Poslije provedenih oblasnih izbora u januaru l927. godine, Mehmed-aga Hadžimujagić je rehabilitovan, ali ne u svom Doboju, nego u Tešnju, jer su ga Tešnjaci izabrali za svog poslanika u oblasnoj skupštini banjalučke regije. Rodbina i prijatelji su mu dolazili na čestitanje. Sastao se i sa Džafer ef. Begovićem.
- Hoće li izbori olakšati naš hal, Mehmed-aga? - pitao je imam.
- Ako Bog da. Najvažnije je da su poraženi radikali i da naša organizacija sa Demokratskom zajednicom ponovo ulazi u vladu.
- Je li istina da su dušmani u Bosni izgubili više od polovine glasova?
- Jeste, ali to nam ne znači puno. Nama kapu kroji Beograd, a tamo su gazde radikali.
- Čujem da nas želi pridobiti i Hrvatska seljačka stranka sa svojim Radićem. Kažu da puno naših pristaje uz tog Stjepana. Drži agitaciju svuda po pokrajini, bio je lani i u Sarajevu. Sastajao se i nešto dogovarao čak i sa reisom Džemaludin efendijom. Govori se bilesi da se i reis kazuje Hrvatom.
- Radić nam priča lijepe priče! Vjeruje kako smo mi muslimani očuvali Bosnu, da mi trebamo biti «njihova veza sa cijelim islamskim svijetom» te da bez nas muslimana nema napretka u državi, pa onda «da bi Bosna bila svačija i ničija da u njoj nije bilo muslimana...»
- To nije priča, Mehmed-aga, to je ašićare tako - živo ga je prekinuo imam.
- Jah, ali kolika je cijena toga? Za tu istinu traži da se izjasnimo kao Hrvati tvrdeći da ovdje neće biti ravnopravnosti za sve dok ne prijeđemo Hrvatima. Hoće od nas ono isto što i Srbi, samo što to rade u rukavicama. Onamo preko Drine nam naturaju srpsku nacionalnost a tamo preko Une hrvatsku. Dok su takvi, gadit će mi se i jedni i drugi.
- A sami, bez jednih ili drugih, ne možemo učiniti za sebe ništa - izgovorio je imam tiho, sebi u bradu.
*
U Narodnoj skupštini u drugoj polovini marta vodila se specijalna debata o budžetu ministarstva prosvjete koja je proizvela živu raspravu među narodnim poslanicima. Snažan dojam ostavio je govor književnika Edhema Mulabdića, narodnog poslanika Jugoslovenske muslimanske organizacije. «Pravda» je njegovo izlaganje donijela u cjelini, ali su se dugo prepričavali oni najplastičniji dijelovi: Edhem Mulabdić: «... Kako stoji naša prosvjeta, mi po budžetu ni izdaleka ne vidimo, ali vidimo to po drugim brojevima kojih nema ni u budžetu ni u ekspozeu gospodina ministra. U godini l924/25. u Srbiji je padala jedna škola na 33 kv. kilometra i l604 stanovnika. U Hrvatskoj dolazi jedna škola na 25 kv. kilometara i l548 stanovnika, u Sloveniji na l7 kv. kilometara i l213, u Dalmaciji na 23 kv. kilometra i ll43 stanovnika, u Crnoj Gori na 4l kv. km i l080 stanovnika, a u Bosni i Hercegovini dolazi jedna škola na 85 kv. kilometara i 3l44 stanovnika... Da vidimo koliko djece dolazi na jednu školu u nas. U dubrovačkoj oblasti, gdje izgleda da su najgušće škole, dolazi 9l dijete na svaku školu. To znači da bi po ovom prosjeku moglo još za 9 djece imati mjesta u školama. U ljubljanskoj oblasti dolazi l0l dijete na svaku školu, u bitoljskoj l07, niškoj l49 i t.d., ali u mostarskoj oblasti 2l9, u vrbaskoj 300, u sarajevskoj 330, u tuzlanskoj 338, u bihaćkoj 367 a u travničkoj 40l dijete. To znači, ako se u svaku školu upiše l00 djece, onda 300 djece ostaje pred školskim vratima neupisano...»
Dr. Behmen: «Strašno i žalosno stanje!»
Ministar prosvjete Vukičević: «Zar biste htjeli da ja za mjesec dana izmijenim to stanje?»
