažablja u Kleku. Budžetom drinskog kadije od prve dekade džumada 1895. (1490) godine uređeno je da se prodaje so na skeli u Kleku. Iz ove skele kasnije se razvilo tursko pristanište koje je svake godine, od prvog do prvog marta naredne godine, izdavano pod zakup (mukatu). Neki Mumin bio je 1596. godine emin u zažapskoj luci Kleku.

Za turske uprave Neum je bio hercegovačka luka, jako utvrđena. Ovdje je sve do 1878. godine bio stalno stacioniran kontingent vojnika koji su ga čuvali od napada Mlečana i uskoka iz Dalmacije. Na tvrđavi koja je po odlasku Turaka 1878. godine razrušena nalazilo se nekoliko velikih topova. Na obali u Neumu stoje još dva turska topa koji su za turiste i kupače prava atrakcija. Pored raznih vojnih, državnih i stambenih zgrada, u Neumu je za turske uprave sagrađena džamija i nedaleko od nje čatrnja. Džamija je bila situirana na mjesto Polača, neposredno uz desnu stranu magistrale koja od Neuma vodi prema Dubrovniku. Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala. Čatrnja zvana Bare nalazi se u Bari, desetak metara udaljeno od mjesta gdje se džamija nalazila.

Davno je napuštena i ne služi svojoj svrsi. Zadužbina je, sigurno, vakifa koji je i džamiju ovdje sagradio. I danas se vidi u parku, u strani, lijevo od ceste koja od magistrale vodi prema hotelu. Priča se da je džamija do 1927. godine djelimično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila. Uz nju se nalazilo groblje s više nišana koji su kao i kamen od džamije uzidani u razne podzide i zgrade koje su poslije 1930. godine na njemu podignute.

Treba napomenuti da je ovu rečenicu: „Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila“, bez prethodnog teksta, u svom radu koristio nekadašnji Tuđmanov špijun, a danas priučeni povjesničar Ivo Lučić kao krunski dokaz da džamije nikad u Neumu nije bilo i da je priča o njoj zavjera Bošnjaka koji žele izlaz na more. Iako Hasandedić, veći naučnik no što će to Lučić ikada biti, dolsovno tri reda ranije piše detaljno o džamiji. 

Hasandedić u svom članku dalje nastavlja da je zemljište na kome su se nalazili džamija, čatrnja i groblje bilo vakufsko vlasništvo, a sada je to sve državni erar. Podizanje ove džamije i čatrnje uz nju diktirale su potrebe jer je Turska, sve dok je Neumom vladala, stalno držala ovdje odred vojnika. Osim toga, na skelu Neum dolazile su brojne kiridžije koje su na konjima gonile robu u Stolac i dalje u unutrašnjost zemlje. Na ovu skelu brodovima su dopremane sve vrste robe i prehrambenih artikala, osim baruta i municije koji su iskrcavani u luci Gruž kod Dubrovnika.

Brojni stočari-muslimani iz Nevesinja, Ljubinja i Stoca dogonili su zimi stoku na ispašu u Neum, pa su i oni u zimskom periodu uvećavali broj muslimana u ovom mjestu. Turska je podizala u Neumu manja utvrđenja i magacine za smještaj robe. Ali-paša Rizvanbegović (1831–1851) naredio je da se ovdje sagradi više magacina za uskladištenje soli. U zalivu Klek, na mjestu Jazine, nalazila se za turske uprave privatna solana, a u Neumu je bio trg soli. Neum je za turske uprave bio naseljen muslimanima koji su ovdje imali džamiju i zato je sultan imao neprikosnoveno pravo na ovo mjesto.

