"U praskozorje, u subotu 4. aprila 1931. ispustio je svoju veliku i plemenitu dušu hadži hafiz Husni-efendija Numanagić, muderris i bivši travnički muftija. Dična i ugledna starina, urešena velikim vjerskim znanjem, radio je do svoga posljednjega daha, do svojih osamdesetih godina a da nikad nije 'reko, a ne izvršio'“, pisao je Safet S. Zečević u listu "Gajret" o preseljenju na Ahiret nakšibendijskog šejha, muftije i muderrisa hadži hafiza Husni-efendije Numanagića, koji je živio i djelovao u za Bošnjake iznimno bremenitim vremenima.

Njegova izuzetna učenost i snaga ličnosti bili su od ogromnog značaja u prelomnim trenucima bošnjačke historije i formiranja nove bošnjačke institucije, Islamske zajednice BiH. Doprinos koji je dao tarikatskoj, islamskoj i općenito društvenoj zajednici u tom smislu je nemjerljiv. Iscrpne detalje o životu i djelovanju ovog znamenitog Bošnjaka saznajemo iz diplomskog rada Amele Numanagić pod mentorstvom prof. dr. Ismeta Bušatlića, koje je kasnije ovjekovječeno u knjizi „Šejh i muftija na razmeđu vremena“ u izdanju Dobre knjige (Sarajevo, 2013.)

Hadži hafız Husni-efendija je bio obnovitelj vjere i veliki borac na putu islama, koji se nesebično zalagao za napredak muslimana. Aktivno se uključivao u rješavanje svih pitanja i problema koji su se ticali Bošnjaka. Posebno je to bilo izraženo u ratnim okolnostima. Početak Prvog svjetskog rata donio je sa sobom razaranja, glad, pustošenja, izbjeglice, siromaštvo. Islamska zajednica na čelu sa reisu-l-ulemom, aktivno se uključila u rješavanje tih problema. Prema sugestijama sultana, uključivanje u rješavanje tih problema bila je prioritetna dužnost. Husni-efendija je bio duboko svjestan toga te je uz reisu-l-ulemu i ostale muftije davao svoj maksimum kako bi pomogao svom narodu.

Njegovo ime se na mnogim mjestima spominje uz imena ostalih velikih bošnjačkih alima. Tako naprimjer, Hajrudin-efendija Abdurahmanović, muderris iz Čelića, spominje da je po povratku iz Istanbula krenuo da proputuje Bosnu. Tom prilikom se, kako kaže, upoznao sa mnogim velikim alimima, među kojima je spomenuo šejh hadži hafız Husni-efendiju iz Visokog, Okić Mehmed efendiju, Sejfullah efendiju Prohića i Džemaludin efendiju Čauševića.

Šejh Fejzulah Hadžibajrić piše da se šejh hafiz Husni-efendija smatra jednim od najzaslužnijih tarikatskih radnika u Bosni i Hercegovini u 14. stoljeću po hidžri.

S obzirom na to da je u sebi sjedinio obje dimenzije islama, šerijat i tarikat, sa ciljem potpune izgradnje vjernika, te da kao takav doprinese svojoj zajednici, on je mogao i htio cijeli svoj život usmjeriti u tom pravcu.

Lik i djelo šejh hadži hafız Husni-efendije Numanagića su jedinstveni iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što je bio jedan od rijetkih alima koji je zahvaljujući svojoj učenosti i visokom islamskom obrazovanju bio veoma cijenjen alim i kao takav imenovan za muftiju u Travniku i bio kandidat za reisu-l-ulemu, a u isto vrijeme i praktičar tesavvufa i šejh nakšibendijskog tarikata. Drugo, živio je i djelovao u jednom od najdelikatnijih perioda u historiji Bošnjaka, na razmeđu kako ocijenjuje Amela Numanagić,  kada su se u Bosni smjenjivale epohe i kada su se Bošnjaci i njihovi predvodnici morali snaći i pravilno orijentirati u novonastalim okolnostima.

Šejh hadži hafız Ahmed Husni efendija Numanagić rođen je 1853. godine ili 1272. godine po hidžri od oca Ibrahima i majke Derviše. Majka mu je umrla na porođaju ili neposredno poslije toga. Rodila je samo hadži hafız Husni-efendiju, tako da rođene braće i sestara nije imao. Nakon majčine smrti otac mu se oženio Aišom, kćerkom znamenitog šejh Sirri-babe sa Oglavka. Ona mu je rodila dva sina i kćerku. Sinovi su preselili na Ahiret kao mladići, a kćerka Habiba se udala za šejh Hasan babu Hadžimejlića iz Vukeljića. Šejh Hasan baba je kasnije bio Husni-efendijin šejh.