- Kobasica: «U Bosni sada ima 300 škola više, no što je bilo za vrijeme Austrije».
- Hadžikadić: «Vi ne date dovoljno kredita za podizanje škola».
- Kobasica: «Vaši ne daju pare za škole, a pravoslavni daju».
U dvorani žagor.
Predsjednik Marko Trifković: «Molim narodne poslanike da prekinu razgovore pa da puste govornika da drži svoj govor».
Edhem Mulabdić: «... Kad čovjek uoči ovakvo stanje, kakvo je u našoj zemlji, onda se zaista mora zapitati: Pa šta da se radi? Ima li ovome lijeka i na koji se način može pomoći? Zamislite, kakvo je stanje u nas kad u naše 662 škole u Bosni, koje sada postoje, ostane pred svakom od ll9 pa do 300 djece neupisane, ostaje toliki broj djece pred školskim vratima, jer za njih nema mjesta...»
- Gnjatić: «Ima ih koji neće da se upisuju. Ima i toga dosta».
Dr. Behmen: «Mora po zakonu da se upiše!»
Predsjednik M. Trifković: «Gospodo narodni poslanici, ja vas najljepše molim da ne upadate govorniku u riječ. Gospodin Mulabdić nikada nikom ne upada u riječ, a rijetko i govori, pa je red da ga pustite da na miru govori».
Edhem Mulabdić: «Drugo je pitanje, gospodo kolege, da li se djeca gdje upisuju ili ne. Ja znam da ima nemarnosti, kao i vi što znate, ali za to imamo zakon o obligatnom polasku škole, pa zašto se ne provađa. Mi imamo sada više školskih referenata, nego prije što smo imali, ali se za to ipak naši zakoni ne vrše. Osim ono ll9 do 300 djece, koja ostaju neupisana u svakoj školi, mi dobivamo u Bosni i Hercegovini i prirast stanovništva okruglo po 36 hiljada duša na godinu. To znači, da je prirast i djece za školu po 3600 godišnje, za koje također treba na godinu novih 36 škola. Treba dakle da udvostručimo svoj rad na narodnom prosvjećivanju, pa da koliko god je to mogućno udovoljimo potrebi... Lanjske godine Bosna i Hercegovina dobila je od dvadeset milijuna dinara predviđenih u budžetu za podizanje novih škola svega pet milijuna... Za poboljšanje naših prosvjetnih prilika mi imamo i još jedan način da se ovoj velikoj nepismenosti stane na put. Analfabetski tečajevi slabo se drže jer nema ni za to dovoljno kredita. Mi imamo jedan odsjek u ministarstvu prosvjete, odsjeka za narodno prosvjećivanje. Zaista, ako ima što da se pohvali u ministarstvu prosvjete to je taj odsjek, koji dosta radi na suzbijanju nepismenosti na domaćičkim školama, ali je vrlo skučen... Kad bi se tome odsjeku mjesto i milijun i četiristo hiljada dinara dalo pet do deset milijuna, onda bi one legije, one stotine hiljada naše nepismene djece za godinu-dvije i tri postali svi pismeni. U našoj se vojsci, gospodo, toliko momaka sabere svake godine, da se tu mogu održati mnogi tečajevi. Vi ćete kazati da se održavaju, i održavaju se zaista, ali kako? Vjerujte, gospodo, kako se ti tečajevi održavaju u kasarnama da je to ispod svake kritike. Učitelj se delegira jednoj kasarni da drži tečaj, ali – po disciplini vojničkoj i po njihovu rasporedu rada i dužnosti – sve je drugo preče nego tečaj. Učitelj dolazi i uzalud traži gdje će da drži tečaj, ide po sobama i hodnicima i pita, a niko mu ništa ne zna da kaže. Tečaj se često održi u hodniku, bez table i drugih sredstava. Od upisanih pedeset momaka u tečaju na sat dođu njih samo 5-l0. A gdje su oni drugi? Čiste konje, otišli na vježbu i t.d....
