Velika tragedija zadesila je našu prijateljsku zemlju Republiku Türkiye i njen narod. U zemljotresu jačine 7.7 po Richteru, prema podacima do danas je poginulo oko 16 hiljada ljudi. Prema podacima institucija Republike Türkiye, srušeno je više od šest hiljada zgrada, a oštećenja su prijavljena za jedanaest hiljada objekata. Veličina pogođene površine iznosi 100,620 km2, što je veće od površine zemalja kao što su Engleska i Holandija.

S obzirom na geografsku rasprostranjenost i jačinu, odmah je bilo jasno da se radi o zemljotresu velikih razmjera i da su ljudski gubici ogromni. Razorni potres osjetio se sve do Egipta, a s epicentrom u graničnom području značajno je zahvatio i susjednu Siriju, koja je također pretrpjela značajne ljudske i materijalne gubitke. Prema podacima tokom pisanja ovog teksta, u Siriji je poginulo 2.530, a ranjeno 4.000 ljudi.

Koliko je Republika Türkiye kao država jaka i organizovana, te koliko u najtežim trenucima pokazuje nacionalno jedinstvo, pokazalo se i ovoga puta. Sve državne institucije, razne organizacije i udruženja od prvog trena krenuli su na teren. Svi kao jedno, kako u Republici Türkiye, tako i u dijaspori, pokrenuli su kampanje za pomoć. S obzirom na to da je zimski period, da u pogođenim područjima pada snijeg, situacija je još teža. I oni koji su ostali bez krova nad glavom, a i oni koji su iz bezbjednosti morali napustiti svoje domove, ostali su na ulicama. Međutim, Republika Türkiye kao država je za kratko vrijeme osigurala smještaj za više stotina hiljada građana. Svi građani imaju osiguranu hranu, piće, a dodatne pomoći stalno pristižu.

Ipak, glavni fokus prvih dana bio je na onima koji su ostali zarobljeni pod ruševinama, a veliki broj ljudi zarobljen ispod ruševina čekao je da bude spašen. Tokom pisanja ovoga teksta, i nakon 40 sati poslije zemljotresa, iz Republike Türkiye su stizale ohrabrujuće vijesti. “Spašena dvomjesečna beba s majkom”, “Spašen petogodišnji dječak”, “Spašena petočlana porodica” –  vijesti su kojima smo se svi radovali.

Upravo zbog toga, ključna pomoć i podrška bila je potreba u akciji spašavanja. Pojedine zemlje, kao što je Azerbejdžan, nisu čekale ni poziv od Republike Türkiye već su poslale svoje spasilačke timove. Odmah nakon toga, pridružile su se i druge države. Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Japan, Rusija, Bugarska, Italija, Španija, Rumunija, Grčka, Poljska, Austrija, Hrvatska, Srbija, Mađarska, Crna Gora... samo su neke od država koje su brzo poslale spasilačke ekipe.

Federalna uprava civilne zaštite i Gorska služba za spašavanje Federacije Bosne i Hercegovine bili su među prvim spremni da krene u misiju spašavanja, ali, nažalost, među zadnjim koji su se priključili akciji spašavanja. Sve to zahvaljujući državnom Vijeću ministara i ministru sigurnosti Nenadu Nešiću. Naime, FUCZ Gorska služba za spašavanje su već prvo jutro nakon zemljotresa, 6. 2. u ranim jutarnjim satima, poslali dopis da su spremni da odu u Republiku Türkiye i pomognu u spašavanju. Odluku je odobrila Vlada Federacije BiH na čelu s premijerom Fadilom Novalićem, a onda na scenu nastupa ministar Nešić i nesposobno Vijeće ministara, koje ni nakon 24 sata od dopisa nije bilo u stanju potpisati saglasnost za odlazak ekipe.

“Ovi su iskoordinirali (Civilna zaštita Republike srpske), ovi idu, ovi čekaju i tako... Uglavnom, bit će pomoći”, komentar je ministra Nešića. Jednostavno, tragično zvuči ova hladnokrvnost ministra Nešića, kao da životi kojima je svaka sekunda presudna mogu čekati tek tako. Čak i u ovakvoj hitnoj situaciji naš sistem je ponovo zakazao i spao na “fali ti jedan papir”. Jer upravo je taj papir falio spasilačkim timovima da odu i daju svoj doprinos na vrijeme i možda baš oni da spase jedan ili više života.

No, uskoro se pred nama ukazala pozadina ove Nešićeve naoko nevične medijske predstave. Milorad Dodik je u pratnji gradonačelnika Banje Luke naredni dan ispratio Civilnu zaštitu Rs-a, koja mu se svečano postrojila te uz “pomoz’ Bog, junaci” i zastavu Rs-a ukrcala u avion pod srbijanskom zastavom na kojem piše “AirSerbia”. U pravilu se ne bi smjela kritizirati ničija humana potreba da pomaže drugima, ali u ovom slučaju je riječ o zaista tako jasno vidljivoj uzurpaciji državnih nadležnosti i politizaciji koju su nam u dogovoru priredili Nešić i Dodik. No, ono što je vidljivo nama ne mora biti vidljivo onima u potrebi, a u ovom slučaju to je turski narod. Dodik dobro zna šta radi, radi to ne obazirući se, i to mu za sada prolazi.

Republika Türkiye je uvijek bila prva koja je pristizala u pomoć kada je trebalo nama i našoj državi. Da ne nabrajamo sve šta je uradila do sada, sjetimo se samo poplava i pomoći koju nam je poslala, a zatim još i obnovila kuće oštećene uslijed poplava, a sada je Republiku Türkiye pogodio jedan od najjačih zemljotresa u historiji, snažan kao stotinu atomskih bombi. Naši državni ministri sve što su uspjeli uraditi jeste izraziti žaljenje putem društvenih mreža.

Mi kao zemlja koja imamo snažne prijateljske i bratske odnose s Republikom Türkiye trebali smo biti među prvim koji su uputili spasilačke ekipe, pogotovo ako se uzme u obzir da su naši timovi za spašavanje zaista i bili među prvim spremni. Međutim, Vijeće ministara palo je na ispitu ljudskosti i saosjećanja, te nažalost pokazalo svoju nesposobnost i neorganizovanost. Sva ova sramota neka je na čast onima koji su zarad vlasti doveli Dodikovog partnera za ministra sigurnosti, te oformili Vijeće koje nije u stanju poslati humanitarnu pomoć.

Na svu vreću, ekipe FUCZ i Gorske službe nisu čekale odluku Vijeća ministara, te su uz saglasnost premijera Fadila Novalića otputovale u Republiku Türkiye. U ovom slučaju, Vlada FBiH i narod Bosne i Hercegovine su ti koji će osvjetlati obraz, i to putem organizacija koje su odmah pokrenule akcije kao što je “Pomozi.ba”, Islamska zajednica u BiH, “Merhamet” i drugi. Solidarnost našeg naroda je nešto na što možemo i trebamo biti ponosni, a namjerna ili nenamjerna nesposobnost državnih ministara, posebno onih koji su na vlast stigli putem bošnjačkih glasova, može nam predstavljati kolektivni stid.