Bošnjaci nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke Jugoslavije, kao, uglavnom, i njoj prethodnim režimima, nisu bili ravnopravni s drugim narodima i oni su u nacionalnom i kulturnom smislu bili potpuno marginalizirani, što je za posljedicu imalo asimilaciju ili njihovo potpuno iščeznuće s društvene, političke i kulturne scene bivše zajedničke države. Da bi se to postiglo, posezalo se za različitim instrumentima prisile, devalviranja nacionalnog, kulturnog, duhovnog i tradicionalnog identiteta i bošnjačkog integriteta kroz više decenija. Takvo stanje bezbojnih, polusvjesnih, iskompleksiranih Bošnjaka u odnosu na svoju nacionalnu, kulturnu i vjersku pripadnost dočekalo je raspad Jugoslavije i već pripremljeni pakleni plan o uništenju zemlje Bošnjaka, a i Bošnjaka u njoj.

Baš zbog toga, a i iz razloga ravnodušnosti i nemara, na prvim slobodnim demokratskim izborima u Mostaru 1990. godine znatan procenat Bošnjaka uopće nije izašao na izbore, dok i oni koji su glasali razasuli su svoje glasove na nekoliko političkih subjekata na pluralnoj političkoj sceni u to vrijeme, tako da značajan broj Bošnjaka nije glasao za svoju nacionalnu stranku SDA, što se nije desilo sa Srbima i Hrvatima, koji su stoprocentno stali iza svojih nacionalističkih politika HDZ-a i SDS-a i tako se proglasili izbornim pobjednicima. Isti slučaj dogodio se i u većinski bošnjačkom gradu Stocu. Tako su Bošnjaci kao dominantan i stoljećima većinski narod na ovim prostorima pozicije uprave prepuštali zadrtim nacionalistima i šovinistima, što će od tada do dana današnjeg po njih i slobodarski opredijeljene građane Mostara i regije imati nesagledive, katastrofalne i tragične posljedice, nešto što nije doživio nijedan narod niti sredina na ovim prostorima u skorijoj historiji.

Valja podsjetiti da je Mostar, kao i drugi gradovi i sredine, pored blistavih trenutaka u svom historijskom hodu, imao i crnih dana u svojoj historiji, od kojih ćemo spomenuti samo neke sačuvane u narodnom predanju: u četiri navrata morila ga je kuga, teške posljedice ostavljale su u gradu i poplave, Mlečani su u više navrata prodirali do Mostara, čije su čete palile grad i ubijale mu stanovnike, burne dane svoje historije Mostar je doživio neposredno uoči austrougarske okupacije, masovna stradanja u Drugom svjetskom ratu...

Međutim, prelomni moment u planetarnom civilizacijskom sunovratu Mostara čini utemeljenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (HZHB) 18. novembra 1991. godine sa sjedištem u Mostaru, kojom se HZHB definira kao “politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina”. Izbornom pobjedom, iz gore opisanih razloga, HZHB preuzima vlast i donosi antidržavne odluke: proglašavanje HVO za jedinu legalnu vojnu postrojbu “koja će se brinuti o odbrani suvereniteta Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i o zaštiti hrvatskog naroda, napadnutih od bilo kojeg agresora”, dok se Teritorijalna odbrana RBiH i njene zapovijedi na ovim prostorima smatraju nelegalnim. Tako institucije međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine nisu mogle ostvariti nikakvu ulogu na teritorijama pod kontrolom Herceg-Bosne. Tamo gdje HDZ-u nije uspjelo na miran način zaokružiti zacrtane teritorije u okvire tzv. HRHB HDZ kreće u bespoštedan rat protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, računajući na snažnu podršku Republike Hrvatske i paravojnih formacija SDS-a u ostvarenju tog cilja, s uvjerenjem da Bošnjaci i drugi koji se bore za suverenu i cjelovitu Republiku Bosnu i Hercegovinu neće imati potencijala da se u takvoj konstelaciji snaga odbrane.

Monstruoznom porivu razaranja i uništenja drugog i drugačijeg nisu mogli odoljeti ni monumenti svjetske kulturne baštine kao što je Stari most i drugi zaštićeni spomenici kulture u Mostaru. Jako nam je neprijatno što istine radi moramo ustvrditi da je ovakvu pogubnu rušilačku politiku HDZ-a slijedila oficijelna katolička crkva u Mostaru, za što postoje neoborivi materijalni dokazi.