Domaćičke škole, koje se vode iz odsjeka za narodno prosvjećivanje, pokazale su do sada neznatan, ali blagosloven rad. U Bosni i Hercegovini održano je oko četrdeset kurseva u šest oblasti. Vjerujte, gospodo, za šest mjeseci može u tim tečajevima da se vidi bolji rezultat nego u osnovnim školama. Zašto? Zato što se tu radi praktično. Ovo je škola svoje vrsti, praktična i uspjeh joj je vidljiv. Učiteljica i ne pitajući da li su djevojčice pismene, odmah se tu kuha, peru se haljine i t.d., za šest mjeseci nauče sve kućne poslove i za to vrijeme još i postanu pismene, dobiju pojmove kako se pripravlja hrana za zdrave, a kako za bolesne, za djecu. Ovi kursevi preporađaju familiju. Kad nikako ne bi bilo moguće drukčije, ja bih čak bio i za to da se ove domaćičke škole, makar i na štetu osnovnih, što više prošire. Naravna stvar, da bi to bilo šteta, ali kad nikako drukčije ne bi moglo biti...
Ovdje je bilo jučer govora o udžbenicima. Ja neću o tom puno da govorim...»
Velja Vukićević: «Nemojte da pokvarite svoj lepi govor».
Edhem Mulabdić: «Pomenuću samo Protićeve udžbenike. U tim udžbenicima imade puno mjesta koja su uperena da izazivaju drugi i treći dio našega naroda, jer su suviše srpsko-šovenski pisana. Ali u njima ima još i strjelica koje su uperene baš specijalno na nas. Kod nas se direktno vrijeđaju vjerski osjećaji ovim člancima. O muslimanima... kaže se: «Sila i stra´ su naterali pa su se nji´ovi stari poturčili...»
Kobasica: «To je tačno, to je istorija».
Hadžikadić: «To nije istina, vi ne znate ništa».
U dvorani žagor i prepiranje.
Predsjednik M. Trifković: «Ja bih vas molio, gospodo, da me ne terate da prekidam sednicu. Gospodin govori lepo i mirno, pustite ga da svrši svoj govor. Ko nije zadovoljan sa njegovim govorom, neka se javi za reč».
Aplauz kod opozicije i uzvici: «Živio predsjednik!»
Edhem Mulabdić: «Ima tu, gospodo, članaka koji prikazuju u tančinama proceduru molitve ili raznih obreda, krsne slave i t.d. To se druge konfesije ne tiče, pa stoga tome u školskoj knjizi nema mjesta. Mi ne idemo s toga stanovišta kad prigovaramo ovome da to ponižavamo. Ovo je dokaz za one koji su pisali i ovakve stvari proturaju pred djecu, da oni idu s namjerom propagande i da druge vrijeđaju. Ja ne znam šta bi drugo moglo biti. Ovakvi članci ne trebaju u čitankama, oni spadaju u sobu za vjeronauku, a ne u razrede komunalnih škola. Zamislite, gospodo, mene, učitelja: radim u školi, djeca su pomiješana, u klupi sjedi Meho i Simo, jedan do drugog. Oni otvaraju čitanku i prepisuju na strani 59. pjesmu «Majka», a na lijevoj, 58. strani, te knjige stoji: «Od hrišćanske bolje vere nema». U Mehinoj čitanci je to precrtano, a u Siminoj nije. Zamislite, šta djeca mogu da misle o tom, zamislite učiteljevu nepriliku! Ministarstvo prosvjete neće da povuče čitanke. Umjesto toga ministarstvo kaže: «Neka se knjiga po mogućnosti zamijeni, ako su roditelji u stanju da kupe novu, neka kupe. – A ako nisu, neka se zadrži stara, a upravitelj škole sa vjeroučiteljem da odluči koji članci nas vrijeđaju i koje treba precrtati». Ali i pored toga članci koji se precrtaju ostaju i dalje u čitankama, da ih djeca i dalje gledaju!»...
U skupštinskoj sali graja.
Edhem Mulabdić: «Ja, gospodo, moram da se divim strpljenju našeg naroda. Ni Austrija ga nije ovako zavađala! A šta se danas evo radi, kako se narod vrijeđa i zavađa!... Najžalosnije i najkobnije u tome je to što baš gospoda koja pišu ovakve knjige, u isto vrijeme i sjede u tome prosvjetnom savjetu. Nije onda ni čudo što su Protićeve čitanke doživjele i l6. izdanje, jer čovjek sjedi u tome savjetu pa je razumljivo da i preporučuje svoje knjige. Ja samo sumnjam da iko u prosvjetnom savjetu zna da u ovoj državi ima preko milijun muslimana, koje sadržina tih knjiga može da vrijeđa...
