Lider SNSD-a Milorad Dodik bazirao je svoju PR strategiju usmjerenu prema međunarodnoj zajednici na antiislamskim sentimentima, nadajući se da će njegove ratnohuškačke provokacije naići barem na djelomično odobravanje Zapada jer se SNSD bori protiv “uspostavljanja muslimanske države u Evropi”. Slijedeći matricu memoranduma SANU, lider bosanskih separatista u svojim javnim nastupima pažljivo izbjegava Bošnjake nazvati njihovim nacionalnim imenom, nastojeći ih prikazati kao vjersku muslimansku skupinu. Za sada, čini se da ova strategija nema rezultata budući da su zemlje Zapada, skoro u potpunosti, jedinstvene u stavu da su aktivnosti bosanskih Srba neustavne i opasne.
U diplomatskim krugovima ovih zemalja preovladava mišljenje da je upravo Srbija generator političkih problema na Zapadnom Balkanu, koristeći srpske zajednice u BiH, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji kao poluge za svoju politiku stvaranja tzv. srpskog svijeta (“Velike Srbije”). Zaista, ukoliko analiziramo političke sukobe u zemljama Zapadnog Balkana, uvidjet ćemo da su upravo Srbi uvijek jedna od strana u sukobu. Aleksandar Vučić je, s distance, putem srpskih zajednica u susjednim zemljama, kontinuirano generirao probleme koje je zatim, na isti način, smirivao gradeći imidž regionalnog mirotvorca, a Srbije kao faktora stabilnosti.
U ovom trenutku Mađarska, predvođena desničarskim euroskeptikom, jedina je susjedna država s kojom Srbija nema otvorenih gorućih pitanja. Sa svim ostalim zemljama s kojima graniči Srbija ima ogromne političke probleme. Nedavna dešavanja u Crnoj Gori, kao i aktuelna dešavanja u Bosni, u potpunosti su razbila iluzije o Srbiji kao faktoru stabilnosti, tako da je Srbija danas među zapadnim zemljama prepoznata kao glavni destabilizirajući faktor u regiji. Ova činjenica međutim ne može pružiti satisfakciju društvima afektiranim velikosrpskim projektom, prije svega zbog činjenice da Zapad, iako ima izbalansiran stav prema gorenavedenim pitanjima, nema jedinstvenu vanjskopolitičku strategiju spram tih pitanja, što ostavlja srpskim nacionalistima prostor za djelovanje. U ovom trenutku nema naznaka da bi se to uskoro moglo promijeniti.
Historija se ponavlja pred našim očima, ali čini se da nismo naučili lekcije iz prošlosti. Političke snage koje se deklarativno zalažu za odbranu suvereniteta BiH trebaju ponuditi uvjerljivi odgovor na odluke NSRS i najave političkog vodstva RS da će ovaj entitet proglasiti neovisnost. Probosanski politički lideri nisu dovoljno upoznali uznemirenu javnost da su legitimne državne snage okupljene u zajedničkoj strategiji koja ima, ili ubrzano razvija, primjeren odgovor koji će osigurati kontinuitet teritorijalnog integriteta države. Čini se da je čekanje na reakciju međunarodne zajednice jedina strategija koju je ponudio ovaj politički blok.
Kriza u Bosni i Hercegovini ne može se više označavati političkom, jer ovaj eufizam ne dotiče suštinu aktuelne situacije. Ustavno-pravni poredak naše zemlje na direktnom je udaru separatističkih politika SNSD-a i HDZ-a, koji sve glasnije insistiraju na uspostavi hrvatskog etničkog teritorija u Hercegovini. Sankcije koje su najavljene protiv Dodika i njegovih saradnika mogle bi donijeti konkretne rezultate ukoliko budu podržane od velike većine EU članica, skupa sa sjevernoameričkim zemljama, i ukoliko budu hitno primijenjene. U protivnom, ukoliko budu usvojene parcijalno, ili s kašnjenjem, one će biti iskorištene kao izborna platforma naredne godine i neće imati željeni efekt. U ovom trenutku evropske diplomate nemaju saglasnost da li sankcije, pored Dodika i njegovih saradnika, trebaju obuhvatiti i institucije Republike srpske, uzimajući u obzir da su institucije ovog entiteta glavni instrument u sprovedbi antiustavnih politika. Pojedine zemlje u EU imaju veoma udaljena gledišta o tome na koga bi se sankcije trebale primijeniti, ali i šta bi sve trebalo obuhvatiti tim sankcijama. Usaglašavanje po ovim pitanjima moglo bi potrajati mjesecima, što ide u prilog SNSD-u, glavnom eksponentu srpske političke hegemonije u BiH.