Poslije majčine smrti, Husni-efendiju je uzela plemenita nana Morićka sebi u Sarajevo. Nana Morićka brinula je za obrazovanje unuka, te ga je poslala u mekteb koji je završio u dvanaestoj godini, zatim i medresu Ismail efendije Misrije.

Za života, šejh Husni-efendija tri puta je obavio hadždž za sebe (bin-nefsi), a posljednji put je to bilo 1899. godine. Bio je hafiz časnoga Kur'ana, ali i muhaffiz mnogim mladim, pa i nekim starijim hafizima. U publikaciji "Hafizi Visokog i okoline", spomenuto je sedam hafiza koji su pred njim završili hifz, dok neki izvori navode da ih je bilo osam. Hafiz Kur'ana postao je u djetinjstvu. Postoje neslaganja oko toga u kojoj godini, a neki izvori navode sedmu ili devetu godinu kao godinu života u kojoj je Husni-efendija završio hifz. Hafiz Fadil Fazlić u knjizi "Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina" navodi da je Husni-efendija hifz završio 1865. godine, kada je imao dvanaest godina.

Poznavao je hadis, tefsir i fikh, tečno je govorio arapski i turski jezik, a u perzijskom jeziku skoro da mu nije bilo ravnog u to vrijeme. Imao je i pjesničkog dara. Pisao je na orijentalnim jezicima. Nažalost, malo njegovih pisanih djela je sačuvano. Vjerovatno je to razlog da njegova poezija do danas nije uvrštavana u preglede i antologije poezije na tim jezicima.

Za vrijeme boravka u Visokom, šejh Numanagić je bio član Kotarske vakufske komisije, a najkasnije do 1910. godine bio je njen potpredsjednik. U isto vrijeme bio je član Hodžinske kurije za sarajevsko okružje. Osim toga, u vrijeme službovanja u Travniku kao muftija, bio je član Hodžinske kurije, biran za reisu-l-ulemu i biran za člana Ulemai- medžlisa.

Od Austro-Ugarske vlasti je dobio viteški orden Franje Josipa.

Nemjerljiv Hadži-hafizov doprinos napretku muslimana visočkog i fojničkog kraja nije zaboravljen. Pažnja i poštovanje prema njemu iskazani su osnivanjem biblioteke koja nosi njegovo ime, kao i visočka ulica u kojoj je živio. I u njegovom rodnom gradu, Fojnici, postoji ulica koja svojim imenom oživljava sjećanje na ovog alima.

Iako je Husni-efendija preselio na Ahiret prije osamdeset godina, njegova djela i danas žive kroz njegove hajrate, kroz vakufe, a prije svega kroz njegove nastavljače  koji i danas baštine islamsku i sufijsku tradiciju, te brižljivo čuvaju sjećanje na njega.

Šejh Numanagić se za tesavvuf počeo zanimati veoma rano, pa se pretpostavlja da mu je prva nakšibendijska usmjerenja i prve lekcije iz ove nauke dao poznati muderris i šejh Arif efendija Kurd. Nakon školovanja neko je vrijeme radio u rodnoj Fojnici. U to vrijeme prolazio je kroz intezivna unutarnja preispitivanja i period duhovnog zrijenja tokom kojeg je zaključio da formalno vjersko obrazovanje koje je stekao nije dovoljno za postizanje duhovnog upotpunjenja, što je vjerovatno bio rezultat ranog susreta sa sufizmom preko šejh Arifa Kurda. Smatrao je da nema potpunog alima bez poznavanja dvije glavne dimenzije islama, šerijata i tarikata. Stoga se od sveg srca dao na izučavanje "ilmi-batina" i u osobi tadašnjeg velikana i Husni-efendijinog zeta šejh Hasan-babe Hadžimejlića našao i spoznao svoga učitelja i šejha.

Šejh Hasan-baba pripadao je posebnoj vrsti islamske uleme, koja svoje znanje nije stjecala samo kroz knjige i medrese, nego, kako to sufije vole reći "hajjun minel-hajj" - "živo (znanje) od Živoga".

Šejh Hasan-baba Hadžimejlić je bio najstariji sin šejh hadži Mejli-babe. Zvali su ga Hilmi - "Blagi". Nije utvrđen tačan datum njegovog rođenja. Moguće je da se rodio negdje oko 1850. godine. Za vrijeme školovanja u fojničkoj medresi, otac mu je preselio na Ahiret. Brigu o maloljetnom Hasanu preuzeo je šejh Arif Sidki. Nakon fojničke medrese poslao ga je na školovanje u Atmejdan medresu i hanikah. Za vrijeme boravka u Sarajevu, šejh Hasan-baba se oženio Melek-hanumom iz ugledne sarajevske familije Elezovića. Kada se vratio u Vukeljiće kao šejh tamošnje tekije, oženio se i drugi put, unukom šejh Sirri-babe i sestrom šejh Husni-efendije, Habiba-hanumom.