Od udžbenika imam još da spomenem udžbenik... za zemljopis u nižoj srednjoj školi. Od devedeset strana, koliko ovaj udžbenik ima, u kojem se opisuje naša država, četrdeset pet je posvećeno samo Srbiji, a druga polovina ostalim krajevima. I obim knjige i sadržina u njoj predstavljaju Srbiju kao neki pijemont, a svi ostali krajevi po toj sadržini beznačajni su. To ne bi smjelo biti, a naročito ne bi smjelo biti kad se stalno naglašava narodno državno jedinstvo i ravnopravnost sviju pokrajina, jer onda jedno od ovo dvoje govori neistinu: ili onaj što govori o narodnom i državnom jedinstvu ili onaj drugi, koji u našoj državi vidi samo Srbiju i nikoga više...
...u knjizi o poljoprivredi, kaže, da je poljoprivreda u Bosni na vrlo lošem stupnju zbog toga što su polovina žitelja kmetovi, koji moraju da daju trećinu muhamedanskim agama. Kao što vidite, gospodin na prvom mjestu ne zna ustava, a na drugom neće da se pobrine da uoči pravo naše današnje stanje. Kmeti su, kako je svakom poznato, ukinuti već l9l8. godine. Oni su davali državi od ukupnog prihoda jednu desetinu, agama jednu trećinu ili tri desetine, to su svega četiri desetine, dakle od deset desetina bruto prihoda težak, koji je bio kmet, davao je četiri desetine. Ali l9l8. godine ukinuti su kmetovi i prestalo je davanje trećine, ostala je samo desetina državi. Iza toga je prije dvije godine ovdje izglasano 500 postotna povišica poreza pa je tako i ona desetina što je težaci paušalom plaćaju, dobila svojih 500 posto. Dakle, jedna desetina izašla je na šest desetina! I zato sada onaj težak koji je nekada davao državi desetinu i svom agi tri desetine, sada daje državi šest desetina, a njemu ostaju samo četiri. To je autor trebao da unese u svoj zemljopis, a ne ono što je već prije osam godina ukinuto...
Govoreći o prilikama prosvjetnim u Bosni i Hercegovini, moram naročito da svratim pažnju na naš muzej. Mi u Sarajevu nemamo univerze, nemamo akademije, nemamo nikakvog fakulteta, nemamo ni šumarske ni rudarske akademije – a Bosna i Hercegovina su na prvom mjestu u tom pogledu u državi – mi nemamo nikakve druge visoke škole. Osim srednjih škola tako reći nemamo ništa. Ali imamo jednu inštituciju, koju nema ni jedna druga pokrajina, a to je naš muzej, koji imponira svakome strancu sa zapada i iz kulturnih država. Taj naš muzej ima deset svojih odjeljenja, četiri velika paviljona na dva kata, veliku botaničku bašču, velik park oko sebe i terase sve to na 24.000 kv. metara, to je jedan kompleks za sebe, da se ovakom institucijom ne bi zastidjeli ni u Parizu. Ali zbog oskudice budžeta zapušta se. Kaže se: nema budžetske mogućnosti. Suma od 360.000 dinara za materijalne izdatke, što je predviđeno za ovaj muzej lanjske godine, smanjena je na l84.000 dinara. Zbog toga muzej oskudijeva u svojim potrebama. Jedna visoka ličnost prilikom svoje posjete primijetila je u šali da se čudi kako zmije ne pobjegnu, kad nema špiritusa. Tako se uistinu kvare i mnogi preparati, jer nema dotacija. Dotacija za iskopavanje manja je za naš muzej pet puta nego za beogradski, dva i po puta nego za zagrebački a tri i po puta nego za splitski»...
Predsjednik M. Trifković: «Ja bih molio gospodina govornika da izvoli voditi računa o tom da je vreme već pri kraju».
Edhem Mulabdić: «Još nije, gospodine predsjedniče, ja sam učitelj pa se tačno držim sata. Počeo sam u 9 i 20».
Predsjednik M. Trifković: «Po mome u 9 i l5».