Dodik je u međuvremenu sebi toliko suzio prostor za manevar da on jednostavno mora nastaviti putem secesionizma, i to je upravo ono što ga čini opasnim. Jasno da unilateralno proglašenje nezavisnosti RS u NSRS, ili putem nezakonitog referenduma, ne bi imalo praktičnog efekta, već bi ostavilo RS pod oštrim sankcijama, što bi u konačnici dovelo do humanitarno-političke krize u ovom entitetu. Međutim, ovaj scenarij bi se morao izbjeći po svaku cijenu jer bi on imao katastrofalne posljedice za državu, jer bi, zbog sankcija nametnutih Republici srpskoj, trpjela i privreda FBiH, direktne strane investicije ne bi bile realizirane godinama u bilo kojem dijelu BiH, a u slučaju da samo Rusija prizna nezavisnu RS, kao što je to slučaj s gruzijskim i ukrajinskim pokrajinama s ruskom većinom, BiH bi zvanično i nepovratno postala zona zamrznutog konflikta bez ikakvih izgleda za dogledno uspostavljanje sigurnosti, slobode kretanja i ekonomskog prosperiteta. O članstvu u NATO i EU više ne bi bilo smisla ni govoriti.
Međunarodni konsenzus o podršci BiH kada su sve zemlje PIK-a, ali i sve članice EU, imale jedinstven stav spram evroatlantske budućnosti naše države bio je mnogo veći prije petnaestak godina nego što je to danas. U međuvremenu su pojedine zemlje EU poput Hrvatske i Slovačke počele lobirati protiv državnih interesa BiH, Rusija je krenula s distanciranjem od zaključaka PIK-a i otvoreno objavila da će raditi protiv pristupanja Bosne NATO savezu, dok je Kina, prvenstveno zbog svog rivalstva sa Zapadom, odlučila stati uz Rusiju po pitanju odnosa prema našoj državi, što nas stavlja u znatno lošiji geopolitički položaj nego što je to bio slučaj nekoliko godina ranije.
Ono što treba uzeti u obzir jeste da se ovakav trend nastavlja i da bi Bosna mogla u budućnosti izgubiti neke od svojih “tradicionalnih” partnera čiju podršku uživa već trideset godina u kontinuitetu. Gubitak podrške ne mora nužno značiti zauzimanje antibosanskog stava, već formiranje novog, distanciranog, čak ignorantskog stava spram našeg pitanja. Uzevši to u obzir, kako god to mazohistički moglo zvučati, možda je dobro što se aktuelna kriza dešava upravo sada, umjesto za desetak ili više godina, kada bi međunarodna podrška za očuvanje bosanskog suvereniteta bila vjerovatno još slabija. U tom kontekstu, ova kriza ujedno predstavlja i šansu da se ostvare određene političke pobjede koje bi bilo mnogo teže postići za nekoliko decenija. Ova pitanja zaista pozivaju na hitno formiranje široke svebosanske koalicije koja će zajedničkim djelovanjem pružiti djelotvoran odgovor za aktuelne izazove, jer ako ništa drugo, naši su srpski sugrađani nas uspjeli uvjeriti da ne žele živjeti u državi gdje oni ne vode glavnu riječ.