Za sva ta sramna i nedolična djela planera, rukovodilaca i izvršilaca opisanih radnji prema matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini hrvatska vojna, policijska i politička vrhuška, uključujući i vrhovno vojno i političko zapovjedništvo iz susjedne Hrvatske, od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju pravosnažno su osuđeni za međunarodni oružani sukob u Bosni i Hercegovini i stanje okupacije, uz potvrdu postojanja hrvatskog udruženog zločinačkog poduvata, s ciljem etničkog čišćenja dijelova Bosne i Hercegovine, te da je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio dio UZP-a. No to nazovimo hrvatsku političku elitu nimalo nije uznemirilo.

Govorili smo o političkoj i nacionalnoj svijesti Bošnjaka 1990. godine i konstatirali njihovu servilnost i otuđenost od bošnjačkog bića kao rezultat planirane indoktrinacije političkih režima u prethodnom periodu. Znamo i rezultate pogubnih političkih odluka u to vrijeme. Međutim, danas nakon preživljenog stravičnog iskustva i genocida počinjenog nad nama sve naše političke dileme trebalo bi da su prevaziđene i da ćemo imati dostojanstva, hrabrosti i svijesti da na ovim izborima ne dajemo svoje glasove našim dokazanim protivnicima. Moramo biti zabrinuti što politički nosioci vlasti Hrvati u BiH i Hrvatskoj ne pokazuju volju za odustajanjem od projekata zla uperenih protiv naše države i nas Bošnjaka koje su još devedesetih projicirali. Njihovo stanje uma i duha ostalo je nepromijenjeno, na što upućuju brojni primjeri: Fizička likvidacija 35 povratnika nakon Dejtona u pokušaju povratka u svoje domove u tzv. Zapadnom Mostaru, fašistički zločinci u nazivima ulica u tzv. zapadnom dijelu rugaju se i krevelje slobodarskim prolaznicima i poručuju: Nama je ugodno ovdje, na treću godišnjicu presude UZP-u 29. novembra od strane svih nivoa HDZ-a, uz najveće pompe, veliča se osuđeni ratni zločinac Praljak, zatim učestale izjave Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a, o Stocu kao hrvatskom prostoru i Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu, sve u cilju stvaranja “hrvatskog životnog prostora”, što je, ustvari, termin fašističke provenijencije iz perioda tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kojim se hrvatski političari služe i danas.

Zar možemo biti neodgovorni nakon toliko položenih života za našu slobodu? Naši legendarni borci predvođeni narodnim herojima Hujkom i Arifom nisu se borili za ovakav nefunkcionalan i natopljen mržnjom i diskriminacijom Mostar. Za Bošnjake Hercegovine neprihvatljivi su odnosi i praksa majorizacije i supremacije bilo kojeg naroda bez obzira na procentualno učešće u bilo kojem kantonu ili entitetu.

U mostarskoj rezoluciji 2012. godine, koja je okupila široku platformu političkih partija s probosansko-hercegovačkim opredjeljenjem, nevladina udruženja i akademsku zajednicu rezolutno, između ostalog, u tački 4. zahtijeva se “neprihvatanje nikakve mogućnosti za ostvarenje u ratu neostvarenog cilja za proglašenje Mostara hrvatskim stolnim gradom”, dok se u tački 7. zahtijeva: “Pozivamo sve političke subjekte u gradu Mostaru i Bosni i Hercegovini kao i predstavnike međunarodne zajednice da daju svoj puni doprinos u izgradnji Mostara bez dominacije i supremacije bilo kojeg naroda, kao sigurne, stabilne i prosperitetne zajednice jednakopravnih i ravnopravnih naroda i građana.” Iza tih rezolutnih stavova u ovoj 2020. godini pred nadolazeće lokalne izbore u gradu Mostaru stojimo i danas. Pozivamo sve Mostarce i Mostarke u zemlji i iseljeništvu da masovno izađu na izbore za slobodan Mostar 20. decembra, da glasaju po svojoj savjesti za najbolje među nama, kvalitetne i patriotski opredijeljene kandidate, da nam se ne ponovi, ne daj Bože, scenarij s prvih demokratskih izbora devedesetih u Mostaru. I još nešto: Tada smo, zbog naše lahkomislenosti, neiskustva i naivnosti, imali makar nekakav neuvjerljiv izgovor, a ovog puta nikakvog izgovora i opravdanja ne može biti.