I nakon završenog 8. kongresa SDA je bila centralna tema u mnogim medijima, posebno oni koji su navodno „dobro informirani“ i koji imaju svježe insajderske informacije. Može se pročitati sve i svašta, od izljeva zabrinutosti za budućnost ove stranke do hvalospjeva onima koji se nisu našli u najvišim stranačkim organima, dok se rijetko gdje u fokus stavljaju činjenice o samoj organizaciji Kongresa kao najvišeg organa SDA, o pripremama koje su mu prethodile i načinu kandidiranja članova i funkcionera za određene stranačke pozicije. Dakle, posebno je zanimljivo to što o unutrašnjim pitanjima Stranke demokratske akcije najviše mudruju oni koji s njom nemaju ama baš nikakve veze ili oni koji su joj otvoreno neskloni.
Onima koji su SDA objektivno pratili u prethodnom periodu i koji znaju da u jednoj tako velikoj stranci, koja ima svoje organe od mjesne zajednice do države, izborni proces nije fudbalska utakmica jasno je da se u SDA 14. oktobra nije dešavalo, čak ni u tragovima, ništa spektakularno, nije došlo ni do kakvih turbulencija ni potresa. Rezultat tek završenog unutarstranačkog izbornog procesa u najvećoj je mjeri očekivan, posebno kad je riječ o izboru prvog čovjeka Stranke. Za predsjednika je izabran kandidat koji je imao bezrezervnu i masovnu podršku općinskih, kantonalnih i regionalnih odbora, od Krajine do Hercegovine, uključujući i stranačke ogranke u povratničkim sredinama. Članstvo SDA širom Bosne i Hercegovine ni u jednom trenutku nije imalo dvojbu da na mjestu predsjednika u trećem mandatu žele vidjeti Bakira Izetbegovića, a u terenskim se strukturama mjesecima, ako ne i godinama ranije, znalo koga žele imati u najvišim stranačkim organima i za koga će njihovi delegati glasati.
Na samom je Kongresu učestvovalo više od 1.200 delegata, a tokom kandidiranja aktivno je učešće u izbornom procesu s pravom glasa na nižim nivoima uzelo barem dvadeset puta toliko članova stranke iz svih krajeva Bosne i Hercegovine jer SDA aktivna djeluje od Drine do Une i od Save do mora. I ni u jednom trenutku, prilikom kandidiranja, nije bilo ni naznaka da bi na čelu stranke moglo doći do promjene. A da ih je bilo, one se ne bi mogle sakriti jer je riječ o desecima hiljada učesnika stranačkih izbora. Svima koji nešto znaju o tome kako se provodi izborni proces bilo je od samog početka jasno da su medijske priče o tome kako će Mehmedović ili bilo ko drugi dobiti neku značajniju podršku na izborima za predsjednika SDA najobičniji spinovi, uglavnom pripremani u centralama protivničkih stranaka i drugim, domaćim i stranim kuhinjama koje su priželjkivale razdor unutar Stranke demokratske akcije.
Političkim oportunistima koji su vještački, na mišiće, pokušavali proizvesti neku alternativu na čelu SDA, pametnije bi bilo da se pitaju kako to da je stranačka baza, diljem zemlje, koju čini masa aktivnih članova, kandidirala i na kraju preko svojih delegata podržala da ih i u naredne četiri godine predvodi i predstavlja Izetbegović, s timom potpredsjednika i drugim organima koji su na Kongresu izabrani. Kako to da iskonstruirana alternativa, koju su sokolili tobože nezavisni mediji, ne uspije pustiti dublje korijene u toj istoj bazi i dobije mnogo više podrške s terena? Sve je ostalo na pokušaju, i to vrlo blijedom. A odgovor je vrlo jednostavan – članovi stranke SDA žele da za svoga predsjednika imaju čovjeka s autentičnim političkim stavom, čvrstim i dobro artikuliranim, a ne nekoga ko koketira s istim onim misliocima i medijima koji najgrdnije izmišljotine izgovaraju o njegovoj stranci, stranci koju bi da predvodi.
Izetbegoviću su medijski magnati u horu s guruima „nezavisnih“ intelektualnih kružoka fakturisali da je u njegovom mandatu SDA oslabila i da zato, gle čuda, oni plaču nad tužnom sudbinom SDA, umjesto da tuguju za strankama koje su na krilima borbe protiv te iste SDA nastale i ubrzo toliko propale da više nismo sigurni ni kako su se zvale. Samo znamo da su bile i da ih više (haman) nema. A SDA niti je za Bakirova vakta oslabila, niti se pocijepala. To što su je napustili i što će je u budućnosti napuštati oni koji su u njoj nezadovoljni vlastitom pozicijom i količinom ostvarenog utjecaja, to SDA prevazilazi u hodu, bez puno zastajkivanja.