Šejh Hasan-baba je bio izrazito inteligentan čovjek, koji je tu svoju osobinu ukrasio pokornošću Allahu, dž.š., Koji ga je za to nagradio znanjem i mudrošću. Posjećivali su ga ugledni ljudi i ulema iz obližnjih gradova tražeći savjete od njega. Među takvima su bili i Džemaludin efendija Čaušević, Šejh Osman efendija Nuri, čuveni muderris Abdullah efendija Bajrić te hafız Husni-efendija Numanagić koji ga je kasnije u zvanju šejha i naslijedio.

I danas se na sufijskim sijelima mogu čuti neke Husni-efendijine izreke, a dio prenosimo:

  • Život istine, jest smrt neistine.
  • Nema veće sirotinje od duševne golotinje.
  • Sigurno znaj, kakav si izvan namaza, takav si u namazu.
  • Kajanje je sapun grijeha.
  • Najbolji je prijatelj onaj koji te na hajr navraća.
  • Nije prijatelj koji hvali, već koji brani.
  • Ko zlo sije, muku žanje
  • Velik sevab zasluži ko dvoje izmiri.
  • Odgovor glupanu jest šutnja.
  • Ko bolesne obilazi, Božju milost nalazi.
  • Svačiju pogrešku oprosti, a svoju nemoj.
  • Više čovjeka osvijesti jedna muka, nego hiljadu savjeta.
  • Bolje je u samoći živjeti, već se sa hrđavim društvom družiti.
  • U koga je dobro srce, svjedoči mu lice.
  • Tri su stvari od najgorih gore: tvrdica, besposlenjak i begenisanje samoga sebe.
  • Šta je suđeno dođe i bez muke, a nesuđeno izađe i iz ruke.
  • Trpnja je cilju najkraći put. Ustrpi se, pomozi se.
  • Blago velikašima koji siromahe posjećuju, a teško siromasima koji velikaše uznemiruju.
  • Ko nema vjere, nema ni mjere.
  • Teško onom ko daje vjeru za krivu mjeru.
  • Što će dragi kamen pasti na nisko neće pojeftiniti, a što će se jedna peruška pomoću vjetra izviti pod nebesa, neće poskupiti.
  • Neće naći ahiretske sreće onaj koji želi da ga svijet znade. (Tj. da ga hvali kako je dobar, pametan, darežljiv...)
  • Na ovom svijetu nema ništa slađe od imana.
  • Velikih ljudi riječi nisu samo za ono vrijeme u kome su rečene, već važe za svako vrijeme do Sudnjega dana.
  • Veliki ljudi su kao vatra, ako si blizu njih, pa i najmanje ako nisi oprezan, opržit ćeš se, a ako si daleko, ozepšćeš.
  • Što želiš da ti ne čuje neprijatelj, nemoj to prijatelju kazivati.
  • U razmišljanju se treba odvojiti od skupine, osamiti, a u radu s njome se treba spojiti.
  • Kad se čovjek danas odluči da će taj i taj posao raditi sutra ili prekosutra, to je laž, nego treba odmah početi.
  • Nemoj biti plaho junak trenutno, nego junak, gospodar svoje volje trajno.
  • Ako želiš znati za nekoga je li ti pravi prijatelj, upitaj svoje srce jer je ono svjedok bez mita.
  • Lijepo i malo govoriti, dato je ašicima, lijepo i puno govoriti, dato je velikim učenjacima, a puno i ružno govoriti, dato je nerazumnim i ahmacima.

Najveći broj crtica iz života Husni-efendije Numanagića Amela Numanagić navela je na osnovu bilješki rahmetli Ekrem efendije Softića, unuka šejh Omera efendije Paloša. On je iz velike ljubavi prema šejh Numanagiću i želje da se sačuva uspomena na lik i djelo ovog alima, sve što je čuo o njemu od svog dede i Adem efendije Karađozovića marljivo bilježio, te joj ustupio bilješke za potrebe pisanja njene knjige.

Šejh hadži hafız Husni-efendija preselio je na Ahiret u subotu 16. zul-kadea 1349. godine po hidžri ili 04.04.1931. godine. Istog dana je obavljena dženaza u Visokom na Velikom mezarju pokraj Velike ćuprije, danas u narodu poznate kao Betonski most. Na dženazu je došao veliki broj ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Godine 2004., na njegovom mezaru, podignuto je turbe otvorenog tipa. Kraj njegovog je mezara i mezar njegovog sina Hazima.