Iako je već mjesecima u opoziciji (na državnom nivou od januara, a na federalnom od aprila), SDA je i dalje u žiži medijskog i općeg društvenog zanimanja. U političkom savezu zvanom “trojka”, koji je od nje preuzeo poluge vlasti, a samim tim i odgovornost za stanje u državi, potpuno svjesni da narod dobro i jasno vidi da je države sve manje, a da su njeni razbijači još snažniji i još glasniji, nastoje prikriti vlastite promašaje tako što će pažnju javnosti usmjeriti prema SDA, s posebnom se žestinom obrušavajući na njenog aktuelnog i, po svemu sudeći, budućeg predsjednika. U ovo pretkongresno vrijeme za to se nalazi razlog više. Njeni nekadašnji namještenici, zajedno sa svojim kvazianalitičarima, razmatraju šta je za SDA najbolje, kako ona treba “ozdraviti”, ko je treba voditi. Ne krijući da je SDA važna za budućnost države i naroda, prije svega bošnjačkog, ističu kako žele da se ona “demokratizira i oslobodi samovolje porodice Izetbegović”. I sve to misle “želeći joj sve najbolje” jer, ako bi se u SDA dogodila neka radikalna promjena, neki snažni zaokret, oni bi svi redom pogasili svoje partije i pohrlili nazad u matičnu stranku. Svakome ko išta zna o političkoj kulturi u našoj zemlji, ali ne samo našoj, jasno je da su bivši esdeaovci stranačke dresove mijenjali kako bi zadovoljili vlastite političke apetite, a ne zato što je njihova nekadašnja stranka bila nezdrava.

To što izborni proces unutar SDA sve njih zanima, pokazuje da na njenu snagu, nerado, ozbiljno računaju i domaći epizodisti i strane diplomate, i njeni bivši članovi, i politički protivnici i analitičari... Sve su oči uprte u SDA – kako li će proći Osmi kongres, ko će biti njen predsjednik, hoće li se raspasti...? I sad, kada je vidljivo da će na njenom kormilu ostati Bakir Izetbegović, nastavljaju se toliko puta ponovljene optužbe na njegov račun. Budući da su već dobro poznate, poprilično otrcane, i uglavnom već dokazano neutemeljene, izlišno je na tome se zadržavati.

LAŽNE TVRDNJE LAŽNIH ANALITIČARA

Međutim, ovdje se treba pozabaviti dvjema tvrdnjama koje ponavljaju potpuno neutemeljeno i nekompetentno čak i oni koji sebe nazivaju znalcima, političkim ekspertima. Prva je da je aktuelni predsjednik svojom politikom oslabio stranku na čijem je čelu od 2015. godine, da je pogrešno vodi i da zbog toga “niko neće s SDA”. Tačno jeste da se nakon posljednjih općih izbora formirala koalicija “svi protiv SDA”, ali ona nije dugo potrajala. U toj družini Demokratska fronta nije ni bila, a uskoro su je napustile Stranka za BiH i Narodni evropski savez. Ako se broj njihovih glasova doda onima koje je osvojila SDA, onda se jasno vidi da je prava istina da više niko, osim HDZ-a i SNSD-a, neće s trojkom, a ne sa SDA. Većina patriotskih snaga, nakon što su se uvjerile kojim putem zemlju vodi aktuelna vlast, daleko je spremnija interese države braniti zajedno sa SDA, i to baš s onom koju vodi Izetbegović.

Drugu tvrdnju, da je na ovim izborima narod podržao SDA a nije njenog lidera, odnosno da je to što je stranka osvojila više glasova od njenog kandidata za Predsjedništvo nešto neuobičajeno, obaraju lahko dostupni i provjerljivi rezultati ranijih izbora. Godine 2018. Šefik Džaferović imao je nešto manje glasova (212 hiljada) nego Izetbegović na prošlim izborima (214), ali je zbog broja i strukture protukandidata Džaferović pobijedio. U oba slučaja SDA je kao stranka u Federaciji BiH (što je izborna jedinica u kojoj se glasa za Bošnjaka u Predsjedništvu) osvojila između 30 i 40 hiljada glasova više od svog kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Isti je omjer bio i 2010. i 2014. godine, kada je Izetbegović ostvario izborne pobjede. Prvi put je u Predsjedništvo ušao sa 163 hiljade glasova, naspram približno 190 hiljada glasova za SDA, a drugi put s 247 hiljada naspram nešto više od 270 hiljada glasova za stranku u istoj izbornoj jedinici. Gotovo je identična situacija bila i s bivšim predsjednikom SDA Tihićem, koji je na izborima 2002. pobijedio glavnog takmaca Silajdžića i postao član kolektivnog šefa države sa 192 hiljade glasova, što je 40 hiljada manje nego što je tada osvojila njegova stranka. Četiri godine poslije Tihić je ostvario najslabiji rezultat u historiji SDA, osvojivši svega 152 hiljade glasova, a pobjedu je na krilima rušenja Aprilskog paketa i pričom o “100 posto BiH” odnio Silajdžić, s rekordnih 350 hiljada glasova.