A blijeda je alternativa zamjerala i to što je SDA „izgubila“ koalicioni kapacitet i zbog toga ispala iz vlasti. I razna elektronska i pisana glasila, čiji su vlasnici i mentori jedva čekali da SDA padne, lamentirali su nad „nesretnom SDA“ jer s njom niko neće, a to mora da je zbog Izetbegovića. Da je umjesto njega bio, naprimjer, stariji Izetbegović, Zulfikarpašić, Silajdžić, Komšić, Dudaković, ili Delić, Zajko, Nanić ili Ibrišimović ili Taljić (delegati iz ličnog emotivnog izbora) ni tada niko ne bi htio sa SDA jer bi sve i jedan pobrojani, isto kao Izetbegović i svaki bosanski domoljub koji zna šta su država i politika, ustav i pravo, odbio kapitulirati pred Draganom Čovićem i njegovim stranim pomagačima. Zbog toga i jeste kreirana „šestorka“ (koja se, čim se vidjelo kamo sve to vodi, svela na „trojku“), a sve kako bi se legitimizirao čin kojim se Federacija daje na upravljanje HDZ-u i Zagrebu, pod plaštom ubrzavanja evropskih integracija. Onaj ko se tome suprotstavio bio je osuđen na opoziciju. A kako se na Kongresu ne pita niko osim članstva SDA, koje je od predsjednika očekivalo da se suprotstavi razvlašćivanju patriotskih snaga u vlastitoj državi, Izetbegovićeva je pobjeda bila neupitna.
Kad je riječ o potpredsjednicima stranke, ni kod njihovog se izbora nije desilo ništa neočekivano. Podršku dovoljnu za mandat dobili su oni kandidati koje su stranačke strukture na terenu prepoznale kao stabilne i pouzdane i koji su svojim dugogodišnjim djelovanjem pokazali da razumiju političku strategiju SDA i da rade na njenoj afirmaciji, a u isto vrijeme znaju kako dobiti podršku delegata koji dolaze iz različitih dijelova zemlje. Nisu to nikakvi slijepi poslušnici stranačkoga predsjednika nego dokazani i realizirani kadrovi koje je članstvo kao takve prepoznalo. I nije ih imenovao predsjednik jer i on na Kongresu ima samo jedan glas, nego na stotine delegata na tajnom glasanju. Mirsad Mujić nije dobio skoro pet stotina glasova tek tako, nego kao menadžer koji je godinama uspješno vodio BH poštu; niti su delegati podržali Ramiza Salkića zato što im je to neko naredio, nego kao jednog od rijetkih Bošnjaka koji i dalje snažno politički djeluje u manjem bh. entitetu i bez ustezanja reagira svaki put kada su ugrožena prava povratnika ili interes države. Novalić je, bez obzira na sudski proces kroz koji prolazi, ostao nepokolebljiv i ustrajan, a ni njemu ni delegatima koji su ga izabrali niko nema pravo oduzeti nadu da će pravda na kraju pobijediti. Rezultati glasanja na Kongresu pokazali su, također, da je jedan dio delegata neuspjeh s Pokretom za državu i Vojinom Mijatovićem stavio na teret Edinu Ramiću, ali i to da Ramić i dalje uživa visok ugled u Stranci. Mirsad Zaimović jedan je od iskusnijih stranačkih funkcionera i dugogodišnji menadžer najprofitabilnije domaće kompanije, a Muamer Zukić, osim što iza sebe ima respektabilnu tuzlansku bazu, nametnuo se svojim vrlo kvalitetnim radom u federalnom parlamentu te hrabrim i nekalkulantskim nastupom u javnosti. Šerif Špago je perjanica hercegovačke SDA, dok se Aida Obuća dokazala kao sposobna žena koja je cijeli mandat bila uspješna premijerka Bosanskopodrinjskog kantona. Haris Zahiragić je u posljednjih nekoliko godina svojim medijskim nastupima privukao pažnju i simpatije mladih ljudi, čak i onih koji nisu bili uz SDA, tako da ni njegov rezultat nije neočekivan.
Uzmemo li u obzir teritorijalni kriterij, vidjet ćemo da su izabrani potpredsjednici iz oba entiteta i svih većih kantona, osim iz Unsko-sanskog, što će svakako biti kompenzirano kroz druge organe i mehanizme kojima stranka bude raspolagala. Šefik Džaferović, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nije osvojio dovoljno glasova za funkciju potpredsjednika jer Džaferović po svojoj prirodi nije čovjek koji lobira i agituje za sebe, što je ponekad u stranačkim izborima neophodno, ali nema nikakve sumnje da će u stranci i dalje imati visoku i važnu ulogu, što je, uostalom, javno istakao predsjednik Izetbegović.
Iako su mnogi priželjkivali da će Kongres SDA donijeti žestoka previranja, nestabilnost i čak najavljivali „pucanje po šavovima“, ništa se od toga nije dogodilo niti će se dogoditi nakon Kongresa, nego upravo suprotno. SDA je i ovim stranačkim izborima pokazala da ima unutrašnje kapacitete koji joj garantiraju stabilnost i dalje jačanje. Sigurno je da ima i da će biti nezadovoljnih koji nisu dobili ono što su priželjkivali, a moguće je i da pojedinci napuste organizaciju pod čijim su amblemom ostvarili mnoge životne ambicije. To će neki nazvati „osipanjem kadrova“, a za SDA je to prirodan proces obnavljanja, koji se događa u svim velikim organizacijama, posebno onim političkim.
Pred Strankom demokratske akcije, njenim rukovodstvom i kadrovima na različitim nivoima stoje ozbiljan politički rad i borba za jačanje države, a već naredne godine i lokalni izbori na kojima će se najbolje pokazati žilavost SDA i ugled koji uživa u narodu.
I zapravo, dok su neki priželjkivali nestabilnost i podjelu unutar SDA, desilo se upravo suprotno.
