Poput jeke, urlik bijesa koji daje krila stjegonošama nacional-populističkih političkih projekata pojavljuju se ista lica na različitim stranama svijeta. Javier Milei je ko zna koji slučaj širokog vala – u kojem se ističu epizode Brexita, Trumpa, Bolsonara i Meloni – koji potpuna mijenja politički sistem populističkim odbacivanjem svih tradicionalnih opcija. Učinak odjeka leži u mnogim sličnostima između različitih elemenata reakcionarne internacionale. Ali to ne isključuje da, u isto vrijeme, postoje neke značajne razlike u uzrocima njihova uspjeha i prijedlozima.
Zbog ličnih karakteristika i političkih pristupa, Milei je hiperbolična figura, čak i u okvirima radikalnog svijeta reakcionarne internacionale, a njegova pobjeda izaziva poseban užas i nevjericu u redovima naprednjaka i umjerenih liberala. Njegovi su prijedlozi iznimnog ekstremizma, očito lišeni čvrstih intelektualnih temelja, prijeteće retrogradni u svojoj konzervativnosti i nadalje promovirani od strane vođe čiji maniri ne odišu smirenošću poželjnom za vođu.
No, hiperbola Mileijeve motorne pile povezuje se s duhom odbacivanja tipičnog za nacional-populističku internacionalu. Uz Ujedinjeno Kraljevstvo koje je glasalo za Brexit protivno stavu glavnih stranaka, poslodavaca, sindikata, sa Sjedinjenim Državama koje je osvojio Trump i njegova mantra o “isušivanju močvare”, sa Italijom kojom danas vlada jedina stranka u domu koja nije podržavala Vladu nacionalnog jedinstva tokom pandemije - krajnje desna Braća Italije - koja je u tom sazivu imala samo 4% glasova, što je iskoristila usamljena opozicija koja je pucala protiv svega i svakoga i onda postala prva stranka u državi, sa Brazilom koji je podržavao Bolsonara, koji nije bio predstavnik niti jedne od glavnih stranaka u zemlji.
To je narodni duh potpune izmjene političkog sistema podržan gnjevom građana koji smatraju da im ne služi, da ih ne štiti, da ne radi za njih, da je pristran i pokvaren. Ta duboka frustracija potiče volju za radikalnom promjenom i uzdiže autsajdere koji propovijedaju populističku mješavinu demonizacije kaste, nacionalizma, konzervativizma, historijskog revizionizma... (Poređenje sa ovdašnjim redovnim gostom jedne privatne televizije, u slobodno vrijeme MVP-jem je namjerno, op.pr.)
Vješti voditelji dolijevaju benzin na tu vatru iskorištavanjem mogućnosti modernog vremena, društvenih mreža danas, a uskoro će se sve više morati bojati i umjetne inteligencije. Politika je odvedena na emocionalni teren, a kad je tamo onda racionalnost teško prevladava.
Ali taj zajednički korijen ne bi trebao zamagliti razlike. Tu frustraciju potiče, ovisno o slučaju, ogorčenost zbog nacionalnih ili globalnih uzroka u različitim omjerima. U nekim zemljama prvi daleko prevladavaju. U drugima se čini da su potonji relevantniji.
U slučaju Argentine, očito je da je Mileijeva pobjeda potpuno odbacivanje upravljanja kirchnerističkim peronizmom. Slično tome, Bolsonarov uspjeh bio je potaknut duboko ukorijenjenim anti-PTizmom (PT, stranka Lule i Rousseff). U tim su slučajevima progresivni prijedlozi izgubili uglavnom zbog vlastitih neuspjeha, bilo zbog ekonomskih napora s katastrofalnim rezultatima, ili zbog duge sjene korupcije koja se nad njima proširila, a ne zbog nacionalne želje za zatvaranjem pred licem svijet u kojem su problemi važni.
U drugim slučajevima, nacional-populistički uspon u većoj je mjeri odgovor na globalne fenomene, na protekcionistički instinkt pred globalnim peripetijama, razvojem međusobno povezanog svijeta, štetnim kolateralnim učincima određene vrste slobodne trgovine, migracijskim kretanjima. I u ovom dijelu socijaldemokracija je platila greške iz prošlosti, dugotrajnu privrženost vrijednostima s liberalnim okusom, po čemu se malo razlikovala od umjerene desnice. Ali u ovom slučaju čini se da opća budućnost svijeta koja nije izravna odgovornost ljevice ima više utjecaja. Trump, Orbán ili Brexit vrlo se dobro uklapaju u ovu shemu u kojoj odbacivanje onoga što dolazi izvana ima ogromnu težinu i podupire protekcionističke, nacionalističke, konzervativne prijedloge, žudnju za povratkom u prošlost.
Ovisno o tome što je glavna pokretačka snaga, primjerice, stajališta o slobodnoj trgovini, imigraciji ili vanjskoj politici mogu biti različita ili u svakom slučaju imati veću ili manju težinu u pristupu.
Druge razlike svojstvene nacionalno-populističkom usponu tiču se porijekla stjegonoše. U nekim slučajevima - poput Mileija ili Bolsonara - oni su potpuni autsajderi koji dosegnu moć. U drugima su to tradicionalne stranke koje naginju toj vrsti ideologije - republikanci u SAD-u i torijevci u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ali nacional-populistički val nipošto nije nepobjediv i trpi neuspjehe. Dokaz su nedavni nesupjesi u Poljskoj ili Španiji. Može se uočiti obrazac u kojem se njegovi loši rezultati u upravljanju sankcioniraju na izborima, sprječavajući obnavljanje mandata gdje god je demokratija dovoljno snažna, kao u Sjedinjenim Državama (Trumpov poraz); Brazil (poraz Bolsonara) ili Poljska (poraz PiS-a).
Nažalost, kako se slažu najuglednije međunarodne studije na tu temu, kvaliteta demokratije opada na mnogim mjestima u svijetu. Tradicionalna konzervativna desnica, usred panične krize zbog porasta radikalnih nacional-populističkih prijedloga koji je poništavaju (Francuska, Italija) ili joj sažimaju prostor na način da ne mogu bez njih vladati, sve više odlučuje sarađivati s radikalima ili čak kupiti njihove argumente. Historija će im za to suditi.
Socijaldemokratska ljevica i liberali, sa svoje strane, trebali bi se temeljito zamisliti. Ne samo o globalnim problemima koji daju krila ultrasima. Potrebno je dublje analizirati čitav spektar postupaka i promašaja koji su s područja umjerenosti i progresivizma pogodovali fenomenu nacional-populističkog vala na zapadnoj hemisferi, vrlo ozbiljnoj opasnosti za održavanje temeljnih prava i, u nekim slučajevima, najosnovnijih demokratskih vrijednosti. Slučaj Milei, vjerojatno najradikalniji od svih, pokazuje da njihov razvoj može dovesti do nezamislivih i eksplozivnih visina. (Andrea Rizzi, El Pais)