Enklava Klek ostala je pod sultanovim suverenitetom i 1878. godine, kada je Austrija dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Neum je spajao Bosanski pašaluk s morem. Neum sa selima koja mu gravitiraju pripada katastarskoj općini Gradac, koji je odavde udaljen oko deset kilometara idući prema Stocu. Na području Neuma i okolnih zaselaka nalaze se sljedeće parcele (vrtovi, oranice, vinogradi, pašnjaci i šikare): Bubreg, Čalopek, Čajirnica, Hadžinica, Haliluša, Harem, Jašmak, Kalauz, Kardašuša, Karišikovište, Kod čatrnje, Kod Frlja, Kod kuline, Kokošaruša, Kovrazi, Kulina, Lizdakovina, Mujina lazina, Mujina torina, Ortačka ograda Pod čardakom, Podhadžinica, Redžino polje, Sarajlinovac, Selimača, Spahinovac, Šarićuša, Šarkuša i Više čardaka. U Gracu se nalazi oko jedan kilometar duga i plodna uvala zvana Beguša, koja je bila vlasništvo Rizvanbegovića, pa je po njima i dobila svoje ime.

Sve navedene parcele bile su vlasništvo aga i begova iz Stoca; Behmena, Čelića, Dobrića, Fenjerdžija (odselili u Tursku), Festića, Grebiđela, Huseinagića, Mehmedbašića, Muftića, Opijača, Rizvanbegovića, Sarajlića i Šarića, zatim Murtbegovića iz Višića, Tupaca (valjda Stupaca) i Frlja iz Mostara, kapetana Tasovića (valjda Tasa) iz Počitelja i Ljubovića iz Nevesinja.

U gotovo svim neumskim selima zemlja je za turske vladavine bila vlasništvo aga i begova. Većina kršćanskog stanovništva iz ovih sela bili su kmetovi koji su ovu zemlju obrađivali i vlasnicima davali hak.

Hadži Mehmed Zulfikar Rizvanbegović, kapetan Stoca, imao je 1901. godine u Neumu malikanu na kojoj je živio njegov kmet Krešić i zemlju obrađivao. Neki Vukići iz okoline Dubrovnika došli su 1801. godine u Neum, porušili dvije kuće spomenutog rajetina Krešića i odnijeli pšenicu i drugo žito. U pismu upućenom dubrovačkom knezu 19. zulhidžeta 1216. (1801) godine kapetan je tražio da mu se učinjena šteta namiri, pokradeno žito vrati i krivci kazne.

Iz drugog njegovog pisma upućenog dubrovačkom knezu džumada I 1218. (1803) godine saznajemo da su neki stanovnici s dubrovačke teritorije posjekli drva na njegovoj malikani i otjerali u Dubrovnik. Zato je tražio da se šteta procijeni i plati, a krivci kazne.

Kapitalno djelo Hivzije Hasandedića Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini objavljeno je 1997. godine i ona je jedan od najvažnijih  i najrelevantnijih izvora u proučavanju historije ovog dijela Bosne i Hercegovine. Hasandedić se bavio naukom, a nije nauku koristio u dnevnopolitičke svrhe.

Kako je to zapisao Fehim Nametak u recenziji Hasandedićeve knjige objavljene 1997. godine, mnogo je spomenika kulture u Hercegovini koji u našoj svijesti još postoje, postoje zahvaljujući Hivziji Hasandediću, koji je ne samo na osnovu historijskih izvora, nego često i na terenu, u razgovoru sa starijim ljudima, kojih odavno nema među živim, saznao štošta što bi bilo potpuno zaboravljeno da nije bilo Hasandedića da to u posljednji čas zabilježi. Hasandedić spada u krug znanstvenih istraživača poput rahmetli akademika Hamdije Kreševljakovića i Mehmeda Mujezinovića. Druga stvar koju je ovdje važno napomenuti jeste to da Hasandedić kao vrstan poznavalac osmanskog turskog jezika, kakvih je malo u našoj sredini, suvereno koristi turske izvore i ozbiljno i analitički donosi zaključke bez imalo suvišnih riječi, što tekstu daje maksimalnu naučnu ozbiljnost i objektivnost.