Edhem Mulabdić: «Dobro, neka bude kako vi odredite. Dakle, još malo... u novije vrijeme, tek što se škola počela da gradi, temelj se udara, dolazi pravoslavni sveštenik i temelj osveštava. Kad škola bude gotova, dolazi opet sveštenik, skupi se narod i opet se to osveštava. Da je ta škola ono što je bila nekada autonomna srpsko-pravoslavna škola, ne bi protiv toga imao niko ništa. Ali današnja škola makar bila i u čisto pravoslavnom selu, ona je komunalna i ona je nas sviju i u najmanju ruku trebalo bi biti toliko koncilijantan pa, kad dolazi sveštenik jedne vjeroispovijesti da školu osvešti, pozvati i druge i treće i četvrte da i oni svoje učine...
Glasovi iz skupštinske dvorane: «Tako je!»
Edhem Mulabdić: «Mi muslimani u Bosni i Hercegovini, mi smo fanatični, kaže se, ali mi ipak nećemo tih sveštenika, ni naših, ni vaših, ni posveta, uopće, mi hoćemo slobodnu školu. Nama su oni Srbi koji danas posvećuju škole u Bosni i Hercegovini četrdeset godina tukli u glavu kako treba da budemo liberalni, govorili ste da su Hrvati fanatični, njih je ubio Rim, a šta vidimo sad? Klerikalizam se širi po školama od onih koji su nam govorili da su škole slobodne... Ja moram da protestujem protiv ovoga i kao učitelj i kao musliman»...
Predsjednik M. Trifković: «Dosta! Ne govorite više!»
Edhem Mulabdić: «Pošto me predsjednik goni, ja moram da završim. Ja mislim da ćete sami pogoditi da ja ne mogu glasati za ovaj budžet, jer bojim se radikala i kad mi darove nose».
Snažan pljesak u skupštinskoj dvorani, raspoloženje ljevice.
*
Sumorna zbilja ostavlja jasne tragove na licima ljudi. Cijene na pijaci rastu, trgovci zatvaraju radnje, robni promet na željeznici opada – sve je manje teretnih vozova; ljudi rijetko putuju – proređuju se putničke linije; otpušteni željezničari uzalud dohode pred svoju direkciju moleći da rade šta bilo; fabrika šećera na Usori ove godine nije prihvatila ni polovinu svojih sezonskih radnika... Na sve to, novine su se jednako punile crnim hronikama. «Mjesto hajduka u gorama», pišu one, «hajduci u seoskim kućama. Poznat je javnosti nečovječan slučaj sa ženom Ahmeta Jahirovića u selu Vijenici, srez Mostar, gdje je žena od udaraca razuzdane neke «braće» pobacila dijete. Iza toga je opet u Vijenici nastradala žena nekog Hadžimusića te joj je prebijena jedna ruka i jedna noga... Nedavno su neki Raguži u selu Prenju, srez Mostar, napali na Adema Širića i ranili ga krasnom. Pred same izbore napali su dva brata Janjića, sa ženom jednog od njih, na ženu Ahmeta Dizdarevića u selu Opličiću, izranili je i isprebijali je zatisnuvši joj jašmakom usta»...
Nizali su se naslovi: «Strahovit teror za vrijeme oblasnih izbora u fočanskom srezu», «Žandarmski zulumi» (Ifsar, Slatina, Sopotnica, Grubojevići – srez fočanski), «Zulumi sreskog načelnika u Novoj Varoši», «Nasilje lugara u Gacku», «Strahovit teror u Bosanskoj Krupi», «Žandari tuku nevine ljude» (Otoka), «Pokušaj atentata na doktora Spahu», «... ovaj put na Vratniku u Sarajevu, od ljudi koji se nalaze u državnoj i općinskoj službi i na jednom javnom zboru u gradu Sarajevu. Poslije Višegrada i bombe u El-kameru ovo je treći pokušaj ove ruke u samoj sarajevskoj oblasti, kojoj za čitavo to vrijeme stoji na čelu veliki župan g. Milan Nikolić. Dosadašnji atentatori, koji su dijelom i poznati, nijesu kažnjeni, premda je od višegradskog atentata prošlo ravnih pet godina. Izvela ga je Organizacija «Osman Đikić» - «đikinovci», radikalska garda»...
Bolje vijesti nisu stizale ni iz partijskih središta. Lani je Komunistička partija Jugoslavije održala u Beču svoj treći kongres i na njemu priznala postojanje makedonske nacije.
- Njih priznaju - kazao je tada Džafer ef. Begović - a o nama ni riječi! Ovamo pričaju kako su za jednakost i ravnopravnost, a onamo rade drukčije. Lažu i ti komunisti!
