Zijafet ima značenje gostoljubljivosti ili ugostiteljstva, obično u veselim i svečanim prilikama kada se gosti zvanično pozivaju na gozbu, pa ko se ne odazove pozivu na zijafet, valja mu naći opravdanje. U jednom od značenja zijafeti se odnose na menije ili jelovnike, odnosno tačno određene forme ugošćavanja, koje broje i do jedanaest jela, pa se tačno po bosanskim gradovima zna(lo) kakvi su ili koji su zijafeti. Osim žive tradicije, postoje dostupni i cijeli opisi ziajfetskog saldisanja ili serviranja, pa se tako, naprimjer, opisi Mustafe Hilmi Muhibića ili Muhameda Fejzi-bega Kulinovića uzimaju za osnovu tradicionalnog sarajevskog iftara, gdje se tačno znaju i svi popratni elementi zijafeta kao gozbe ili ugošćavanja, ne samo sastav i redoslijed jela. Uglavnom, jela se neprekidno serviraju i sofra nikada ne stoji prazna.
Možemo osjetiti kako je to skladno i lijepo, ako zavirimo u Muhibićevu besjedu:
Nekoliko dekika pred iftarski top sjedosmo ja i moj drug zajedno sa mladim veselim društvom od još osam osoba za okruglom žutom demirlijom, na visokom žutom peškunu. Demirlija je okićena na krajevima na deset mjesta, uprav prema svakoj stolici, sa bijelom havlicom (mahrama koja ima po sebi rudu) i dvjema kašikama; jednom od žutog šimšira, a drugom od sjajne crne kosti uz krišku bijeloga bosmana (domaći pšenični i kvasni hljeb) i bademli kolača. Na sredini stajaše tabla sa deset maštrafa punih crvenog šerbeta... odjeknu top sa gradskih bedema. Svaki izdiže svoju maštrafu i svi ispismo koliko je koji mogao ledenog šerbeta. Uto diže jedan sluga sa sofre tablu sa maštrafama, a drugi je zamijeni drugom punom pozlaćenih tabačića. U tabačićima bilo je raznih recelja (slatko) od ašlama, partokala, ružice i bosanskih požegača i u nekim travničkog sira. Svako od nas uze sa bademli kolačima ono što je volio. Iza ovoga uvoda, koji se naziva “iftar”, nastaje prava večera, koja počinje čorbom i čimburom. Zatim je došlo samo još dvanaest raznih jela, koje slanih – koje slatkih, i to tako da iza svakog slanog sahana dođe slatki, a iza svakog vrućeg hladni...
U Kur’anu se zijafet kao ḍijafet od korijena ḍ-j-f (ض ي ف) nalazi pet puta u obliku ḍajf ili zajf (ضَيْف) sa značenjem gost, spominjanjem meleka kao časnih gostiju Ibrahimovih, a. s., i časnih gostiju kod Luta, a. s. Osim meleka kao gostiju, imamo i spomen još dva časna gosta, Musaa, a. s., i hazreti Hidra. Dodatno, Kur’an zijafet spominje i još jednom, u glagolskoj formi juḍajjifu (يُضَيِّفُ), u primjeru kada su Musa, a. s., i hazreti Hidr došli do jednog grada i zatražili od stanovnika nešto hrane, pa su ih ovi odbili ugostiti – te je Musa, a. s., ionako nestrpljiv s hazreti Hidrom, dodatno morao gladovati – gdje se izrazom fe ebev en juḍajjifuna (فَأَبَوْا أَنْ يُضَيِّفُوهُمَا) kaže Odbili su ih ugostiti ili Odbili su ponuditi ih zijafetom, odnosno Odbili su zbrinuti ih, pružiti utočište, zaštititi i slično. Inače, sama riječ zijafet ima još mnogo nijansi značenja, ali Kur’an navodi samo primjere s gostima i ugošćavanjem.
Interesantno je da je u primjeru Musaa, a. s., i hazreti Hidra opisan ili dat jedan cijeli koncept posebnog načina podučavanja, u kojem učenik, koliko god bio radoznao ili žedan znanja, mora da se strpi i bez zapitkivanja potpuno prepusti, imajući potpuno povjerenje u učitelja, jer se, kako Kur’an kaže, radi o robu “kome smo milost Našu darovali i podučili ga od Nas znanjem” (up. Kur'an, 18: 65). Tako se u konačnici primjerom sa zijafetom opisuje događaj koji je prethodio rastanku jednog posebnog učitelja i učenika koji nije mogao da se strpi, tj. gdje je učenikovo nestrpljenje s učiteljem u konačnici prevršilo mjeru (po pravilu tri minusa – dvaput je učitelj prešao preko učenikovih ispada, ali ne i teći put):
فَانْطَلَقَا حَتَّىٰ إِذَا أَتَيَا أَهْلَ قَرْيَةٍ اسْتَطْعَمَا أَهْلَهَا فَأَبَوْا أَنْ يُضَيِّفُوهُمَا فَوَجَدَا فِيهَا جِدَارًا يُرِيدُ أَنْ يَنْقَضَّ فَأَقَامَهُ ۖ قَالَ لَوْ شِئْتَ لَاتَّخَذْتَ عَلَيْهِ أَجْرًا
I njih dvojica krenuše. I kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. “Mogao si” – reče Musa – “uzeti za to nagradu.”
قَالَ هَٰذَا فِرَاقُ بَيْنِي وَبَيْنِكَ ۚ سَأُنَبِّئُكَ بِتَأْوِيلِ مَا لَمْ تَسْتَطِعْ عَلَيْهِ صَبْرًا
“Sada se rastajemo ja i ti!” – reče onaj – “pa da ti objasnim zbog čega nisi mogao da se strpiš.”
(Kur”an, 18: 77–78)
Nego, zijafeti su, kao specijalne gozbe, kod nas bili vezani npr. za sunete, svadbe i hadžiluke, a potom za sve ostalo. U jednoj epskoj pjesmi o Muji i Halilu Hrnjici – što bi poglavara, na zijafet idu generalu – pa tako i Muju upućuju na ovaj zijafet. Također, i iz predočenih kur’anskih primjera se već u kontekstu samo po sebi pokazuje da je zijafet izvorno vezan baš za posebne goste, kao što su meleci, poslanici ili hazreti Hidr. A, Allah je sa strpljivima...