Slično je bilo i sa SDP-om, koji je najčešće, osim jednom, kada je njen kandidat bio Komšić, osvajao više glasova od svoga kandidata za Predsjedništvo. Tako je 2002. godine Alija Behmen osvojio 90, a SDP 112 hiljada glasova, 2006. godine Komšić 116, a SDP 131 hiljadu. Suljagić je 2014. godine osvojio 30 hiljada glasova manje nego DF, koji ga je tada kandidirao. Iz ovoga se jasno da pročitati da stranke s razvijenom strukturom i dugotrajnim djelovanjem uglavnom dobijaju veću podršku od svog pojedinačnog kandidata, što bi se posebnom analizom dalo detaljno obrazložiti.

S druge strane, u strankama koje su svoju političku poziciju gradile isključivo na imenu njihovog lidera brojke su obrnute, tako da je, samo primjera radi, Silajdžić na izborima mnogo bolje prolazio od SBiH-a, Radončić od SBB-a (barem prema broju osvojenih glasova) i sl. Dakle, kada je riječ o SDA, ona je za državni parlament svaki put osvajala više glasova od svoga kandidata za Predsjedništvo, bez obzira na to bio on prvi čovjek stranke ili ne.

TROJKA KAO NOVA ALIJANSA ZA POTJERE

Ali, eto, “analitičari” i “eksperti” ne koriste lahko dostupne i provjerljive podatke. Oni bi, tobože se brinući za SDA i želeći joj samo najbolje, da ojača i ozdravi, njoj i njenom lideru ispostavljali račun za ono za šta bi amnestirali sve druge. Zašto se, naprimjer, pouke i budućnosti Bosne i Hercegovine radi, dušebrižnici ne pozabave drastičnim padovima i nestankom s političke scene stranaka poput BPS-a, SBB-a, ili višedecenijskim vegetiranjem BOSS-a. Uzeli su ti politički projekti i vrijeme i energiju od ove zemlje i njenog naroda, a iza sebe značajnijeg traga nisu ostavili. Samo su nam razvukli pamet i nestali. Zašto je i kako uopće došlo do toga da se ovi politički projekti pojave, razmašu se i iščeznu – mogla bi biti tema ozbiljnih ekspertnih analiza, ali za nju aktuelni “mainstream” mislioci i kreatori javnog mnijenja ne pokazuju interes. Kako to da se niko ozbiljno ne pozabavi stanjem u SDP-u, iz kojeg su i Nikšić i njegov prethodnik Lagumdžija izgurali sve i jednog intelektualca i politički krupniju figuru? Nakon što je Bogić Bogićević prevaren prilikom kandidiranja za mjesto gradonačelnika Sarajeva, javnost se tom temom bavila kratko i vrlo površno, a ni posljednje turbulencije koje tresu sarajevski SDP neće biti u fokusu jer se čeka Kongres SDA.

Ozbiljni bi se analitičari – oni koje zanima istina i koji žele dobro vlastitoj domovini i zdravlju njenog političkog bića, umjesto da kao ovi lažni manipuliraju činjenicama i kreiraju spinove od kojih se manje upućenom posmatraču zavrti u glavi – pozabavili stvarnim i suštinskim problemima s kojima živi bošnjački politički narod, rascjepkan u desetine strančica, svake izbore stvarajući neku novu stranku i gaseći onu drugu koju je tek stvorio.

Birači su unutar bošnjačkog političkog tijela, često motivirani od stranaca, oduvijek tražili neku alternativu, neku promjenu. Prisjetimo se samo izbora 2000. godine, koje je u našoj zemlji uz, za tu priliku smišljeni stih “zašto istu pjesmu sviraš kad možeš da biraš”, provodio OSCE. Najveća bosanska stranka tada je, dakle svega četiri godine nakon završetka oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, dok je na njenom čelu još bio Alija Izetbegović, završila u opoziciji, a vođenje procesa preuzela neslavna Alijansa za promjene, u narodu prozvana “alijansom za potjere”.

Ako bi analitičari našli vremena i volje, vidjeli bi da je naše društvo u proteklih dvadesetak godina proizvelo na desetine političkih projekata, koji su jedni od drugih preotimali glasove i kratkotrajnu popularnost, a kojih danas ili više nema ili su potpuno beznačajni, a da SDA, baš u periodu kako je vodi aktuelni i budući predsjednik, konstantno dobija najveću podršku biračkog tijela i pobjeđuje iz jednog u drugi izborni ciklus. A to što ju se silom nastoji izgurati s političke scene, najgrubljim kršenjem Ustava i nacionalnih bošnjačkih prava, ali i stalnim pokušajima unošenja podjela u njene redove, nikako ne govori o njenoj slabosti nego o snazi, s kojom im se valja hrvati.