Nakon višedecenijskog ideološkog sukoba građanskog uređenja države u odnosu na etnički, lideri RS nam iznova dokazuju istinitost svoje teze da su Republika srpska i Bosna i Hercegovina duboko suprotstavljeni koncepti, te da samo jedno od to dvoje može imati budućnost. Možda je neophodno da Bošnjaci revidiraju vlastite političke stavove o zajednici tri naroda i napokon prihvate tezu da postojanje ekskluzivnog srpskog entiteta u građanskoj BiH nije održivo. Jedan koncept isključuje drugi i samo jedan koncept može postojati. U ovom trenutku, koncept BiH ima veće šanse da prevlada, ali probosanski lideri moraju dobro razmisliti o svakom narednom koraku. Dok bosanski Srbi traže nezavisnost RS, bosanski Hrvati traže vlastiti entitet po uzoru na RS, bošnjačka i građanska strana nemaju vlastitih zahtjeva, već pozivaju na smirivanje strasti.
Ovakav pristup stavlja probosanski blok u nezavidan pregovarački položaj jer će se o ustrojstvu državne morfologije uskoro morati ponovo pregovarati, s obzirom na to da je u međuvremenu Dodik uspio dokazati da RS ima kapacitet da blokira državne institucije stvarajući vlastite parainstitucije. Upravo ova činjenica glavni je pokretački argument da se ovi instrumenti moraju uskratiti Republici srpskoj jer je samo pitanje vremena kada bi oni bili ponovo zloupotrijebljeni. Važno je prepoznati da se radi o sistemskom problemu koji se ne smije personalizirati i svesti na lik i djelo Milorada Dodika.
Istrajavanje na ovoj ideološkoj matrici polazi od činjenice da bosanski Srbi doživljavaju Republiku srpsku kao ekskluzivan srpski teritorij umjesto kao administrativnu jedinicu BiH gdje su Srbi većina, a drugi imaju garantirana ustavna prava i jednakost pred zakonom. Povratak Bošnjaka i Hrvata protjeranih iz RS-a tvrdoglavo je onemogućavan zastrašivanjem, osporavanjem korištenja vlastitog jezika, uzurpacijom privatne imovine itd. Kao rezultat tridesetogodišnje politike aparthejda i etničkog čišćenja u ovom entitetu, danas Republika srpska ima 95 posto etnički homogeno stanovništvo, što je u potpunoj suprotnosti s načelima Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je predviđao i nametnuo kao obavezu, povratak protjeranog stanovništva unutar cijele BiH. Dosljednom sprovedbom Mirovnog sporazuma polovina odbornika u NSRS danas bi bili Bošnjaci i Hrvati i ova institucija ne bi mogla usvajati neustavne zakone po direktivi političkog Beograda.
Mirovnim sporazumom sva su tri konstitutivna naroda postigla opći konsenzus i ustanovila dva najveća vanjskopolitička prioriteta BiH – članstvo u NATO i EU. Politički lideri bosanskih Srba su unilateralno povukli saglasnost po pitanju članstva BiH u NATO i tako poništili dva osnovna temelja na kojima počiva Mirovni sporazum u BiH – povratak prognanih i članstvo u NATO i EU. Danas prijete disolucijom države. Republika srpska je tako, umjesto bh. administrativne jedinice sa srpskom većinom, postala odmetnički dio države koji osporava Ustav i suverenitet BiH.
Dejtonski sporazum nikada nije sproveden u cijelosti, primarno zbog separatističke političke ideologije lidera iz RS-a, što danas otvara legitimnu i legalnu mogućnost za njegovu korjenitu reviziju ili čak povratak ingerencija Republike BiH koje su prestale važiti potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Probosanske snage moraju početi proaktivno djelovati i podići ljestvicu kako bi napokon pokušali kapitalizirati argumente međunarodnog prava, ali i podršku koju ova zemlja još uvijek ima među utjecajnim članicama međunarodne zajednice, jer ova podrška nije slovo u kamenu i ne smije se uzimati zdravo za gotovo.