- Kakvi su da su - dočekao je Derviš ef. Smailbegović - ne mogu biti gori od ove srpske vlasti.
Oba ova čovjeka pažljivo su pratila suđenje grupi proletera koji su organizovali štrajk u brodogradilištu u Kraljevici. Tad su prvi put čuli i za buntovnika-komunistu Josipa Broza, koji je osuđen na sedam mjeseci zatvora. Cijela grupa, skupa s njim, pripadala je sindikalnom pokretu Hrvatske, koja se odvojila od desnice. Desničari su se plašili ovakvih, jakih ličnosti radničkog pokreta, kao što bješe ovaj 35-godišnji Zagorac, metalski radnik. Uz njegovo ime pominjan je i njegov imenjak Josip Kraš te dvojica Đuri – Đaković i Salaj...
*
Džehva, jedanaestogodišnja djevojčica, najstarija Džafer ef. kći, svakog Bajrama je za bajramluk dobijala haljine od svoje bike Alije-hanume, Latif-aginice iz Doboja. Odjećom se
ponovila i ovog ljeta, ali to nije doživjela onom radošću kakvom jeste dosadašnje praznike i – to dobojskoj hanumi nije promaklo. Djevojčica bješe nezadovoljna i nesretna mnogo više nego što se to sa strane moglo vidjeti. Svojim instinktom i istančanom pronicljivošću ova iskusna žena je brzo našla razlog tome. Djevojčica je umjela razmišljati. Nositi lijepe haljine, a ne kretati dalje iz avlije, nije joj značilo ništa. Odvedu je katkad ovoj istoj biki, koja joj je uz to i daidžinica, ili pošalju da se razgovara sa kćerima Smailbegovićevih, ponovo nema dalje od avlije. Ako joj je izlazak samo avlija, nije joj važno u čemu je, šta nosi na sebi. Željela je pohađati mekteb – otac je vjeronauku imao u kući; željela je učiti da čita – ne dadoše u školu – nije to za žensko; voljela je igrati se sa seoskim curicama – nisu one njoj ravne. (To su joj rekle i Smailbegovićke, Behija, Esma i Zubejda, Derviš ef. kćeri.) Zavidjela je muškinju, svojoj braći i rođacima, koji su svaki dan negdje izvan kuće.
Djevojčica je s naporom slušala bikino razlaganje da je curicama zaista mjesto u kući, da se ne može družiti sa
«svakim», a posebno ona pošto je begova unuka i kći najuglednijeg čovjeka u selu. Stoga mora paziti na svoj nâm i čuvati ugled kuće. Tako se ponaša svo ženskinje u gospodskim kućama. Neka se usaburi, a kad odraste, ako Bog da, bit će to za koju godinu, ona, njena bika i daidžinica, preporučit će joj najbolje i najbogatije begovske sinove, među kojima će izabrati đuvegiju za sebe. Bude li čestita, oni će se otimati za nju. Doći će živjeti u grad, u mahalu koja joj bude suđena, kretat će se među odabranim svijetom i bit će zadovoljna i sretna.
Djevojčici je njena priča bila nalik na bajku koju joj je pričao brat Mustafa dok je išao u školu i dok je stanovao ovdje. U toj priči, i u drugima koje je slušala, zaista se sve završavalo ovako kako je i daidžinica govorila. Vjerovala je tim pričama i zamišljala da će živjeti kao te ljepotice iz priča. Ostala je naklonjena ovoj dragoj ženi, jer jedino ona rado razgovara s njom i misli na nju.
*
Ademaga Mešić je bez naročitog zanimanja, mahinalno prelistavao «Pravdu», zadržavajući se tek usput i kratko na nekim rečenicama: «... Svi pokušaji slabljenja Jugoslavenske muslimanske organizacije ostali su bez uspjeha, jer su muslimanski birači na izborima ll. septembra ponovo, i u većoj mjeri nego ikad ranijih izbora, glasali za kandidate JMO... da nije bilo Muslimana i njihove političke stranke, Bosna bi stradala još gore nego što je stradala»... Na drugom mjestu: «... Ponovo su izabrani svi poslanici koji su bili birani 5. februara l925, osim Hamzalije Ajanovića, koji je u međuvremenu poginuo u saobraćajnoj nesreći»... Potisne bolnu uspomenu pa prevrne list: «... U nacionalnom pogledu jedan muslimanski poslanik se iskazao kao Srbin, jedanaest kao Hrvat i šest kao neopredijeljen»... A potom nešto dalje: «... JMO je jedini predstavnik Muslimana, pravi predstavnik interesa cijele Bosne... njena zasluga je da je veći dio parlamentaraca i šire javnosti čuo za Bosnu i Hercegovinu koja je, iako bogata, postala najsiromašnija pokrajina u državi, toliko siromašna da cijeli neki njeni srezovi formalno gladuju»... Naiđe i na poneku prijatnu novost. «Pravda» je pod naslovom «Uspjeh jedne naše Muslimanke» pisala: «G-đica Bahrija Nuri Hadžić kći je Osmana Nuri Hadžića, načelnika Ministarstva unutrašnjih dela u penziji. Prije nekoliko godina apsolvirala je Muzičku akademiju u Beču i dobila angažman kao mlada dramska sopraniskinja u Gradskoj operi u Bernu (Švicarska). Već je gostovala u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Njemačkoj...» Značajna vijest iz saobraćaja: «Iz Beograda prema Zagrebu poletio je prvi avion jugoslavenske civilne avijacije «Potez 29-2», jedina letjelica prve jugoslavenske avio-kompanije «Aeroput».
Tad ga prekidoše najavivši posjetu nekog nepoznatog Teslićanina, čovjeka koji je prvi put ovdje. Ademaga mu prihvati ruku pa ponudi mjesto a sluškinji spomenu da donese kahvu.
- Ja sam, gospodine, Muhidin Begović - rekao je gost. - Nezaposlen sam, tražim kakav bilo posao. Nisam ga nigdje našao, mada je bilo obećanja. Rekoše mi da si ugledan čovjek, da si dobrotvor, kader da... pomažeš sirotinju, da...
- Sjerotinju? - prekinuo ga je domaćin. - Begovići koje poznajem nijesu sjerotinja. Naprotiv, bjehu poznati bezi.
- He - jetko će gost - rahmetli babo mi jeste bio beg, dobojski beg, ali je ostao bez zemlje i brzo umro. Mene nije školovao pa sad morem raditi samo kao irget. Nudio sam se usorskoj
šećerani, teslićkoj «Destilaciji» i «Borji», ali svi rekoše da ne trebaju radnike.
- «Destilacija» ima svoj rudnik mrkog uglja, površinski kop, u samom naselju. Jesi li pokušao tamo?
- Jesam, ali su me pitali jesam li radikal. Kad sam rekao da nisam, i da ne begenišem biti ičiji, vratili su me.
- Koje si nacionalnosti?
- Musliman sam.
- Znam, ali ko si: Hrvat ili Srbin?
- Nisam ništa, samo sam musliman.
- Imaš li obitelj?
- Ne razumijem.
- Imaš li familiju?
- Nejmam. Imao sam, dvaput sam se ženio, ali više nejmam.
- Vidim da nisi više za težak posao. Koliko imaš godina?
- Blizu sam pedesete.
- Bi li ti smetala divljina, samoća u poslu?
- Ne bi, gospodine.
- Imam magacine robe u Pribiniću, pod planinom «Borjom» Boravit ćeš tamo i biti noćni čuvar.
- Hvala do neba, gospodine!
- Bogu hvala - završi Ademaga.
Put do Ademage Mešića Muhidin Muho Begović je prošao poslije dugog razmišljanja u kući svog sina. Mada je Aziz s iskrenom namjerom htio zadržati oca u kući, nudeći mu da uredi porodični život kako god želi, Muho je više volio živjeti
odvojeno. Ova kuća je dijelila njegov život na nepomućenu uspomenu koja mu je trovala život, i na naslućenu želju koja mu je njegovala nadu da život može biti bolji. Sin mu se u međuvremenu oženio, snaha čeka porod, kuća će se puniti i poslije toga, ličiti na košnicu... Nije siguran da će u njoj biti serbez i rahat. «Bolje ćemo se slagati i paziti», mislio je, «kad svako ima svoju slobodu pa u njoj činio šta mu je volja». Iz pozadine svijesti, osim toga, javila se misao da bi se nekad mogao ponovo oženiti, i nije se opirao toj misli. On je pripadao onoj grupi ljudi koji su zadovoljni s malo, ali to malo ne dijele nikad ni s kim.
